Da li će Trump prepustiti Balkan Putinu

Sjedinjene Američke Države su uvele sankcije Miloradu Dodiku.

Pitanje, dakako, nije “zašto?”, nego “zašto tek sad”?

Dodik je pokušao da minimizira značaj sankcija i sveo to na očajnički, jadni pokušaj osvete odlazeće administracije. On, veli, od Trumpa očekuje da mu sankcije, da prostite, makne.

U normalnim okolnostima, Dodikov scenario sa (po njega) sretnim krajem bio bi urnebesna komedija. Američka spoljna politika nije stvar ekscesa nego dugoročnog planiranja. Ona je stvar kontinuiteta, ne diskontinuiteta. U normalnim okolnostima, nova američka administracija Dodiku bi mogla jedino pooštriti sankcije.

U normalnim okolnostima, tipovi kakav je Dodik ili Nebojša Medojević ne bi se utrkivali u uvlačenju u stražnjicu američkom predsjedniku i ne bi naglas izricali očekivanja da ih dovede/održi na vlasti i obezbijedi im silu uz koju će ostvariti svoje političke projekte. U normalnim okolnostima izbor novog američkog predsjednika ne bi ponovo razbuktao velikodržavne ideje na Balkanu. 

Radikalne promjene

Ali mi ne živimo u “normalnim okolnostima”. Novi američki predsjednik je u najvažnijoj stvari čovjek kontinuiteta. U slučaju Trumpa sigurna je samo jedna stvar: pod njegovom će se vladavinom bogati još obogatiti, dok će sirotinja koja je povjerovala da je njihov spasitelj milijarder čijih su rekordnih sedam bankrota platili iz vlastitog džepa, nastaviti da siromaši i gine u njegovim ratovima za naftne kompanije i Wall Street, od čijih je predstavnika sastavljen njegov kabinet. No u (gotovo) svemu drugom, on je čovjek diskontinuiteta.

Novi američki predsjednik, sa rukama na dvije Biblije, tvrdi kako će radikalno promijeniti svijet. I to će učiniti silom: uz pomoć svoje vojske, policije i Boga koji je, kako tvrdi, na “njihovoj strani”. Trump je u inauguralnom govoru mrtav ozbiljan ponovio ono što je američki punk band The Thermals ironično ispjevao u petominutnom remek-djelu pod imenom “Power doesn’t run on nothing”. Ta pjesma kaže: “God is with us/and our God is the richest/ our power doesn't run on nothing/ it runs on blood/ and blood is easy to obtain/ when you have no shame“ – „Bog je sa nama/ a naš Bog je najbogatiji/naša moć treba gorivo/njeno gorivo je krv/a krv je lako nabaviti/kad nemaš srama“.  

Dva scenarija

Trump želi nove saveze – prije svega sa Rusijom. Pljuvao je je po Vašingtonu, CIA-i, Obami, Evropskoj uniji i Angeli Merkel, ali se nikada nije usudio zucnuti riječ protiv Vladimira Putina. Moguća su razna objašnjenja, ali najduhovitije nudi sljedeći vic:  “Obama was our first black male president, Trump is our first blackmail president”. Najavio je skidanje sankcija Rusiji. Neizgovoreno, a sasvim jasno, najavio je da će prihvatiti dosadašnje i mirno posmatrati buduće ruske okupacije dijelova ili čitavih suverenih i međunarodno priznatih država. Da li to znači da će Trump Putinu prepustiti Balkan? Kako će na to reagovati EU?

Budući da izgleda niko (osim Putina) ne zna što će Trump činiti, preostaje nam da razradimo oba scenarija.

U prvom scenariju, Trump će razočarati srpske nacionaliste i fašiste širom svijeta. Sankcije Dodiku ostaju i njima se pridružuju članice EU – prva Njemačka, sudeći po onome što najavljuje predsjednik Odbora za ljudska prava u njemačkom Bundestagu Michael Brand. On kaže: „Nacionalisti u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u Srbiji testiraju koliko daleko mogu ići sa EU. Nakon snažnog signala Sjedinjenih Američkih Država, Njemačka i EU ne smiju se više sklanjati ili saginjati pred ovim problemom. Jer, nikakva reakcija također je reakcija. Pogrešni ljudi ovaj bi signal jako dobro razumjeli“.   

Sa jedne strane, američke sankcije mobilišu i homogenizuju Dodikovo biračko tijelo oko vođe koji je “nepokolebljivi patriota koji se odbija povinovati američkom diktatu”. To je pozicija u kojoj je svojevremeno bio i Slobodan Milošević. Kako je taj završio, Dodik vrlo dobro zna. Vrlo je vjerovatno da sankcije za Dodika, kao i za Miloševića onomad, znače izvjestan politički dobitak – kratkoročno. Dugoročno, naročito ako se sankcijama pridruže i zemlje Evropske unije, Dodik postaje teg na nogama Republike Srpske i, što je mnogo važnije – Beograda.

Jer Srbija, namjerava li i dalje postati članica Evropske unije, u slučaju Bosne i Hercegovije i Dodika ne može voditi politiku suprotnu onoj EU. To znači da se prostor za igru koju u Bosni igra Vučić sužava i, u konačnici, zatvara. To znači kraj politika Beograda – “podržavamo cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, a još odlučnije podržavamo Dodika koji čini sve da Bosna i Hercegovina više ne bude cjelovita”.

Odlučujući stav Senata

U drugom scenariju, Trump Balkan prepušta Putinu – zato što mu je iz Moskve tako naređeno ili zato što će Balkanom trgovati, nama koji živimo na Balkanu posve je svejedno. EU nema snage da se suprotstavi Putinovoj politici na Balkanu.

Ako bi Trumpova administracija doista uklonila sankcije Dodiku, to bi objektivno bila njegova velika pobjeda. To bi, jasno je, dalo krila njegovom separatističkom planu i on bi, izvjesno, pokušao otcjepljenje Republike Srpske od Bosne i Hercegovine.

Istovremeno, Beograd bi pokušao isposlovati ili vojno obezbijediti podjelu Kosova. Ukoliko američki Senat ne odobri pridruženje Crne Gore NATO-u, Crna Gora, kako je to Dodik nedavno i najavio, kratkoročno postaje još jedna „srpska država“ – potom i nestaje kao nezavisna država i pridružuje se novoj, skraćenoj verziji Velike Srbije.    

Za šta su veće šanse?

Vidjećemo brzo. Pitanje ratifikacije crnogorskog protokola o pristupanju NATO-u je na dnevnom redu Senata. Odluka o tome biće vrlo jasan signal koliko će Trump uticaja na Balkanu prepustiti Putinu. Na osnovu odluke Senata će sa mnogo više sigurnosti poteze vući ne samo Podgorica, nego i Sarajevo i Beograd.

Ali u ime vjere u geopolitičku inerciju i stabilnost američkog političkog sistema odbaciti drugi, katastrofični scenario znači zažmuriti na oba oka i šakama pokriti uši.

Ponekad ljudi – na primjer Trump i Dodik – misle i učiniće baš ono što su rekli.

Uvjerenje da oni to „neće i ne mogu“ dostatno je za nadu. Ali ne i za ozbiljnu analizu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera