Damir Avdić u pozorišnom Hollywoodu

Čeznem za tim da pošaljem emociju i povedem publiku sa sobom na scenu, kaže Damir Avdić (lijevo) (Schaubuhne Berlin - Facebook)

Damir Avdić je glumac. Ima 26 godina i rođen je u Bohumu, gde je završio Akademiju za glumu – tačnije, on je nemački glumac bosanskohercegovačkog porekla.

Potpisao je ugovor sa pozorištem Schaubuhne, što u pozorišnim okvirima znači da ste u pozorišnom Holivudu – jer je to jedno od najboljih evropskih pozorišta. Puno mladih nemačkih glumaca žude da budu deo tog teatra, tamo ne stižete bez ozbiljnog talenta kakav Avdić nosi.

Gledala sam ga u Berlinu u pozorištu Schaubuhne, u najnovijoj produkciji Tomasa Ostermajera Profesor Bernardi, u kojoj glumi profesorovog sina Oskara.

Specifično je da razgovor koji je pred vama vodimo tik posle napada koji je dogodio – zapravo od Avdića, pošto sedamo u garderobu u kojoj ćemo razgovarati, čujem za napad.

No, kako to obično biva u tom trenutku, nas dvoje nismo do kraja svesni haosa koji se dešava u gradu. Pozorište je u tom trenutku naš dom.

  • Šta je ono što je odabralo da budeš glumac?

– Vjerujem da je ovo poziv koji traži cijelog čovjeka. Zato sam glumac, kako se kaže – glumci žive da bi radili, a ne obrnuto. Prije nego što sam riješio da budem glumac želio sam biti doktor, zatim kuhar… A gluma je posao koji učini da se probudite i da vam je zabavno što ćete raditi. Ima dana koji nisu zabavni, naravno… ali za mene je svako gluma sjajno zanimanje.

  • Ti si poreklom iz Bosne, tačnije, prva si generacija koja je rođena u Nemačkoj?

– Tako je.

  • A mi sada sedimo u pozorištu Schaubuhne, koje je jedno on najboljih ne samo nemačkih, nego evropskih pozorišta u kojem ti igraš. Upravo sam te gledala u predstavi Tomasa Ostermajera, koji je jedan od najznačajnijih evropskih reditelja. To je sjajan start, imam utisak da si na kraljevskom putu. Sasvim sigurno te je tvoj dar doveo ovde?

– Bio sam u Bohumu na Akademiji kada je došao reditelj Marius fon Majenburg, koji je radio na jednoj komediji, on me je pozvao u Schaubuhne. Zatim sam se upoznao s Tomasom, igrao pred njim i on me je pitao da li bih ostao u Schaubuhne teatru naredne dvije godine. Naravno, pristao sam [smeh].

  • Šta je u ovom trenutku najveći izazov za tebe?

– Veliki je izazov živjeti u velikom gradu. Veliki izazov je susret s gumcima u Schaubuhne ansamblu, oni su svi veoma dobri, tako da se pitam: šta ja radim ovdje? Raditi s njima je veliki izazov. Zapravo, to je poklon, zato što radeći možeš toliko toga naučiti. Veoma su posvećeni i vidiš da su ovdje zato što igraju svojim srcem. U pitanju je velika ljubav i velika strast. Tomas Ostermajer je vrlo strpljiv, voli glumce. Puno učim od njega, tri mjeseca, koliko sam sada radio s njim, za mene je period dubokog učenja, dubljeg od onog što sam učio na fakultetu. To je vjerovatno bio put. Velika strast i posvećenost kod glumaca, reditelja, kostimografa, scenografa – to je ono što čini ovo pozorište tako velikim.

  • Ostermajer svoj princip rada opisuje rečju ‘storytelling’ – metod pričanja priče, pripovedanja. Kako si ti doživeo njegov način rada?

– U početku je teško, ali kada poslije izvjesnog vremena uđete u priču, princip vam postaje jasan. Za glumca je važno da se fokusira na pripovijedanje i da povede publiku sa sobom na to putovanje. To je poenta, zato smo ovdje – da ispričamo priču. To je divna ideja – ljudi dolaze da bi vidjeli i  čuli nas sa scene kako im pričamo priču.

  • U predstavi Profesor Bernardi igraš Oskara Bernardija, profesorovog sina. Komad je pisao Artur Šnicler pre više od 100 godina. To je komedija, ali gorka, o stradanju jednog čoveka koji je, zapravo, hteo da učini najbolje za pacijentkinju za koju je znao da umire. No, spletom okolnosti, čitav se sistem na veoma surov način okrenuo protiv njega. Uvek me zapanji kada otkrijem da bi se tako nešto moglo ponoviti u svakom trenutku danas. Na koji je način komad za tebe savremen?

– Da, savremen je – to je najluđe i najstrašnije. Kada sam čitao komad, pomislio sam da se dešava danas. Pa pogledajte šta se upravo dešava u Evropi, toliko toga nismo naučili. Na njemačkom se kaže: đavolji krug – stalno isti problemi, iste lekcije, koje nikako da savladamo.

  • Gde ćeš još igrati do kraja ove sezone?

– Pored ove predstave, igram u Hamletu, zatim u komadu koji režira Anđelika Lidel i u komadu Peng Marijusa fon Majenburga, koji će on i režirati. Imam puno posla do kraja sezone.

  • Da li postoji uloga za kojom čezneš?

– Ne postoji određena uloga, čeznem da igram tako da me onaj koji sjedi u publici i gleda me može u potpunosti osjetiti kao moj lik, da me razumije. Da mogu poslati emociju i povesti publiku sa sobom na scenu, u priču koja traje dva sata ili koliko god da traje. To je san, za tim čeznem.

  • Koliko su ti važni tvoji bosanski koreni? Na posletku, Bosna je zemlja pripovedanja.

– Veoma. Svako ljeto odlazim tamo, inspirišu me priroda i ljudi. Srca su otvorena. To je ono što uzimam iz bosanskog korijena – veliko srce i povjerenje, jer to su najvažnije stvari kada glumiš – potrebno je da vjeruješ sebi, svom partneru i da ti je srce otvoreno. Kada je srce dovoljno veliko, onda možeš da ga dijeliš, ovo je porijeklom iz Bosne, tako da je veliko [smeh] i dijelim ga.

Izvor: Al Jazeera