Cyber rat i mir

Prije dvije godine, kompjuterski virus zarazio je iranski nuklearni program i uništio brojne centrifuge korištene za obogaćivanje urana. Neki posmatrači proglasili su ovu očiglednu sabotažu nagovještajem novog oblika ratovanja, a američki ministar odbrane Leon Panetta upozorio je građane na opasnosti od “Cyber Pearl Harbour” napada na SAD. Ali, šta mi ustvari znamo o cyber-sukobu?

Cyber svijet računara i povezanih elektronskih aktivnosti je složeno okruženje koje je stvorio čovjek, a ljudski protivnici su odlučni i inteligentni. Dok je planine i okeane teško pomjeriti, dijelovi cyber-prostora se mogu uključiti i isključiti pritiskom na dugme. Mnogo je jeftinije i brže premještati elektrone širom svijeta, nego ogromne brodove na velika rastojanja.

Troškovi razvoja tih plovila – nosača aviona i podmorničkih flota – stvaraju ogromne barijere za pristup toj oblasti, omogućavajući pomorsku dominaciju Sjedinjenih Država. Međutim, prepreke za ulazak u cyber-prostor su tako male da i nedržavni akteri i male države mogu odigrati značajnu ulogu uz mali trošak.

Politička promjena

U svojoj knjizi “Budućnost moći” pišem da je širenje moći od države prema nedržavnim akterima jedna od najvećih političkih promjena ovog vijeka. Cyber-prostor je savršen primjer. Velike zemlje, kao što su SAD, Rusija, Britanija, Francuska i Kina, imaju veće kapacitete od drugih zemalja i nedržavnih aktera za kontroliranje mora, zraka ili svemira. Međutim, teško je govoriti o dominaciji u cyber-prostoru. Ovisnost o složenim cyber-sistemima za podršku vojnim i ekonomskim aktivnostima stvara nove ranjivosti u velikim državama koje mogu iskoristiti nedržavni akteri.

Američko Ministarstvo odbrane je prije četiri decenije stvorilo internet; danas, po svemu sudeći, SAD ostaje vodeća zemlja u pogledu njegove vojne i društvene upotrebe.

Međutim, veća ovisnost od umreženih računara i komunikacija čine SAD podložnijim napadu u odnosu na mnoge druge zemlje, a ​​cyber-prostor je postao glavni izvor nesigurnosti, jer u ovoj fazi tehnološkog razvoja ofanziva prevladava nad defanzivom.

Pojam “cyber-napad” obuhvata širok spektar aktivnosti – od jednostavnih pokušaja izmjene sadržaja web-stranica, preko uskraćivanja usluga do špijunaže i razaranja. ​

​Isto tako, izraz “cyber-rat” se koristi za pokrivanje širokog spektra ponašanja, odražavajući pojmove od oružanih sukoba do bilo kakvog vida neprijateljskog nadmetanja (naprimjer “rat među spolovima” ili “rat protiv droge”).

S druge strane, neki stručnjaci koriste još užu definiciju cyber-rata: “rat bez krvoprolića” među državama, koji se jedino sastoji od elektronskog sukoba u cyber-prostoru.

Međutim, tu je izbjegnuta važna međusobna povezanost između fizičkih i virtuelnih slojeva cyber-prostora. Kao što je to pokazao virus Stuxnet, koji je zarazio iranski nuklearni program, softverski napadi mogu imati stvarne fizičke posljedice.

Korisnija definicija cyber-rata je neprijateljska akcija u cyber-prostoru, čiji se efekti pojačavaju ili su ekvivalentni velikom fizičkom nasilju.

Međudržavno zastrašivanje

U stvarnom svijetu vlade gotovo da imaju monopol na upotrebu sile širokih razmjera. Onaj koji se brani dobro poznaje teren, a napadi završavaju zbog iscrpljenosti ili gubitka snage. I resursi i mobilnost su skupi.

Suprotno tome, akteri u cyber-svijetu su različiti (ponekad i anonimni), fizička udaljenost ne igra nikakvu ulogu, a neki oblici napada su jeftini. Pošto je internet prije dizajniran za jednostavno korištenje nego sigurnost, napadači trenutno imaju prednost u odnosu na one koji se brane. Tehnološka evolucija, uključujući napore za “reinženjering” nekih sistema za veću sigurnost, mogla bi to na kraju promijeniti, ali za sada još ne. Veća strana ima ograničenu sposobnost da razoruža ili uništi neprijatelja, okupira teritoriju ili efikasno upotrijebi strategije kontrasile.

Cyber ​-rat, iako tek u početnoj fazi, najdramatičniji je od svih potencijalnih prijetnji. Velike države sa složenim tehničkim i ljudskim resursima mogle bi, u principu, cyber-napadima na vojne ili civilne mete stvoriti veliki poremećaj i fizičko uništenje. Odgovori na cyber-rat uključuju neku vrstu međudržavnog zastrašivanja odbijanjem i smetnjama, ofanzivne sposobnosti i planove za brz oporavak mreža i infrastruktura u slučaju da zastrašivanje ne uspije. U nekom trenutku će možda biti moguće pojačati te mjere određenim elementarnim normama i kontrolom naoružanja, no svijet je sada u ranoj fazi tog procesa.

Ako se takozvani “haktivizam” ideoloških grupa tretira uglavnom štetnim u ovoj fazi, ostaju još četiri glavne kategorije cyber-prijetnji po nacionalnu sigurnost, a svaka od njih ima drugačiji vremenski okvir: cyber-rat i ekonomska špijunaža uglavnom su povezani sa državama, a cyber-kriminal i cyber-terorizam sa nedržavnim akterima.

Prijetnja miru

Po mišljenju admirala Mikea McConnella, bivšeg direktora američke Nacionalne obavještajne službe, “prije ili kasnije, terorističke grupe će postići cyber-sofisticiranost. To je nešto poput širenja nuklearnog naoružanja, samo daleko lakše”.

Svijet tek počinje vidjeti naznake cyber-rata – u vidu napada uskraćivanjem usluga, koji su pratili konvencionalni rat u Gruziji 2008. ili nedavnoj sabotaži iranskih centrifuga. Države imaju velike mogućnosti, ali je vjerovatnije da nedržavni akteri pokrenu neki katastrofalni napad. “Cyber 11. septembar” vjerovatniji je od često spominjanog “Cyber Pearl Harboura”.

Vrijeme je da države sjednu za sto i rasprave o tome kako ograničiti ovu prijetnju svjetskom miru.

(Verzija ovog članka prvi put je objavljena na Project-syndicate.org.)

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera