Da li je GCC mrtav?

Ovogodišnji samit Vijeća zaljevske saradnje održan je u Rijadu 9. decembra The 2018 GCC summit was held in Riyadh on December 9 [Reuters] (Reuters)

Po drugi put od početka blokade Katara, prije 18 mjeseci, na samitu Vijeća zaljevske saradnje (GCC) nisu došli lideri svih šest država članica kako bi razgovarali o najozbiljnijoj krizi u trodecenijskoj historiji GCC-a.

Prošle godine, emir od Katara je bio jedini državni lider, pored domaćina, na samitu GCC-a u Kuvajtu. U znak odgovora, ove sedmice je Katar poslao nižerangiranu delegaciju na samit u Rijadu. To je bio tek još jedan jasan pokazatelj da kriza u Zaljevu neće uskoro biti riješena.

Tokom proteklih 18 mjeseci postalo je sve jasnije kako članice GCC-a imaju sve više različite interese, opcije vanjske politike i percepcije o prijetnjama što je ozbiljno potkopalo razlog postojanja samog Vijeća.

Percepcija prijetnji

Šeik Jaber Al-Ahmad Al-Sabah, preminuli lider i brat trenutnog emira od Kuvajta šeika Sabaha Al-Ahmada Al-Sabaha, 1981. godine je predložio je uspostavu zajedničke sigurnosne organizacije u Zaljevu kako bi se odagnala prijetnja koju Iran predstavlja regiji. Samo dvije godine, konzervativni prozapadni režim iranskog šaha svrgnut je u Teheranu i uspostavljen je revolucionarni režim.

Nova iranska Vlada je pokazala svoju namjeru da izvozi svoju Islamsku revoluciju u regiju, pozivima na zbacivanje arapskih vlada i poticanjem ustanaka lokalnih šiitskih zajednica. Prijetnju od revolucionarnog Irana zasjenila je ona iz sekularnog, pro-sovjetskog Iraka koji je podržavao ljevičarske pokrete Zaljeva decenijama.

Irak je također vidio prijetnju od iranske revolucije i odlučio djelovati unaprijed. Koristeći politički haos u Teheranu nakon pada šaha, napao je ovu državu septembra 1980. godine. Ovom invazijom je Irak pokušao poništiti odredbe Alžirskog sporazuma iz 1975. godine kojim je bio primoran prepustiti Iranu strateški važan riječni put Shatt al-Arab.

Razumljivo, Zaljevske države su stale uz Bagdad dajući milijarde dolara novca u ekonomiju ove države kako bi pomogle ratne napore što je Teheran protumačio kao neprijateljsko djelovanje. U znak odgovora, pokrenuo je seriju razarajućih poteza protiv Zaljevskih država, te naročito Kuvajta napadajući brodove koji su išli ka njemu zbog podrške Iraku. Da bi napravili zajednički front protiv iranske prijetnje, zaljevski lideri susreli su se u Rijadu maja 1981. i objavili stvaranje GCC-a.

U tri decenije koje su uslijedile, uprkos nekolicini internih sporova među članicama – uključujući i vojne okršaje poput onog 1986. između Katara i Bahreina, te saudijskog napada na graničnu ispostavu Katara 1992. godine – najveća prijetnja za šest država članica GCC-a ostala je vanjska: Iran (te u određenoj mjeri Irak, naročito nakon invazije na Kuvajt 1990.).

Izgleda da se ovo promijenilo sada. Objave kuvajtskog emira da su njegovi diplomatski napori spriječili vojnu akciju protiv Katara u ljeto 2017. potresli su GCC. Iako je postojala zavjera za pokušaj državnog udara u Kataru 1996. koji je podržavala Saudijska Arabija, ovo je bio zaista prvi put da je neka članica GCC-a planirala vojnu invaziju na drugu članicu uz pomoć jedne države ne-članice (Egipta).

Katar prekida status quo

Kolektivni sigurnosni režimi i regionalni savezi nastaju ili na osnovu zajedničkih vrijednosti ili zajedničkih interesa i ciljeva. Spor između Katara i Saudijske Arabije i UAE-a otkrio je kako ove dvije strane trenutno nemaju ništa od navedenog; zapravo, oni imaju veoma različite vizije budućnosti regije.

Otkako je šeik Hamad bin Khalifa Al Thani preuzeo vlast u Kataru 1995. godine, država je pokušavala imati više nezavisnu vanjsku politiku vis-a-vis svoje velike sestre, Saudijske Arabije, te pokušavala dovesti u pitanje status quo koji odgovara Saudijcima.

Da bi proveo ova dva cilja, Katar je svoju regionalnu ulogu izmijenio iz temelja i usvojio više dinamičan i fleksibilan vanjskopolitički pristup što je omogućilo Dohi da izbalansira odnose između dva susjeda – Saudijske Arabije i Irana – dok njeguje bliske odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama.

To je uspio uraditi uspostavljanjem najveće američke vojne baze van američkih teritorija u Al Udeidu, dok je istovremeno uspostavio jake veze sa nekim od rivala SAD-a, među kojima je Iran.

Katar je također želio imati istaknutiju ulogu u širem arapskom svijetu. Godine 1996. uspostavljena je Al Jazeera ponudivši jedinstvenu medijsku perspektivu pokrivajući teme koje druge medijske kuće ignoriraju, te ugostivši arapske intelektualce i političke aktiviste raznih političkih uvjerenja. Kanal je brzo postao trend-seter u arapskom društvu, kreiravši javno mišljenje i velike javne debate.

Premda i sam nije demokratija, Katar je postao borac za ljudska prava i slobodnu izražavanje, te branio ciljeve demokratije širom arapskog svijeta. Ovaj set liberalnih političkih vrijednosti išao je protiv same logike GCC-a, kluba bogatih, konzervativnih i nedemokratskih država. Nije stoga čudo da su druge članice GCC-a, Saudijska Arabija naročito, zabrinuto pratile jačanje utjecaja Al Jazeere.

Kada su izbile arapske revolucije 2011. godine, Al Jazeera je apsurdno bila na udaru kritika da ih je orkestrirala. Mirni protesti mladih Arapa zadobili su divljenje cijelog svijeta, ponukavši zapadne države, naročito SAD, da razmotre napuštanje tradicionalnih saveznika, poput predsjednika Egipta Hosnija Mubaraka.

Za Saudijsku Arabiju i UAE, svrgavanje egipatskog režima je bio strateški gubitak. Oni su smatrali dolazak Muslimanske braće na vlast u najvećoj arapskoj državi kao veliku sigurnosnu prijetnju. Zapravo, izbor Muhameda Mursija za predsjednika Egipta bio je strateška promjena balansa moći na Bliskom istoku. Tri velike regionalne sile Bliskog istoka (Turska, Iran i Egipat) vodile su neprijateljske islamističke ili islamistički orijentirane vlade.

Sa Jemenom koji je već bio u previranju, Saudijska Arabija i UAE osjećali su se okruženi sa svih strana. Katar je izgledao kao da je zaista uspio u remećenju statusa quo u regiji, te u kreiranju nove sigurnosne arhitekture Bliskog istoka. Međutim, uskoro je uslijedio obrat situacije.

Nezavršeni posao

Revolucionarni naboj 2013. godine je počeo slabiti na Bliskom istoku. Egipatski islamisti nisu uspjeli provesti tranziciju u demokratiju, a armija nije mogla odoljeti porivu da preuzme vlast. Uz podršku Saudijske Arabije i UAE-a, kontrarevolucionarne snage su napale Mursijevu Vladu i izvele 3. jula puč.

Događaji tog ljeta su konačno pokazali podjelu među članicama GCC-a. Proljeća 2014. godine, Saudijska Arabija, UAE i Bahrein povukli su svoje ambasadore iz Dohe u potezu koji je označio eskalaciju stanja sa Katarom, što je trajalo devet mjeseci.

No, nedostatak podrške Obamine administracije spriječio je Saudijsku Arabiju i UAE da poduzmu dalje mjere protiv Katara. Potom je novembra 2016. Donald Trump izabran za predsjednika i to su Rijad i Abu Dabi vidjeli kao priliku.

Trumpova administracija je stvorila prostor za savez prijestolonasljednika Mohammeda bin Zayeda od Abu Dabija i tada zamjenika prijestolonasljednika Saudijske Arabije Mohammeda bin Salmana da završen nezavršeni posao sa Dohom. Nametnuta je opsada Katara 5. juna 2017. godine i to je zakucalo još jedan ekser u mrtvački sanduk GCC-u.

Osamnaest mjeseci kasnije, GCC – nekada opisivan kao najuspješnija organizacija kolektivne sigurnosti na Bliskom istoku – izgleda da je izgubio svoj razlog postojanja. Bez zajedničkih vrijednosti i interesa, te bez zajedničke prijetnje koja je shvaćena, izgleda kako ima jako malo razloga za dalje postojanje bloka.

Ipak, malo ko želi objaviti njegovu smrt. Katar i dalje želi zadržati članstvo uprkos blokadi. Oživljavanje GCC-a tražilo bi veliko državništvo i mudrost, naročito u Rijadu i Abu Dabiju, ali za sada nema znakova da postoji politička volja za takvo djelovanje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera