Đaci koju su ukrotili matematiku

Za ove četiri godine, 20 učenika razreda IV d dobilo je nagrade na državnim takmičenjima (Al Jazeera)

„Tim Matematičke gimnazije osvojio nove medalje“, „Nova generacija vanserijskih talenata“, „Đaci matematičari ponovo pobedili u oštroj konkurenciji“…  to su tek neki od skorašnjih naslova povodom velikih uspeha učenika beogradske Matematičke gimnazije na najvećim međunarodnim takmičenjima.

U centru grada, u Ulici kraljice Natalije 37 (bivše Narodnog fronta), na beloj fasadi viori se ljubičasta školska zastava. Matematička gimnazija, osnovana je 1966. godine i po mnogo čemu jedinstvena je u regionu. Ispred nje, uobičajen, veseli đački žagor posle zvona koje je stavilo tačku na časove tog dana.

Za balkanske prilike nesvakidašnje čisti i uredni hodnici ukrašeni su umetničkim slikama poznatih autora – poklona gimnaziji. Iz fiskulturne sale čuje se tapkanje loptom dok grupica mladića i devojaka ispred jedne od učionica temperamentno raspravlja o nekim zadacima i načinima kako ih rešiti.

Država loše računa

Ministarstvo prosvete tek delimično pomaže Matematičkoj gimnaziji u finansiranju takmičenja na olimpijadama, ukoliko su na bližim destinacijama. Za dalja putovanja – para nema. Za olimpijadu koja sledi u Rio de Žanieru u julu ove godine neizvesno je učešće gimnazijalaca Matematičke. Učenicima povremeno pomažu bivši đaci te gimnazije. Profesorka Matematičke koja je odavno u penziji, redovno podeli mali „džeparac“ talentovanim đacima koji dobiju medalje. I nikad ne želi da joj se pomene ime.

Gledajući ih sa strane – ta priča im je nesumnjivo zabavna i ni jednog trena ne liče na “štrebere”, kakvim ih mnogi vide. Naprotiv, šarmantni su i mladi, nalik većini vršnjaka iz drugih srednjih škola. No, ipak, su posebni – nema takmičenja i matematičkih olimpijada na koje odu a da se ne vrate okićeni medaljama. A to što školski dnevnici vrve od petica – nekako se sasvim podrazumeva, a pokoja jedinica tu i tamo nikako ne narušava taj sklad znanja i uspešenosti.

Jer, kako kaže direktor Matematičke gimnazije, Srđan Ognjanović – inače jedan od njenih bivših đaka – matematika je, zapravo, filozofija života, a ne samo računanje, razlomci, sinusi i kosinusi, logaritmi ili teoreme – kako to mnogi misle. Ta životna filozofija podrazumeva i logiku, dedukciju, kombinatoriku, upornost, strpljenje… I, naravno, kolegijalnu solidarnost da se matematička nepoznanica zajednički reši ili pronađe. I onda se i pojedinačno i(li) timski dođe do cilja. Baš kao i u životu.

Za matematiku, fiziku ili informatiku ova deca su nadnaravno talentovana, pa se zato međusobno jako dobro razumeju. Ta „naučna sloga“ čini ih različitim od ostalih.

Pola miliona medalja

Od početka 2017. ekipe ovih mladih matematičara osvojile su brojne medalje i nastavila tradiciju trijumfa na međunarodnim takmičenjima. U januaru su pobedili i među 60 konkurentskih ekipa, izborili prvu nagradu na Međunarodnoj olimpijadi iz matematike, fizike i informatike u Kazahstanu, a pojedinačno su “zaradili” još pet zlatnih i dve bronzane medalje.

Iz Ohrida, sa 34. Balkanske matematičke olimpijade od 2. do 7. maja, doneli su šest medalja: dve zlatne, dve srebrne i dve bronzane.

‘Moji đaci su sazreli i postali dobri ljudi’

„Najdraže mi je što su moji đaci prvenstveno sazreli i postali postali dobri ljudi. Što su se lepo pripremili za prijemne ispite i ne sumnjam da će biti odlični studenti. Naš odnos je uvek bio više drugarski nego formalan, uz obostrano poštovanje. Razvili su zdrav takmičarski duh, bez suvišnih sujeta i jako mi je teško što se sad rastajemo“, kaže Bojana Matić, nastavnica matematike i razrednica u IV c.

U nagrađivanju nisu zapostavljene ni oblasti koje bi se bi se u ovoj gimnazji mogle nazvati „sporednim“. Tako su tinejdžeri iz Matematičke nedavno osvojili čak devet prvih mesta na državnim takmičenjima iz istorije, pet nagrada za znanje iz hemije, priznanja za poznavanje književnosti. Uz sve to – čamac mladih matematičara – veslača, na cilj je stigao prvi.

„Od osnivanja škole pre pola veka pa do sada đaci Matematičke gimnazije osvojili su samo na olimpijadama iz matematike, fizike, informatike, astronomije 510 medalja. To, koliko znam, nije postigla ni jedna škola u svetu. Lokalna takmičenja i ne računam, te medalje ne mogu se prebrojati“, kaže direktor Ognjanović.

Dok nas čeka ispred svog kabineta, direktor sa osmehom primećuje da su „matematičke rasprave” oko nekog zadatka ili problema i načina njegovog rešavanja na školskim hodnicima uobičajene i među decom i sa nastavnicima. Zna to pouzdano jer iz ove gimnazije, osim par godina provedenih na fakultetu, nije praktično ni izlazio. Najpre je „gulio“ klupe kao đak, a zatim se sa fakultetskom diplomom, vratio u svoju gimnaziju kao profesor matematike i to najmlađi u tadašnjoj Jugoslaviji – sa manje od 22. godine. Posle tri decenije profesure 2008. Kolege su ga izabrale za direktora i neće ga menjati do penzije – 2019. Sa vidnim ponosom direktor Ognjanović priča o tradiciji škole na čijem je čelu, visokim standardima u obrazovanju matematičkih gimnazijalaca, uspesima skorašnjih i prethodnih generacija, takmičenjima, kolegama.

A kako se, prevashodno u oblasti prirodnih nauka sa učenicima, tinejdžerima, postiže uspeh koji je postao (pre)poznat u celom svetu?

Programi kao na fakultetu

„Talenat je neophodan, bez njega ne bi mogli rešavati matematičke i druge zadatke na ovako zahtevnom nivou. Ali, kontinuiran rad, upornost, podrška, dobar odnos sa nastavnicima, posebni školski programi, jaka volja i, naravno, ambicija kao i zdrav takmičarski duh- sve zajedno dovodi do uspeha. Zahvaljujući statusu „škole od posebnog nacionalnog interesa“ naša gimnazija može da angažuje profesore univerziteta koji našim učenicima drže nastavu po posebnim programima kao na fakultetu. Takođe, često nam gostuju bivši đaci, sada profesori na prestižnim univerzitetima da bi iz čistog entuzijazma i dobre volje održali predavanja. Tako je, nedavno Vlatko Vedran sa Oksforda i jedan od vodećih kvantnih fizičara oduševio svoje „mlađe kolege iz klupe“ sjajnim predavanjem u dupke punoj školskoj sali.

Jedna od nesumnjivo odlično “sračunatih” ideja bila je i da ova gimnazija osnuje dva odeljenja za matematičke talente iz sedmog i osmog razreda osnovne škole i sada se pokazalo da su rezultati rada sa njima odlični.

Maturanti MG imaju dobru prohodnost na najuglednije svetske Univerzitete poput Oksforda, Kembridža, Yale-a, MIT-a. Na Kembridžu je, recimo, sada iz ove gimnazia dvadesetak studenata osnovnih i doktorantskih studija. Mnogi od njih se, nažalost, više se neće vratiti u zemlju, a sve je više i onih koji diplomiraju na domaćim fakultetima, a potom traže drugo mesto pod suncem.

 „Odavno su mnogi đaci, ove gimnazije postali visoko cenjeni stručnjaci širom sveta jer su prepoznate njihove vrednosti. Što se tiče novih generacija moja osećanja su dvojaka. S jedne strane, mi je žao što nas napuštaju mladi, vredni i obrazovani ljudi. S druge, razumem ih. Većina zapravo ne odlazi zbog zaposlenja i plata jer je i ovde njihova struka i tražena i dobro plaćena. Odlaze zbog uslova u kojima se radi i stručnog usavršavanja i napredovanja. Veliki je izazov raditi sa vrhunskim stručnjacima i nobelovcima “, ističe profesor Ognjanović.

Poslovica „na mladima svet ostaje“ u ovom slučaju može se presložiti da talentovanim mladima iz Srbije jedino svet i (pre)ostaje – ukoliko žele pristojan život merljiv uloženom trudu i obrazovanju. Ipak, mnogi od njih još se nisu opredelili gde će nastaviti karjeru i skrasiti se u budućnosti.

Vjerovali ili ne

U rubriku „ verovali ili ne“ mogao bi se upisati ovogodišnji uspeh maturanata beogradske Matematičke gimnazije jer je samo iz razreda IVd, od 23 učenika na prijemni ispit na Oksfordu pozvano njih 15. Milena Vukotić i Katarina Petrović kao i njihov kolega iz IV b Vuk Radović više nemaju briga, dobili su oksfordsku stipendiju, koja se dodeljuje za ukupno pet brucoša iz svih zemalja koje nisu članice EU. Većina njihovih razrednih drugara takođe je položila prijemni ali čekaju ko bi im pomogao da plate školarinu koja košta 40. 000 funti za samo jednu godinu jer je tu sumu skoro nemoguće samofinansirati. Maturanti koji su konkurisali za univrzitet Kembirdž gde je već 20-tak studenata iz njihove gimnazije od prve godine do doktoranata, tek očekuju vesti jer su rokovi za rezultate tek u junu. Nikola Raičević već zna- postao je stipendista MIT-a, koji je jednog od najboljih univerziteta za prirodne nauke u Americi i svetu. Da li će ostati „preko bare“ ili će se jednog dana vratiti Nikola kaže:

„Sve zavisi kako će biti, meni su važni ljudi i njihov mentalitet, ali i uslovi u kojima bi jednog dana mogao da radim. Videćemo“.

Milena Vuletić se opredelila da na Oksfordu studira matematiku i statistiku, ali bi se bavila fnasijama. „Volela bih da se vratim u Srbiju, ako bih tada mogla svojim znanjem nešto da pomognem i promenim“, kaže ona, smeškajući se na zadirkivanja da bi mogla biti buduća ministarka finasijs ili givernerka Narodne banke.

Profesorka analize sa algebrom Mirjana Katić, omiljena je nastavnica u Matematičkoj gimnaziji, a njen predmet uči se sve četiri godine. I sama je bila sa obe strane katedre – najpre kao učenica a sada kao nastavnik. Ovo drugo je teže, veli i dodaje da je „ključ uspeha svojih đaka u ’interaktivnoj nastavi’ jer nije važno, kako kaže, ko koga pita nego kakvi su odgovori.

Na takmičenjima gde je vodila učenike, kaže ona, najbitnija je podrška i oslonac posebno u danima razočarenja jer ne može se uvek pobediti.

 „Za ove četiri godine razred IV d, od 23 učenika nagrade na državnim takmičenjima dobilo je njih 20 a za četiri godine osvojili su 100 priznanja na međunarodnim. Bilo je na tim takmičenjima treme, naravno, ali oni su natprosečno inteligentna deca i nikako nisu “bubalice” već kao i ostali mladi- emotivni su, zaljubljivi, osećajni. Neki pišu pesme kao što rešavaju teške matematičke zadatke“, evocira ova profesorka dane s generacijama svojih đaka. I sve to uz istovremeni i žal i radost što „njena deca“ idu dalje iz školskih klupa Matematičke gimnazije.

Izvor: Al Jazeera