Dan kada je počeo preporod Kosova

Piše: Enver Robelli

Na naslovnici dnevnog lista Rilindja od drugog jula 1966. godine mogu se pročitati ovi naslovi: “Aleksandar Ranković razriješen sa svih dosadašnjih funkcija” (u desnom dijelu stranice) te ispod: “Svetislav Stefanović (ministar policije, prim. aut.) izbačen iz CK, te iz SKJ”.

Glavni je naslov rezerviran, naravno, za druga Josipa Broza Tita: “Državna sigurnost ne ide paralelno s našim društvenim razvojem.”

Dan prije, na Brijunima, Savez komunista Jugoslavije donio je možda najznačajniju odluku u svojoj historiji: izbacivanje dogmatika iz rukovodećih položaja.

Tada je srušen Ranković, najmoćniji dužnosnik u sigurnosnom sektoru Jugoslavije, onaj koji se sumnjičio da je, kao šef tajne službe, policije i ostalih struktura za nadziranje, prisluškivao čak i Tita, vođu partizana u Drugom svjetskom ratu, lidera Jugoslavije, najvećeg sina naroda i narodnosti Jugoslavije (tako je zvučao medijski jezik onog doba).

Prisluškivanje vlastodržaca

U njemačkom prostoru mediji su tvrdili da je “u Jugoslaviji definitivno pobijedio reformski socijalizam” (sedmičnik Die Zeit od petog augusta 1966. godine).

Od početka 60-ih reformatori iz Slovenije i Hrvatske, dviju najrazvijenijih republika Jugoslavije, zahtijevali su više demokratskog prostora, veće mogućnosti za stimulaciju tržišne ekonomije – razumije se, u okviru socijalizma.

U sklopu toga, radnici su dobili pravo na promjenu radnog mjesta, pravo na štrajk, pravo na emigriranje izvan zemlje, pravo na otvaranje malih restorana u Jugoslaviji.

I unutar Komunističke partije (Saveza komunista) je bilo napredaka: dozvoljena je otvorenija rasprava, započelo je izvjesno nadmetanje ideja i kandidata za političke položaje. Svi ti događaji doveli su do toga da Tito, Edvard Kardelj (Slovenac), Vladimir Bakarić (Hrvat), Krste Crvenkovski (Makedonac) i drugi propagiraju korjenito reformiranje Jugoslavije.

Zauzimajući Titovu stranu, Crvenkovski je, nakon razrješenja Rankovića, kazao kako se tajna služba uplitala u poslove svih vlasti i “društvenih organa”, te da je prisluškivala i nadzirala funkcionere.

Drugim riječima, obaranje Rankovića se, prije svega, dogodilo zbog toga što je on svojim aparatom sigurnosti i prisluškivanja ugrožavao jugoslavensku komunističku nomenklaturu. Njegov je cilj bio konsolidiranje srpske dominacije u Jugoslaviji.

Sporedan razlog zbog kojeg je on uklonjen sa vlasti bio je teror koji je provodio nad albanskim stanovništvom na Kosovu.

Razdoblje Rankovićeva zuluma nije izazvalo dovoljno zanimanje albanskih povjesničara. Ne postoji čak niti jedna jedina ozbiljna i temeljita studija tog poglavlja historije.

S druge strane, u skoro svakoj kosovskoj porodici može se čuti po jedna priča o akciji skupljanja oružja 50-ih. Pod izgovorom skupljanja oružja, Rankovićeva je milicija vršila užasni i često uspješni pritisak protjerivanja Albanaca sa Kosova, uglavnom u Tursku.

Generacija koja je preživjela i koja je patila pod Rankovićevom vladavinom polako odlazi sa ovog svijeta, umiru posljednji svjedoci bez da su njihove ispovijesti zapisane na papiru.

‘Otvoreno, kratko i odrješito’

Bez ikakve dvojbe treba kazati kako dan obaranja Rankovića sa vlasti predstavlja početak preporoda Kosova. Kako bi se potkrijepila ta tezu dovoljno je samo da se pogleda i pročita nekoliko brojeva dnevnog lista Rilindja odmah nakon Brijunskog plenuma.

Od drugog jula do decembra 1966. godine taj je dnevnik objavio desetak članaka o represiji milicije i drugih organa sigurnosti prema nevinim građanima.

Prvi put nakon Drugoga svjetskog rata Albanci su dobili priliku da putem medija kakva je bila Rilindja javno izraze svoja nezadovoljstva protiv nasilja sistema.

Tu se zahtijevalo da se eliminiraju “slabosti i deformacije” kako bi se u “osnovnim organizacijama” stvorila “zdravija atmosfera”, te se apeliralo na borbu protiv svakog šovinizma, jer je “svaki šovinizam, bilo čiji, sa ma koje strane dolazio, opasan”.

Takoreći, legendarna je bila rubrika “Čitatelji nam pišu”, u kojoj građani iz svih dijelova Kosova otvoreno kazuju koji milicioner, koji inspektor, koji funkcionar ih je maltretirao.

U drugim se člancima zahtijevalo da “birokrate odgovaraju”, te su se pozdravljale odluke Brijunskog plenuma, naslovima poput “Grije sunce samoupravljanja”, “Dolje birokrati”, “Naša Revolucija – revolucija srca, mozga i mišića”.

Krajem jula 1966. godine mladi novinar Rilindje Nehat Islami je od uredništva bio poslan na zadatak u Suvoj Reci. Iz tog je mjesta javljao o jednom sastanku komunista te općine na kojem su se otvoreno kritizirali zločini (“devijacije”) sigurnosnog aparata.

Njegov članak objavljen je 31. jula, te je imao ovaj naslov: “Otvoreno, kratko i odrješito.” Autor s pravom taj sastanak naziva “nezaboravnim”, te spominje referat koji je pripremljen “na temelju materijala skupljenih po selima” o zloupotrebi dužnosti “organa državne sigurnosti”.

Imenom i prezimenom se spominju osobe koje su, klevećući ih, utjecale na zatvaranje građana. Primjerice: “Takav je bio Rexhep Rifati, zbog čijih je klevetanja zatvoreno nekoliko rukovodilaca društveno-političkih organizacija, koje je na kraju Sud oslobodio kao nedužne.”

Spomenut je i Mahmut Bytyci, za kojeg je rečeno da je “čovjek bez karaktera. Ipak, njemu je povjerovalo nekoliko organa, te su zatvoreni pošteni građani”.

Kakav je bio pritisak prema albanskom stanovništvu na Kosovu najbolje pokazuje ovaj primjer iz članka Islamija: “O komandiru milicije u Mališevu je rečeno kako je, zajedno s jednim drugim organom državne sigurnosti, između ostaloga, iskorištavao ljude kako u materijalnom tako i u moralnom pogledu. U selu Muhovac oni se nisu suspregnuli od ukaljavanja časti seljana. Tako su jedne noći dvoje djelatnika državne sigurnosti te jedan njihov korumpirani suradnik pokušali obeščastiti suprugu jednog poštenog seljanina. Kada im je on pružio otpor oni su mu šestoperom razbili vilicu.”

U tekstu se Brijunski plenum opisuje kao “mač koji reže sve čvorove”.

Ozračje oslobođenja

Od objavljivanja tog članka proteklo je 46 godina. Razdoblje nakon Rankovićeva pada Islami danas uspoređuje s danima februara 2008. godine, kada je proglašena neovisnost Kosova: “Ljudi su upadali u slastičarne, čajdžinice, aščinice i ostale lokale, te trgali Rankovićevu sliku. Odjednom je stvoreno ozračje oslobođenja, olakšanja, poleta, napretka, prosvjetljenja.”

I zahtjev za status republike za Kosovo odjedanput se počeo etablirati u javnim raspravama, te nije više bio samo parola takozvanih ilegalnih grupa. Krajem 60-ih Rezak Shala, koji je bio kadar Saveza komunista, otvoreno je zatražio da se položaj Kosova unaprijedi u status republike.

“Taj su cilj (…) slijedili i umjereni kadrovi kosovskih Albanaca, ali su oni to pokušavali ostvariti legalnim putem, mijenjajući Ustav”, piše historičar Oliver Jens Schmitt u svojoj knjizi Kosovo: Kratka historija jednog središnjeg balkanskog područja.

Shala je umro šestog maja 1998. godine. U telegramu sućuti, koji je sutradan uputio tadašnji predsjednik Kosova Ibrahim Rugova, navodi se izniman doprinos Shale za “neovisnost i samoodređenje” Kosova. Danas je teško naći ijednog političara ili novinara kojemu nešto znači to ime.

Obaranjem Rankovića započelo je razdoblje istinske modernizacije kosovskog društva putem stvaranja mogućnosti sveučilišnog obrazovanja, ekonomskog razvoja, te konsolidacije albanskog nacionalnog identiteta.

To razdoblje označava definitivno odmicanje Albanaca od mješovitog osmansko-arnautskog identiteta. Masovna izgradnja novog albanskog identiteta na Kosovu bila je poticana paralelno od strane komunističkog vodstva kosovskih Albanaca (uz Titovo toleriranje), te od prenapuhane nacionalne propagande iz Tirane, koja se na Kosovu prenosila od istinskih domoljuba “ilegale” i od nepopravljivih staljinista.

‘Evo srpski pasulj’

Nakon obaranja Rankovića, u listu Rilindja započelo je ne samo prokazivanje represije, već i korupcije. Jedna od afera koja je dobila medijski tretman 1966. godine bila je kupnja automobila Volga za potrebe Skupštine općine Podujevo. Odluka je bila usvojena na nezakonit način, te je za dovođenje automobila iz Novog Sada bio ovlašten radnik Zemljoradničke zadruge iz Podujeva, a ne neki općinski službenik.

Do kupnje Volge Općina Podujevo je imala Fiat 1300. Svi takvi izvještaji u listu Rilindja bili su reducirani početkom 1967. godine – naredbom Partije. Istodobno, započelo je objavljivanje jedne reklame o “ekspres pasulju”.

“Evo srpski pasulj. Deset minuta za četiri obroka. Probajte ekspres pasulj. U svako doba ljeta – ukusni i brzi pasulj. U ovakvim je kutijama pakiran gotov pasulj, suho povrće, te svi potrebni začini, tako da je ukusnost jela zagarantirana. Izvolite ekspres jela, ušteda vremena i novaca – priprema za nekoliko minuta. Svi članovi vaše obitelji te vaši gosti bit će zadovoljni. Izvolite polupripremljena jela – proizvodi Kolinska Ljubljana.”

Drugim riječima: kao danas, Slovenci su i tokom 60-ih znali zarađivati novac – čak i sa “srpskim pasuljom”.

Izvor: Al Jazeera