Demonizacija sunitskih muslimana

Veliko pitanje je na koji način se suprotstaviti projektu demonizacije sunita i besmislenog tlačenja, piše autor (Al Jazeera)

Piše: Muhanna Hubail

“Demonizacija sunita” naslov je jedne od najznačajnijih knjiga maronitskog kršćanskog autora dr. Nabila Khalife, libanskog intelektualca, koji prati iskustvo prožimanja i kulturološke konfrontacije na Bliskom istoku. Pored toga, autor posjeduje medijsko, socijalno i političko iskustvo stečeno u bejrutskim krugovima i na francuskoj radiostanici Monte Carlo.

Ovdje mi nije namjera predstavljati ovo značajno djelo, čiji je izvorni naslov Napad na sunite, niti se nužno slažem sa svim onim što autor iznosi u njegovim poglavljima. Međutim, ova knjiga je bitna sa aspekta razumijevanja svega onoga što se dešava u širem smislu rata i perifernih konfrontacija kroz jezik geopolitike i onoga što stoji iza ideologije.

Knjiga nudi dobru pretpostavku za razumijevanje veoma bitne pozadine događaja koji se tiču dešavanja u međunarodnim kretanjima te na koji način se ta kretanja podudaraju s teorijom fabriciranja savezništava manjina. Kao da knjiga mapira put za razumijevanje posljedica trenutne situacije na muslimanskom istoku, ne samo zbog većinske sunitske populacije, nego i zbog svih religijskih skupina i vjera te svega onoga što se dešava generalno u pogledu mira u ovom dijelu svijeta.

Možda je naslov knjige, kao i jezik nekih poglavlja i pohvale određenih režima, imao utjecaja na formiranje slike o autoru, odnosno na njegovu ocjenu. Uprkos praktičnoj preciznosti naslova, rad sadrži iscrpna strateška istraživanja kada je riječ o svijesti o globalnim kretanjima, usmjerenju međunarodne zajednice te njenoj metodologiji rasparčavanja Istoka. Pažnja se usmjerava na glavnu i kontinuiranu ulogu dva temelja na koja se Zapad danas oslanja, predstavljena kroz novo veliko iransko-rusko partnerstvo. No, ovo partnerstvo ne isključuje priliku međusobnog natjecanja, ukoliko se potvrde dva pravila koja možemo razumjeti na sljedeći način:

Uloga Izraela i Irana

Prvo, da je izraelsko biće neophodan element za zapadni projekat potčinjavanja Istoka, što ne predstavlja ništa novo. Međutim, teorija njegove marginalizacije na početku Arapskog proljeća nanijela je štetu prilikom procjene ovoga stava i njegove uloge u svemu onome što se desilo po pitanju podrivanja revolucija Arapskog proljeća i otvaranja vrata pakla za njih.

Drugo, Iranska revolucija je šiitska revolucija, a ne islamska, kroz političku kategorizaciju, a ne sektašku konfrontaciju. Uviđa se značaj prilike susretanja Zapada sa njihovom vjerskom strukturom, kako bi se formirala nova imperija inspirirana sektaškim duhom pod krinkom njene uloge, s jedne strane. S druge strane, u nju bi se čvrsto vjerovalo kao u separatističku ideologiju na Istoku, čime bi se instrumentalizirala vjerska država, u čiju ideju vjeruju njeni lideri još od Ajatolaha Homeinija. Na takvu državu glavne teme islama ostavljaju trag, ali je ideja Wilayat al-Faqih (vodstvo pravnika u odsustvu nepogrešivog imama) i dalje dominirajuća te se angažira propagandna mašinerija u cilju proizvodnje velike zajednice naroda u Iranu i izvan njega.

Ovdje se neophodno osvrnuti na jednu veoma bitnu stvar, a to je da navedeno izvire iz ideološke stvarnosti i vjerovanja koje posjeduje vjerska elita unutar iranskih revolucionarnih krugova te da to nije samo političko angažiranje radi ostvarivanja interesa perzijskog nacionalizma.

Mnogi su elementi doprinijeli gušenju prosvjetiteljske šiitske ideje i škole morala kod umjerenih šiitskih vođa, posebno kada je Iran nametnuo program škole Wilayata na sve svoje sljedbenike, čime je doveo do gušenja i reduciranja šiitske škole reformista i autoriteta. Na taj način je ideja prosvjetiteljstva i društvene pravde doživjela krah. Šiitski čovjek je u konceptu novog Wilayata izgubio svoju ličnost, povukao se iz partnerstva u islamskom i humanističkom smislu, zbog čega je bilo lako zloupotrijebiti njegove kapacitete u novoj međunarodnoj igri.

Ovo potvrđuje i dr. Rami Ollaik, osoba koja je bila zadužena za mobilizaciju i organizaciju u pokretu Hezbollah, od kojeg se odvojio prije više od deset godina, u nedavnom intervjuu za arapsku televiziju u Londonu. Riječ je o veoma značajnom intervjuu, u kojem Ollaik iznosi detalje o tome kako je šiitski element doživio nestanak u okviru iranske organizacije koja počiva na konceptu Wilayata. Ollaik govori o problemu ograničavanja uloge pojedinca samo na realizatora zadataka te o načinu na koji se mreža komunikacije različitih iranskih zvaničnih nivoa odnosila prema Hezbollahu u Libanu, koji je bio upotpunosti lojalan Iranu.

Rasparčavanje geografskog prostora

Ovo preklapanje između sigurnosti Izraela i napretka projekta Walayata zaziva, zahtijeva ili se bavi konceptom koji je ubačen, ne samo iz ideje savezništva ove dvije osovine (Rusije i Irana), nego i od zvaničnog arapskog režima. To se vrši kroz izuzetno jako i nezapamćeno promoviranje koncepta demonizacije sunita, kao značenjske i političke kvalifikacije.

Pod krinkom borbe protiv sunitskih islamista, koncept je krajnje diskriminatorski ponizio sunite, s krajnje dehumanizirajućim efektom, bar u aktuelnim ratovima i projektima u kojim stradaju mnogi. Time se želi spriječiti bilo kakva uzlazna linija koja bi mogla napraviti socijalni i politički razvoj na Bliskom istoku, posebno kada se radi o njenoj prirodnoj demografskoj snazi koju predstavljaju suniti.

Pažnju posebno budi to da Nabil razmatra ovaj koncept u okviru dva značajna principa savremenog života čovjeka i mira u svijetu. Prema njemu, projekat ili koncept “demonizacije sunita” iskorišten je kako bi se napravila konfrontacija između crkve i kršćana na Bliskom istoku sa sunitima, koju niko nije želio i koja se mogla izbjeći.

Velika sektaška smutnja između sunita i šiita, koju je stvorilo preklapanje međunarodno-iranskog projekta, neće biti od koristi kršćanima na Bliskom istoku, ni zajedničkom duhu humanizma koji povezuje njihov zajednički geografsko-historijski prostor. Kao da time želi upozoriti na posljedice koje sa sobom nose smjernice maronitskog patrijarha i projekat generala Aouna, koji uzima zamaha u Libanu.

Veoma je značajno i Nabilovo izlaganje o koristi koju ovaj međunarodno-regionalni projekat vidi u zločinima oružane grupe Islamska država Irak i Levant i njihovoj instrumentalizaciji u sezonskim ratovima, koji će biti prolazni, ali izuzetno surovi i zastrašujući. Na taj način se želi podržati kampanja demonizacije sunita, opravdati dokidanje njihovih prava i umanjiti njihove žrtve, kao i spriječiti sunitski prosperitet u smislu ljudskih potencijala, što neminovno vodi ka rasparčavanju njihovog geografskog prostora.

Najveći problem u refleksijama ovog projekta ne ograničava se samo na međunarodnu i regionalnu vojnu osudu, na nove saveze koji su nastali i na surovost njenih instrumenta čija se upotreba dozvolila, nego se time daje podrška najvećim zločinima ovoga stoljeća u Siriji i na drugim mjestima. Na taj način se pomaže istrebljenje sunitskih civila i drugih manjina, što je rezultiralo podrivanjem dominirajućeg vjerovanja o civilnom suživotu koji je bio stabilan na Bliskom istoku. 

Krajnje desničarske ideje

Međutim, jedan od problema također počiva u tome da ovom opasnome konceptu najviše podrške pruža instrumentalizacija sunitskih država i vlada, kako bi dobili zapadno pokriće koje štiti njihove institucije vlasti u ovoj ili onoj državi, ili za potpirivanje lokalnih sukoba, koji će poslužiti kao opravdanje za kašnjenje reformi i progresa u određenoj državi u strahu od otvaranja bilo kakvog prostora za političke slobode.

Drugi problem je utjecaj ovog okruženja i pritiska na intelektualne strukture u islamskom svijetu i njegovim savremenim prijestolnicama. To će prouzrokovati pojavu krajnje desničarske religijske ideje, umjesto držanja za istinske vrijednosti islama koje je polučila institucija pluralnog sunitskog razmišljanja tokom stoljeća. Takve vrijednosti su otvorile mogućnost građanske i političke reforme kroz deriviranja iz ovih izvora, uz ostanak škole fikhskog i selefijskog tradicionalizma, koja je prisutna u literarnom naslijeđu sunita.

To bi pomoglo obnovi reformizma, kojim bi muslimanska zajednica sagradila novi savremeni period kroz svoje vjerske temelje i civilizacijske horizonte. Potisnuo bi se tradicionalizam, koji je u dosluhu s diktatorima u svim njegovim formama, međutim, uz poljuljanu bezbjednosnu instrumentalizaciju. Savremeni muslimanski um je zarobljen u te okvire, što otvara vrata ratu demonizacije sunita. Propusti sunitskih intelektualaca ili prisila odveli su pojedine sunite u ISIL-ove radikalne redove, ali i u sve druge vrste radikalizma, što je vid emocionalnog, a ne strateškog odgovora u cilju pružanja zaštite svojoj zemlji i svome Istoku.

Veliko pitanje koje se nameće danas je na koji način se suprotstaviti projektu demonizacije sunita i besmislenog tlačenja koje mu služi i daje prostor neprijateljskim projektima? Da li će rad na gašenju požara biti rješenje ili dio rješenja i hoće li vratiti narode iz mreže nasilja vlasti i radikalnih skupina te potaći novi diskurs ponovnog razvoja u borbi ideja i pera, koja budi jaku nadu da će naredno proljeće biti jače i sposobnije u suprotstavljanju diktatorskoj represiji?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera