Davutoglu: Osmansko carstvo i Istanbul su vrhunac islamske civilizacije
Odnos između gradova i civilizacija nije lako definisati čak ni u slučajevima kada je veza između njih naizgled sasvim bjelodana i lako razumljiva, jer postoje gradovi koji su motivirali rast neke civilizacije baš kao što postoje gradovi koji su nastali u ekspanzivnom širenju jednog kulturno-civilizacijskog modela. Taj odnos nosi u sebi mnoštvo protivurječnosti, jer postoje gradovi koji su, izmijenjeni i preoblikovani, nadživjeli civilizaciju koja ih je smjestila na pozornicu povijesti isto kao što postoje i gradovi koji su, čvrsto vezani sa svojim civillizacijskim pokretačem, zauvijek nestali kao ontološki osmišljena, gradska, živeća sredina.
Razbijajući evropocentričnu perspektivu u sagledanju odnosa između civilizacija i gradova, turski filozof i geostrateški mislilac Ahmet Davutoglu napisao je studiju u kojoj je definirao taj složeni odnos između civilizacija i gradova, posebnu pažnju posvećujući dijahronijskom odnosu koji se uspostavlja između drevnog, modernog i globalizirajućeg, kao tri fundamentalna principa koji definiraju grad kao urbanu cjelinu u njegovom povijesnom postojanju. Još i dalje, ono što Davutoglu, kao jedinstven doprinos u izučavanju predmeta, definira kao nužnost povijesnog događanja jeste uspostava sistema civilizacija i gradova gdje civilizacijsko naslijeđe islama svoj kulturalni i urbano-ontološki dovršetak uozbiljuje u pojavi Osmanskog carstva i Istanbula, države i grada koji sažimaju naslijeđe kulturnog, državničkog i urbanističkog naslijeđa islama.
Weberova ideja grada
Davutoglu svoj „sistem“ civilizacijskog toka utemeljuje na kritičkom redefiniranju pojma grada koji su u filozofijsku historiju civilizacija uveli Max Weber i Lewis Mumford. Definirajući grad kao jednoobraznu, jednoetičnu i monoreligisku zajednicu i kao mjesto na kojem su do okupljajuće razine intenzivirani trgovina i proizvodnja, Max Weber je kao idealno tipski model gradske sredine prepoznao srednjovjekovni kršćanski kastel. Iz tog nukleusa razvit će se prvo renesansni tip gradske sredine, a zatim i moderni evropski grad koji će se ekspanzivnom kolonijalističkom politikom evropske civilizacije postaviti kao definirajuća paradigma grada. Ono što Davutoglu stavlja kao primjedbe Weberovoj sociologiji jeste nedostatak povijesnih refernci i zlokobno zanemarivanje gradskog života u neevropskim civilizacijama.
Moderni evropski grad izgrađen je na modelu antičkog Rima sa preciznom prostornom geometrijom i u doba evropskog apsolutizma evidentan je raskid sa srednjovjekovnim gradskim naslijeđem. To su razlozi, piše Davutoglu, zašto su moderni evropski gradovi i njihove inačice diljem svijeta, poput New Yorka, Londona i Pariza, mjesta koja ne uspijevaju sažeti u sebi civilizacijsku suštinu, jer raskidom sa antičkim i kršćanskim naslijeđem nisu mogli u sebi transformirati povijest na djelatan način.
Mumfordova ideja grada, kao mjesta na kojem se život formirao na temelju vjerskog osjećanja i u prostornom smislu bio koncentrisan oko svetišta, jednako je isključiv prema gradovima neevropskog civilizacijskog osjećaja makar im formalno priznavao status grada. Njegova ideja suštinski je identična Weberovoj, jer ekskluzivnost vjerskog, etničkog i ideološkog zbira vrijednosti promovira kao presudni princip u formiranju gradske sredine.
Medinski ustav
Analizirajući praksu gradskog života u zemljama islamske civilizacije Davutoglu grad definira na sasvim suprotnim načelima. Model islamskog grada ustanovio je poslanik Muhamed transformirajući Jesrib u Medinu i definirajući gradske odnose znamenitim „Medinskim ustavom“ u kojem je suživot različitih religijskih zajednica postavio u sam temelj društvenih odnosa. Suština grada islmaske civilizacije, za razliku od isključivosti evropskih gradova, nije jednoobraznost nego je to iznalaženje optimalnog odnosa između zajednicama različite kulturne tradicije. Na tom principu bit će uspostavljeni svi veliki gradovi islamske civilizacije od Samarkanda na istoku do Marakeša na zapadu, a Bagdad, Kairo i Istanbul narast će do veličine civilizacijskih megapolisa i najznačajnijih gradskih sredina na svijetu u jednom historijskom trenutku. Oni su to postajali zato što su posjedovali sinkretičku snagu objedinjujućeg i to su, zorno nam pokazuje povijest, bili gradovi koji su sažimali različite tradicije vjerskog i kulturnog života promovirajući toleranciju i različitost kao generator razvijanja društvenih odnosa.
Postoje gradovi koji su bili mjesta najintenzivnije civilizacijske transformacije i koji su u povijesnoj dijalektici uspjeli da se sami transformišu i redefiniraju uspjevajući sačuvati tragove civilizacijske prethodnice kao najvažniji postament u svom novom ontološko-povijesnom življenju. Pored njih Davutoglu prepoznaje i one gradove koji su zbog pomjeranja centra političke moći i civilizacijske transformacije izgubili značaj i koje metaforički naziva „gradovi duhova“.
Obe vrste gradova nastale su kao krajnji ishod dva osvajačka pristupa svijetu fetih i vojna ekspanzija, koje u Davutogluovom sistemu filozofijsko-povijesne interpretacije historije predstavljaju vrhunaravni aksiološki princip. I baš u njihovom povijesnom susretu ogleda se ta civilizacijska razlika u odnosu prema gradovima i kulturama, jer dok je na jednom izrastao svijet inkluzivnosti na drugom je provođeno najsistematičnije čišćenje civilizacijskih ostataka poraženih.
Istanbul – kraj povijesti
Osmanlijskim osvajanjem Bizanta islamska civilizacija dosegnula je svoj vojno-politički vrhunac, jer je izgradnjom Istanbula na temeljima prijstolnice istočnog kršćanstva, grad u sebi spojio nekoliko povijesnih tradicija. Redefinirajući Bizant u prijestolnicu Osmanskog carstva sultan Mehmed Fatih Istanbul je ustanovljavao na medinskim principima islama, koji podrazumijevaju široku vjersku toleranciju i jezičku, etničku i rasnu inkluzivnost. Osmanski upravljači gradom posjedovali su svijest o potrebi čuvanja drevne tradicije i taj pristup vidljiv je u urbanističkoj politici cijelog carstva koje je princip fatiha koristio ne samo kako bi određeni prostor osvojio i pokorio nego isto tako i kako bi oslobodio i sačuvao uvijek, ipak, vodeći računa da ne naruši karakter svoje civilizacijske osobenosti o čemu Davutoglu piše:” … svijest o drevnom prisutna o Osmanskoj državi značila je integriranje ukupnog ljudskog naslijeđa na način da islamska civilizacija bude u osnovi“.
Kao očigledna povijesna oprečnost osmanskom principu fatiha jeste vojna ekspanzija španske rekonkviste koja je u identičnoj povijesnoj mijeni muslimanske gradove Andaluzije pokorila, a zatim demografski i kulturno uništila, preobražavajući njihov civilizacijski duh. I upravo u sučeljavanju sudbine gradova kakvi su Kordoba i Granada sa povijesnom transformacijom Istanbula, Davutoglu vidi kao najzorniji primjer različitog civilizacijskog iskustva. Kordoba i Granada zauvijek gube svoj berbersko-afrički izgled, gube stoljetnu duhovnu vezu sa Bagdadom, Kairom i Damaskom koja se najbolje može opisati kao iskorjenjivanje iz prirodne tradicije, proživljavaju demografski šok protjerivanja stanovništva i na kraju njihovo biće se fundamentalno mijenja nasilnom krstjanizacijom i vjerskom unifikacijom. U Istanbulu se dešavaju sasvim drugačiji procesi, jer grad uspijeva sačuvati svoj drevni arhitektonski izgled, potiče se naseljavanje pučanstva različitog jezičkog i etničkog porijekla i, uprkos utemeljenju mjesta kao središta islamskog svijeta, potiče se vjerska raznolikost prenošenjem grčke, gruzijske i armenske patrijaršije u okrilje grada.
U složenoj i razgranatoj taksinomiji gradova, Davutoglu pominje cijeli niz slučajeva koji opisuju ili objašnjavaju povijesno mjesto grada u toku civilizacijske povijesti. ki Delhi je grad koji je amalgamski spojio u svojoj urbanoj nutrini indijsko civilizacijsko naslijeđe sa tursko-mogulskim plemenskim tradicijama, ruski Kazan je grad u kojem se nukleus islamske civilizacije pokazao kao neuništiv, Sarajevo je grad koji se širi i raste prihvatanjem različitih civilizacijskih naslijeđa – austrougarskog i moderno-socijalističkog koje su nadgradnja historijske osmansko-islamske jezgre. I svi ti gradovi, sva njihova iskustva, sve njihove sudbine simbolički se slijevaju u mjesto koje će izroditi jedno sasvim novo iskustvo grada i u kojem će se objediniti različita shvatanja gradskog života u jedan organski povijesni princip.
Eklekticizam historijskog megapolisa
U sasvim hegelijanskoj tradiciji mišljenja, Davutoglu iskustvo Istanbula vidi kao konačno postvarenje jednog idelano postojećeg grada, koji je izrastao na složenoj i bogatoj tradiciji koja svoje ishodište ima u Medini, ali koja će uspjeti objediniti iskustva sasvim različitih civilizacija u eklektičnom primjeru uspjeha jednog historijskog metropolisa.
„Povijesni proces započet osvajanjem Istanbula iznjedrio je jedno povijesno iskustvo potpuno različito od svih prethodnih – iskustvo u kojem je, unutar kontinuiteta osvježenog osvojenim civilizacijskim podnebljem i njegovim demografskim tkivom, uspostavljen zajednički životni prostor. Gradovi koji su pripremili prostornu podlogu za zajednički život, prevashodno Istanbul, svjedočili su civilizacijskom prožimanju širokog spektra“, konstatira Davutoglu.
Sučeljavajući historijsko iskustvo gradova svijeta sa definicijama grada koje su uspostavili Weber i Mumford, očito sa željom da nadvlada skučenost evropocentrične perspektive sagledavanja povijesti civilizacija, Ahmet Davutoglu je u knjizi Civilizacije i gardovi (Dobra knjiga, Sarajevo, 2017.) uspostavio jednu klasifikaciju koja se temelji na principu apsolutne arheologizacije. Davutoglu svoju ideju povijesnosti grada, koja se završava sa pojavom Istanbula, gradi na helenističkom principu eklekticizma, gdje sve tradicije imaju istovjetnu važnost, a njihovo praktično umstveno spajanje u jedan urbano-civilizacijski organizam dobiva konačno metafizičko značenje.
Izvor: Al Jazeera