Dan kada je počelo Arapsko proljeće

Očajničkim činom samospaljivanja 17. decembra 2010,. tuniski ulični prodavač ukazao je na nemoć pred korupcijom i pokrenuo godinu Arapskog proljeća u kojoj su protestima rušeni diktatorski režimi, ali i izmijenjena politička karta Bliskog istoka.

Mohamed Buazizi, 26-godišnji ulični trgovac, postumno ove sedmice odlikovan evropskom mirovnom nagradom Saharov, spalio se jer mu je bilo uskraćeno pravo žalbe na zabranu prodaje voća, izrečenu jer nije imao novca za mito policiji, podsjeća Hina.

Njegova smrt bila je okidač protesta protiv predsjedničkog para i njihove klike u toj turističkoj zemlji visoke nezaposlenosti i sasvim neopravdanog siromaštva.

Egipat, Libija, Jemen, Sirija

U sedmici kada se puni godinu dana od početka Arapske revolucije, Tunis je dobio novog predsjednika i mandatara nove vlade.

Prva je arapska država koja je protestima svrgnula dugogodišnjeg nedemokratskog predsjednika Zinea el-Abidina Ben Alija.

Izbjegao u Saudijsku Arabiju Ben Ali je u odsutnosti osuđen na više od 66 godina zatvora zbog pronevjere novca, kriminala s nekretninama, zloupotrebe vlasti.

U tuniskim je protestima ubijeno 300 ljudi, a val pobune proširio se na najmnogoljudniju arapsku zemlju Egipat i prisilio 83-godišnjeg predsjednika Hosnija Mubaraka da konačno odstupi nakon 30 godina vlasti.

Hiljade Tunižana, među kojima i predsjednik Moncef Marzouki, okupile su se u subotu kako bi proslavili prvu godišnjicu narodne pobune. Mnoštvo ljudi iz drugih tuniskih gradova stizalo je rano ujutro u Sidi Buzid kako bi s njegovim stanovnicima obilježili tu godišnjicu.

Sidi Buzid, grad na siromašnom području na zapadu zemlje, gdje se mladi Mohamed Buazizi spalio, bio je epicentar protesta.

“Hvala ovoj grudi zemlje, koja je stoljećima bila marginalizirana, što je vratila dostojanstvo čitavom tuniskom narodu”, istaknuo je tuniski predsjednik Moncef Marzouki po dolasku na skup u središtu nekadašnjeg centra protesta.

Tuniske zastave, fotografije “žrtava revolucije” i golema fotografija Mohameda Buazizija resile su središte Sidi Buzida, gdje su se za govornicom smjenjivali sindikati, tuniski i arapski aktivisti za ljudska prava i članovi ustavotvorne skupštine kako bi odali počast svim “mučenicima” revolucije.

Uz pljesak mnoštva koje se natiskalo na trgu u središtu grada otkriven je spomenik u obliku Buazizijevih kolica za prijevoz robe, kao simbol svrgnutih arapskih “diktatora”.

S 830 mrtvih egipatska revolucija bila je neizvjesnija i krvavija. Prvi slobodni izbori još se održavaju, a traje i sudski proces protiv Mubaraka koji bi mogao biti osuđen na smrt bude li proglašen krivim.

Sredinom februara plamen revolucije zahvatio je Libiju gdje je prerastao u građanski rat. Oko 30.000 ljudi ubijeno je u tom sukobu, a svrgnuti vođa Muammar Gaddafi ubijen je 20. oktobra bez suđenja, što bi mogao biti ratni zločin, drži Međunarodni kazneni sud.

Prijelazna libijska vlada uspostavljena je u novembru, a demonstranti joj zamjeraju netransparentnost.

Takođe, gušenje protuvladinih protesta u Jemenu ubralo je stotine žrtava, a predsjednik Ali Abdelah Saleh tek je 23. novembra potpisao sporazum o odlasku s vlasti za tri mjeseca. Novi izbori održat će se 21. Februara.

Što se Sirije tiče,   od 15. marta kada su počeli protesti protiv režima predsjednika Bashara al-Assada, više od 5.000 ljudi ubijeno je, prema UN-ovim podacima.

Uprkos sankcijama Zapada i arapskih zemalja, režim nesmiljeno nastavlja represiju.

Sukobljavaju se i vojnici koji napuštaju vojsku i pridružuju pobunjenicima sa snagama koje su još odane režimu, opozicija u inozemstvu formirala je prijelazno vijeće i optužuje međunarodnu zajednicu i Arapsku ligu za pasivnost prema Siriji.

Bahrein, Jordan i Maroko

Kraljevina Bahrein u Perzijskom zaljevu proživjela je u februaru i martu proteste većinskih šiita protiv sunitske kraljevske dinastije kojoj su u pomoć priskočile uglavnom saudijske jedinice. Nezavisna istraga utvrdila je da su sigurnosne snage pribjegavale neopravdanoj sili, a vlast je rezultate istrage prihvatila.

U kraljevini Jordan od januara postoji protestni pokret koji zahtijeva političke i ekonomske slobode i suzbijanje korupcije. Monarhiju ne dovodi u pitanje.

Naposlijetku, izmjenom ustava Kraljevina Maroko odgovorila je na proteste kojim su tražene političke reforme. Umjereni islamisti pobijedili su na parlamentarnim izborima i njihov je predsjednik imenovan premijerom.

Izvor: Agencije