Deset mjeseci rade, pa opet na konkurs

Posljednjih godina minimalan broj bodova na intervjuu bio je tri, a maksimalan devet (Al Jazeera)

Svakog augusta hiljade prosvjetnih radnika konkurišu za posao u osnovnim i srednjim školama na području Tuzlanskog kantona. Ove godine konkursom su bile obuhvaćene 1504 pozicije, i to 910 u osnovnim i 594 u srednjim školama. S obzirom na to da Vlada TK-a navedene radne pozicije većinom popunjava na određeno vrijeme, najduže na godinu dana, prosvjetni radnici prinuđeni su svake godine iznova konkurisati za posao. Za njih to znači mnoštvo dokumentacije, kopiranje, slanje na adrese škola, intervjuisanje i, na kraju, neizvjesnost i čekanje. Proces koji svake godine prolaze prosvjetni radnici u ovom kantonu ostavlja, sada već u to nema sumnje, velike posljedice na njih, ali i na učenike zbog stalne promjene učitelja i nastavnika. Ako im se posreći, nastavit će raditi u školi u kojoj su radili prethodnu godinu, a ako su imali manje sreće, dobit će posao u novoj školi, a mnogi će završiti na birou za zapošljavanje.

Položaj prosvjetnih radnika u Bosni i Hercegovini na jako je niskom nivou. Mnogi će reći da njihov položaj nikad nije bio ugroženiji. Mala odstupanja postoje od kantona do kantona. Tuzlanski kanton ima daleko najveći broj učenika u osnovnim i srednjim školama – blizu 60.000.

Štetna nekonzistentnost

“Stalne promjene učitelja / nastavnika mogu imati nepovoljan uticaj na učenike, njihovu sliku o sebi, školi, školskim obavezama. Riječ je o nepostojanju kontinuiteta”, kaže pedagoginja i psihologinja Almedina Imširović.

Svaki nastavnik ima vlastiti stil vođenja, metode u poučavanju, svoje viđenje nastavnog procesa, “svoja pravila”, na koja se učenici s vremenom naviknu i usvoje ih.

“Nakon što se dese promjene i u učionicu uđe novi nastavnik, učenici se u pravilu prilagođavaju i ponovo sve to moraju proći sa novim nastavnikom. To nerijetko izaziva konfuziju kod djece. Naprimjer, onaj nastavnik je neki oblik dječijeg ponašanja smatrao simpatičnim, a ovaj novi to ne dozvoljava, možda i sankcioniše. Djetetu treba da se prilagodi, što iziskuje vrijeme… I tako svake godine ili više puta u toku jedne školske godine. S obzirom na to da je postojanje rutina nešto što je poželjno kako bi se djeca osjećala sigurno (a samim tim i produktivno), to može biti zaista frustrirajuće”, kaže Imširović.

Također, gotovo svaki nastavnik, kad uđe u učionicu, radi neku vrstu provjere, na kojem su stepenu znanja i razumijevanja, trudi se upoznati svakog učenika ponaosob kako bi ostvario što bolje rezultate u odgajanju i obrazovanju učenika.

“Zamislite svake godine koliko je to ‘izgubljenog vremena’ u odnosu na situaciju da isti učitelj / nastavnik ‘izvede’ generaciju. Isto tako, često tu bude gradiva koje se propusti uraditi do kraja, a ovaj novi nema vremena zadržavati se detaljno na onome što je propušteno. I onda ne čudi što nam djeca imaju ‘rupe’ u usvajanju znanja iz određenih predmeta”, kaže Imširović.

Učenici se kroz nastavni proces emotivno vežu za učitelje i teško podnose kad im se mijenja učitelj. Sasvim je normalno da na neki način strepe ili se boje novog i nepoznatog.

“Posebno je ovo stresno pri promjeni učitelja učenicima nižih razreda u osnovnoj školi. Potrebno je mnogo vremena da se izgradi odnos povjerenja, uspješna komunikacija i sve ostalo što je neophodno. To može dovesti do straha od škole, promjene klime u učionici, osjećaja nesigurnosti, otpora prema novoj učiteljici, problema sa disciplinom”, kaže Imširović.

Upitna svrha intervjua

Mirzet Pozderović, koji je od 2005. do 2017. bio predsjednik Sindikata osnovnog odgoja i obrazovanja TK-a, kaže da niko realan ne može biti zadovoljan načinom na koji se provodi konkursna procedura.

“Jedan od najvećih problema prilikom konkurisanja jeste intervju, na kojem direktori i komisija nekome daju više, a nekome manje bodova. Naravno da ima malverzacija i svjesni smo toga. Koliko mi je poznato, ministar obrazovanja Zlatan Muratović najavio je i priprema internu kontrolu po školama. Isto tako, ministar je najavio smanjivanje mogućih bodova na intervjuu. Međutim, direktori traže suprotno”, kaže Pozderović.

Posljednjih godina minimalan broj bodova na intervjuu bio je tri, a maksimalan devet, što u konačnici često prevagne u korist određenih kandidata koje preferiraju direktori škola.

“Šezdeset do sedamdeset posto prosvjetnih radnika tvrdi da je intervju besmislen i da su nezadovoljni njime. To su informacije koje dolaze do nas. Jer pojedini direktori i komisije uopće ne ispituju kandidate, pa im ipak daju minimalan broj bodova. To se dešava. Dešava se i to da kandidatima izvade i unište određeni dokument, pa dokumentaciju proglase nevažećom. Iz tog razloga su kandidati prilikom slanja dokumentacije prisiljeni da je vagaju, odlaze kod notara itd. Nažalost, ne postoji pravni mehanizam da se kandidati zaštite od ovakvih i sličnih stvari”, kaže Pozderović.

Ne treba zanemariti činjenicu da većina nastavnika godinama učestvuje u konkursnim procedurama. Višegodišnja agonija sasvim sigurno ostavlja posljedice i na same nastavnike.

“Zamislite osobu koja konkuriše na radnu poziciju nekih desetak godina i koja svake godine od početka augusta do početka septembra proživljava ogromnu količinu stresa izazvanu neizvjesnošću, raznim vrstama malverzacija, ponekad spornim i nepravednim zakonima i pravilnicima, bahatošću pojedinih članova komisija. Potrebno je izvjesno vrijeme da bi se osoba psihički i fizički odvojila od svega što je bio izvor stresa i ponovo dovela u neku vrstu psiho-fizičke ravnoteže i motivisala za rad”, kaže Imširović.

Imširović ističe da, osim očiglednih negativnih posljedica, postoji i daleko veći problem te je uvjerena da će dugoročno sve ovo imati mnogo dublje i šire reperkusije u pogledu izgradnje pojedinaca, a time i bh. društva.

Nepravilnosti u procedurama

I kao da stres zbog izuzetno komplikovane konkursne procedure nije dovoljan, nastavnicima se dešava da se i nakon što osvoje najveći broj bodova i dalje moraju boriti za svoje radno mjesto.

Jedna od njih je Emka Alić, koja već 21 godinu konkuriše na radne pozicije u osnovnim školama u Tuzlanskom kantonu. Ove godine ona je, između ostalog, konkurisala na radno mjesto učiteljice u OŠ “Miričina” kod Gračanice na neodređeno radno vrijeme. Osim toga što je ispunjavala opće uvjete konkursa, ispunjavala je i specifičan uvjet da će se na spomenuto radno mjesto primiti osoba s invaliditetom.

Znajući da je razlika bodova između nje kao prvoplasirane i kandidatkinje koja je drugoplasirana veća od 15 bodova, i prije intervjua Alić je znala da matematički u svim uvjetima ostaje prvoplasirana.

“Poučena dugogodišnjim iskustvom da je intervju samo štimanje direktora njihovim kandidatima, na postavljeno pitanje iz metodike namjerno sam rekla da ne znam odgovor i lijepo im objasnila svoj stav o intervjuu i bodovanju na njmeu, jer taj proces prolazim već 20 godina”, kaže Alić.

Iako bi Alić trebala početi raditi na spomenutoj poziciji, došlo je do niza opstrukcija. Kad je tražila objašnjenje direktora škole, rečeno joj je da on nije mogao djelovati zbog žalbe koju je uložila drugoplasirana kandidatkinja. U međuvremenu nije došlo do odluke Školskog odbora o ovoj žalbi jer na zasjedanju nije postojao kvorum. Činjenica je da je drugoplasirana kandidatkinja supruga člana Školskog odbora.

Iako je i ministar Muratović reagovao u ovom slučaju poslavši komisiju da ispita nastalu situaciju, Alić i dalje ne može početi raditi na mjestu na koje je konkurisala i do završetka ovog teksta nije znala kad će se to desiti. Drugoplasiranoj kandidatkinji, koja ima 24 boda, angažman u ovoj školi istekao je 15. septembra, no ona i dalje radi na poziciji, a koja pripada Emki Alić sa 42 boda.

“Kao direktor nemoćan sam u ovoj situaciji sve dok Školski odbor ne zasjeda, a odbor ne sazivam ja nego njegov predsjednik. Postoje indicije da će Ministarstvo obrazovanja raspustiti Školski odbor i imenovati novi, privremeni, kako bi se razriješila ova situacija. Dvije članice već su dale ostavke u aktuelnom Školskom odboru”, kaže direktor OŠ “Miričina” Nihad Hodžić.

S Ministarstvom obrazovanja kontaktirali smo u vezi s ovogodišnjom konkursnom procedurom, no do zaključenja teksta odgovor nismo dobili.

Mnogo duže nego Alić, Belma Ibrahimović-Kapidžić čeka odgovor o svojoj radnoj poziciji. Naime, ona je 2007. godine konkurisala na radno mjesto u OŠ “Lukavac Grad” po ugovoru na neodređeno. Po prvobitnoj rang-listi Ibrahimović-Kapidžić je bila sedma i, smatrajući da je nepravedno bodovana, odlučila je uložiti žalbu odgovornim tijelima. Nakon što je dobila negativne odgovore i od Konkursne komisije i od Školskog odbora, odlučila je podnijeti tužbu Općinskom sudu.

Ovu tužbu je dobila, no dobijena tužba s Općinskog suda poništena je na žalbu škole Kantonalnom sudu. Ibrahimović-Kapidžić predala je žalbu Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je potvrdio prvostepenu presudu.

“Ovaj sudski proces mi je pričinio mnogo duševne boli, što je zamalo narušilo i moje zdravlje”, kaže Ibrahimović-Kapidžić.

Iako je presuda potvrđena u aprilu 2015, ona do danas nije izvršena.

Izvor: Al Jazeera