Detektivska priča iz Crne Gore

Piše: Andrej Nikolaidis

Crnoj Gori je danas potreban Herkul Poaro.

Jer „Aferu Depeša“, koja danima potresa „regionalnog lidera u evroatlantskim integracijama“, ne može riješiti niko osim dežmekastog, kapricioznog, genijalnog belgijskog kicoša.

Šta se to, opet, dramatično u Crnoj Gori zbiva?

Najprije: Crna Gora je, kako je to nedavno Boško Jakšić pisao za Al Jazeeru, na prvoj liniji novog Hladnog rata. Taj rat je totalan: otud svaku informaciju o političkim, ekonomskim, vjerskim, medijskim i inim pitanjima koja stiže iz Montenegra, valja tumačiti u tom ključu. Jer, što god da je: može biti da sa novim Hladnim ratom nema veze, ali može biti i da ima.  

Povjerljiva dokumenta

Podgorički dnevnik Dan, nekada vrlo posvećen interesima zvaničnog Beograda u Crnoj Gori, danas ne manje posvećen interesima Moskve, objavio je povjerljiva dokumenta iz crnogorskih ambasada u Washingtonu i Briselu.

Sadržaj tih depeša je, zavisno od toga koliko prljavom zamišljate političku igru, spektakularan ili dosadan. U „procurjelim“ dokumentima je, između ostalog, riječ i o tome hoće li Crna Gora ove godine dobiti poziv u NATO.

Opozicija je depeše ocijenila skandaloznima, naročito dijelove o proruskom djelatništvu opozicionih partija. To je djelatništvo javno, i sam sam više puta pisao o tome, tako da se diplomatsko razotkrivanje onoga što je notorno čini kao bespotrebno raubovanje tastature i izlišan utrošak papira.

Ministar vanjskih poslova Igor Lukšić je mišljenja da „Afera Depeša“ „i nije neki skandal“.

Ali jeste.

Ne toliko zbog sadržaja depeša, koliko zbog činjenice da su procurile. Jer izvor informacija nije niko od „proruske opozicije“, nego neko iz „prozapadne, pro-NATO“ vladajuće strukture.

U javnosti su se ubrzo po objavljivanju depeša, zakotrljale špekulacije da je prava meta Montenegroleaksa sam ministar Igor Lukšić. On je, navodno, žrtva unutarpartijske borbe u Đukanovićevoj Demokratskoj partiji socijalista.

Lukšić je izjavio kako „ne vjeruje da u sistemu postoji neko ko bi klao vola zbog kilo mesa“. Ali nikad ne znaš: ni sa ljudima, ni sa volovima.

Curi kao česma…

Ako se prisjetimo svih propalih privatizacija u kojoj su funkcionalne firme uništene, a radnici završili na ulici samo zato da bi „neko iz sistema“ stavio koju paru u džep, shvatićemo da sistemu „klanje vola za kilo mesa“ nipošto nije strano.

A kad smo već kod sistema… taj curi kao česma u javnom klozetu. Iako se crnogorski novinari rado pozivaju na svoje „istraživačke sposobnosti“, iza većine skandala koje razotkrivaju novine kao izvor informacija stoje sukobljeni djelovi sistema, koji medije koriste kao oružje. Da je tako, potvrdio je novinar Marko Milačić, koji je saopštio da je depeše Danu dostavio on, nakon što ih je dobio od što većih, što manjih šrafova u sistemu: iz Vlade, Agencije za nacionalnu bezbjednost i Savjeta za članstvo u NATO.

Crnogorska Agencija za nacionalnu bezbjednost sada provjerava da li su depeše procurjele iz Savjeta za članstvo u NATO. Neki od članova tog Savjeta su ujedno  i članovi Vlade i ANB-a: preostala dva „izvora“ koja je naveo Milačić.

Ko će, i hoće li, provjeriti te institucije? Sam Milačić, koji nije tek novinar, nego i lider Pokreta za neutralnost, koji se protivi crnogorskom članstvu u NATO-u, odbija otkriti svoje izvore.

Kako god okreneš, „Afera Depeša“ o crnogorskoj vlasti govori nešto važno i neugodno.

Ili su, a) dijelovi te vlasti spremni, kako se Lukšić slikovito i mesarski izrazio, „klati vola za kilo mesa“, pa tako nauditi Ministru vanjskih poslova po cijenu da se obznani da je sistem šupalj i zgodan za zalijevanje cvijeća, u ovom slučaju ruskih ruža, ili se, pak, b) dijelovi vlasti koja se svim silama zalaže za ulazak zemlje u NATO, protive tom (spoljno)političkom prioritetu i spremni su aktivno djelovati ne bi li Crnu Goru vratili u zonu ruskog uticaja.

Kako god okreneš, ne valja.

Budući da u Crnoj Gori zakoni važe samo za ljude van sistema, dok oni koji su u sistemu volove mogu klati i meso dijeliti prema nepisanom zakonu po kojem sistem funkcioniše, biće istinsko čudo otkrije li se krivac za curenje dokumenata Ministarstva vanjskih poslova. Stoga tu Agencija za nacionalnu bezbjednost ne pomaže: sam sistem je najveća prijetnja nacionalnoj bezbjednosti.

Tu bi, rekoh, mogao pomoći jedino Herkul Poaro – od majke Agate Kristi, djevojačko Miler,  rođen u mjestu Spa, u Belgiji. Nije to Brisel, središte NATO-a i Evropske unije, odakle stižu emisari koji svakodnevno špartaju Crnom Gorom, ali je dovoljno blizu. Napokon, ako se Skotlan Jard i inspektor Džep nisu libili tražiti pomoć od Poaroa, zašto to ne bi učinila i crnogorska Agencija za nacionalnu bezbjednost? Poaro je već rješavao slučajeve tajnih a ukradenih državnih dokumenata. Apsolutna diskrecija je tek jedna od vrlina ovog apsolutnog džentlmena. 

Ko ne bi volio vidjeti da Poaro okupi Savjet i onda, natenane, obrazloži ulogu u misteriji svakog od članova ponaosob?

Mada, ruku na srce, ova crnogorska zavrzlama, prije no na Poaroove podvige, asocira na „Ukradeno pismo“ Edgara Alana Poa, jednu od najvećih (detektivskih) priča ikada napisanih.

Iz kraljevskih odaja

U Poovoj priči povjerljivo pismo je ukradeno iz kraljevskih odaja. Policija zna da je pismo ukrao Ministar D., ali to ne uspijeva dokazati. Ministar D. je političar i pjesnik – baš kao i, ne bilo primijenjeno, Ministar Lukšić – no time se sličnost između dva ministra iscrpljuje, jer nije razumno povjerovati kako je crnogorski ministar sam otuđio vlastite dokumente, da bi sam sebi nanio štetu.

U Poovoj priči, policija uzaludno pretražuje Ministrove odaje. Ma kako detaljno tražili, pismo ne mogu pronaći.

Na koncu se ispostavilo da je pismo bilo na jedinom mjestu na kojem policija nije tražila: na radnom stolu. Tamo nisu gledali, jer su pretpostavili da pismo tamo, na dohvat oku i ruci, ne može biti. Pismo je, zapravo, bilo savršeno sakriveno tako što nije bilo sakriveno.

Poenta Poove priče (a možda i crnogorske misterije?) glasi: ponekad neke stvari najbolje prikriješ tako što ih objaviš.  

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera