Dimić: Hollywood je daleko više od igara na sreću

Željko Dimić: Sve je, nažalost, potpalo pod utjecaj novca (Ustupljeno Al Jazeeri)

Tumačio je Nikolu Teslu na brodvejskim pozorišnim daskama, osvojio mnoge nagrade za ulogu Pavla u filmu U ime Sina, igrao u svjetski poznatim serijama i rame uz rame s mnogim poznatim glumicama i glumcima. Kaže kako ništa od toga ne bi postigao bez marljivog rada, jer je Hollywood daleko više od lota : “U lotu uplatite i čekate dobitak, a ovdje se odričete svakog dana i čekate da li ćete dobiti.”

Željko Dimić, odnosno Jack Dimich, kako ga potpisuju na platnima i u medijima, za Al Jazeeru Balkans povlači paralelu između balkanske i američke kinematografije, prenosi priču kako je dospio do New Yorka i Hollywooda te o učešću u snimanju domaće serije Konak kod Hilmije, koja se ovih dana snimala u Sarajevu.

  • Rođeni ste u Bosanskoj Dubici 1965. godine. Put vas je vodio preko Beograda i mnogih evropskih lokacija do SAD-a. Kako ste se obreli u New Yorku?

– Imao sam dvostruki razlog za odlazak, zbog svih okolnosti koje su bile. Tri puta sam bio odbijen na FDU [Fakultet dramskih umetnosti], na beogradskoj akademiji, i jedan od razloga zbog kojih sam otišao je želja da budem glumac, koju sam imao od 12. godine. Drugi razlog su nesrećne okolnosti koje su pogodile našu nesrećnu zemlju. Kada je univerzum napravio da ne ide u moju korist, otišao sam 17. avgusta 1992. godine u Horgoš, potom u Budimpeštu…

Dimić u seriji Castle [Korišteno uz odobrenje]

Mislim da je jako bitno da kažem zašto je to tako moralo biti. To je zato što sam tri puta mobiliziran pismeno iz svoje Bosanske Dubice. Tražili su me da ratujem, ja sam to odbio. Bio sam student; nisam mogao studirati šta želim, pa sam studirao agroekonomiju na Poljoprivrednom fakultetu u Zemunu. Shvatio sam da je samo pitanje vremena kad će me neko obući u neku uniformu i da eventualno dam svoj život za nešto u šta ne vjerujem, a to je da ubijam ljude koji nisu kao ja.

Rastao sam u multikulturalnoj, multinacionalnoj sredini, gdje smo svi bili jedno, Jugosloveni, u jednoj divnoj zemlji, koja mi još nedostaje; dok živim, ne mogu je zaboraviti, svu tu ljubav koju imam iz tog perioda dok sam rastao u SFRJ, u toj divnoj Bosni i Hercegovini. Ja sam i dalje takav; napravio sam poziciju da sam dobro dočekan od Triglava do Đevđelije, jer je to i dalje, uz dužno poštovanje prema svim republikama, i dalje za mene jedna zemlja.

  • No, kako ste došli do New Yorka?

– Pa, onda sam došao u Prag, pa u Švedsku, pa opet u Prag, radio sve i svašta da preživim bez dokumenata. Konačno 1995. godine dođem u New York, a 1997. godine, nakon dvije godine mučenja, opet bez ikakvih dokumenata, jer sam došao na specifičan način, a to je s tuđim dokumentima, američka država mi je ponudila politički azil. Kada sam odbranio svoj slučaj, a to je da sam dokazao da ne želim biti dio onoga što se dešava kod nas i nakon provjere da nisam nešto, ne daj Bože, radio što ne treba, dali su mi politički azil, zelenu kartu, dozvolu za rad i, 2008. godine, državljanstvo.

Castle, Sherlock i Watson, CSI…
  • Kako je bilo raditi za TV-kuće kao što je HBO i u serijama kao što su Castle, Sherlock i Watson, Hawaii Five-O, CSI, Plava krv?

To je bio veliki izazov jer je riječ o velikim kućama. To najbolje opisuje riječ – profesionalizam. Oni su fantastični, u Americi je jako teško dobiti ulogu, moraš se izboriti za nju sa stotinama drugih. No, kada se izboriš za ulogu, onda je tu maksimalni profesionalizam, maksimalno poštovanje. Član sam najvećeg sindikata na svijetu, SAG AFTRA, zaštićeni smo kao polarni medvjedi.

Glumac, kada radi svoj posao, što traži on dobije i jedini zadatak je da zadovolji lik koji radi. Nemam nijedan negativan detalj karijere, da sam razočaran pristupom kolega. Pristup je strogo profesionalan.

Meni nekad nedostaje ovo što imam u Konaku kod Hilmije: da sjednemo, da se zezamo. To jeste razlika – toga nema kod njih toliko. Radiš, žurka poslije posljednje klape, malo se ispričate i to je to.

Na Institut “Lee Strasberg” sam se upisao 1997. godine, 12. maja sam imao prvi čas glume u 32. godini i diplomirao sam 7. maja 2001. godine sa Ričardom III.

  • Tada nekada i Željko je postao Jack?

– Na prvoj godini, kada sam dobio prvi film i kad su svi lomili jezik oko mog imena, moj profesor Michael Margotta mi je rekao: “Forget about your name, from now on you are Jack” (Zaboravi svoje ime, od sada si Jack), te da odem da se registriram kao Jack Dimich. Normalno, ostao sam i dalje Željko Dimić u svim dokumentima, ali sam na ekranu, u novinama, zbog profesije – Jack Dimich.

  • Da se malo prebacimo u današnjicu. Radite paralelno i ovdje, na Balkanu, i u SAD-u. Možete li nam usporediti te dvije kinematografije? Je li Balkan zadržao ono što ga je krasilo prije?

– Sve se mijenja, mi se mijenjamo, oni se tamo mijenjaju. Sve je, nažalost, potpalo pod utjecaj novca, malo je autorskih projekata – i tamo, i ovdje, čak ovdje više nego tamo. Ima onaj naš izraz: “Koliko para – toliko muzike.” Međutim, nije baš tako, ne treba puno para da bi se napravio dobar film ili serija. Imam privilegiju da se do sada, što kaže kolega Žarko Laušević, ne stidim se ni za jednu ulogu.

Sve sam uradio svjesno, odbijao sam svjesno, a dešavalo mi se da odbijem jer sam uvijek imao filter koji sam dobio učeći na Institutu da ja služim liku, a lik projektu. Da li je to serija u Sarajevu, ili je to sa Stevenom Spielbergom i u Hollywoodu – moj zadatak je da dokažem da ja igram nekog drugog, a taj neki drugi služi seriji ili filmu ili pozorišnoj predstavi koju radim.

Toga se držim, bez obzira na cijenu koju plaćam, a to je da idem sporo prema gore. Još sam na B-listi, nisam na A-listi, nisam, što kažu, filmska zvijezda, a možda to i nikad neću biti.

  • Koliko otežavaju stereotipi koji vladaju među filmašima, pa je onaj ko dolazi sa naših prostora već predodređen za uski obim uloga tipa vojnika, plaćenika, izbjeglice…?

– Odlično pitanje, a odgovor je na to – jezik kao osnovno izražajno sredstvo svakog glumca. Pored duše, tijela, jezik je nešto što kroz dijaloge iskazujem. Imao sam taj problem dok nisam dobio prvu “američku”, tako da kažem, ulogu u seriji Hawaii Five-O, gdje glumim čovjeka po imenu Randy Thorpe, koji je iz Brooklyna, rođeni Amerikanac.

Sa Emirom Hadžihafizbegovićem na snimanju

Protiv sebe na kastingu sam imao 400–500 kandidata. Ta je uloga bila prekretnica i dokazao sam i njima i sebi da ja to mogu. Nakon toga dobijem još pet “američkih” uloga u serijama i filmovima i izašao sam iz te grupe. Iz bivše Jugoslavije to je uradio još Goran Višnjić, koji je radio američke likove.

Danonoćno sam radio na jeziku. Imao sam sreću da upoznam Leigh Dillon, maga za dijalekte, koja je radila s Garryjem Oldmanom i koja mi je prvi dan rekla kako sam najgori slučaj koji je imala u svojoj karijeri. Više od 500 puta dnevno u prosjeku ponavljao sam jednu te istu riječ i došao na nivo da, kada dobijem takvu skriptu, radim njujorškim dijalektom.

Tada sam razbio taj stereotip kada je riječ o mojoj karijeri i kasting-direktori koji su me ranije birali već nemaju tu predrasudu i znaju za moje američke uloge.

  • Za rolu Pavla u U ime sina dobili ste mnoga priznanja, film je nagrađivan na brojnim festivalima. Kako je bilo biti “Pavle”?

– Najdraža uloga u mom životu poslije Nikole Tesle – Tesla na sceni, Pavle na velikom ekranu. Imao sam sreću, čast i zadovoljstvo da Harun Ibrahimović, naše gore list, Sarajlija, mene odabere za glavnu ulogu, uz Sergeja Trifunovića. To je jedna od najboljih skripti koje sam radio, najrealnijih, najhumanističkijih.

  • Kako je raditi takve uloge u odnosu na serije?

– Meni je to bilo najteže, jer ja u Ameriku nisam pao sa Marsa. Ja sam iz Bosne i moram da kažem tako – znam kroz šta su moji ljudi prošli. Moji su ljudi svi koji su živjeli u Bosni i dan-danas je tako. Nikad nisam koristio prefikse kojima se, nažalost, i danas gađaju, nisam vaspitavan da gledam nekog po imenu, prezimenu, kako se krsti ili kako klanja. Imao sam sreću da odrastem sa Senkom, Titkom, Aganom, Jasenkom, Danijalom, Milanom… Igrali lopte, tukli se oko djevojčica i bombona, nikad niko nikoga nije ništa pitao. Djetinjstvo sam proveo s mojim roditeljima, koji su meni od početka usadili da su svi ljudi od krvi i mesa. Trudio sam se i uvijek se trudim da tako bude.

Dimić u seriji Elementary [Korišteno uz odobrenje]

Uloga Pavla je najteži posao u mom životu baš zato što sam odavde. Taj čovjek je ubio sina; ja nemam djece i, da ih imam, nikad ih tako ne bih vaspitavao kako je on vaspitavao svog sina. Pavle je sve što nisam ja: nacionalista, šovinista, vojnik zaražen tom bolešću kojom je ova zemlja poharana. Ima jedan detalj kad me kolega Sergej uhvatio da plačem kod ubistva sopstvenog sina. Plakao sam privatno, ne zato što se bojim to uraditi profesionalno, već što bih dao i ulogu da to nikad nisam morao raditi, da taj rat jednostavno izbrišem.

“Lako je igrati sebe”, kaže moj profesor, “ali probaj raditi ono što niko ne očekuje od tebe.” Pitali su me jednom koliki je bio napor u toj ulozi. Ja sam im rekao da sam izgubio šest kilograma – ne zato što sam trčao, već zato što me to jelo iznutra.

  • Sada o prijatnijoj ulozi – Nikola Tesla. Igrali ste ga u pozorištu i u dokumentarnoj drami?

– Komad smo igrali na Broadwayu, bili smo rasprodati mjesec dana i nakon toga sam dobio ulogu u doku-drami Željka Mitrovića, gdje isto igram Teslu. To je serija koja će izaći do kraja godine i ona je o ljudima koji su otišli i postali uspješni.

Igram ulogu naratora kroz ulogu Nikole Tesle. Ta uloga je potpuno drugačija od Pavla; igrao sam jednog genija i uložio osam mjeseci da mu se približim.

  • Šta biste savjetovali mladim glumcima sa našeg područja koji sanjaju holivudske priče? Šta trebaju raditi? Na primjer, šta ste im savjetovali na nedavnom času glume za mlade kolege u Opera i teatru Madlenianum u Beogradu?

– Da ne slušaju nikog, da ne čitaju ništa u novinama, jer lažu o pričama o uspjehu preko noći, o talentu, jer je on samo deset posto, a ostalo je rad. Mnoge čak i ne zanima tvoj talent, već kako da te naplate. Oni ti plate, a poslije inkasiraju na blagajnama. Mladima savjetujem da budu spremni, da vjeruju u sebe i da ne očekuju ništa.

To je neprestana borba, to sam i rekao. Čitamo o milionima, slučajno se desilo… Ništa nije slučajno, A-lista se zna i to se lako dogovara. Ja sam B-lista i idem na kastinge, zapravo, idem po ulogu, jer ne dozvoljavam da se opustim. To je gore nego loto. Tamo daš novac i uzmeš tiket, a ovdje i platiš tiket, i moraš da izađeš iz svoje kože da im dokažeš.

  • Šta je veći izazov – pozorište ili film? Jednom ste rekli da je novac preuzeo film, dok tako nije u teatrima.

– Meni je izazov sve što ima veze s mojim likom. Radujem se svakoj ulozi koja je, kako volim reći, vrijedna mog treninga, svega što sam uložio u sebe. Scenu volim zbog interakcije s publikom, učen sam da vidim šta ljudi rade dok ja govorim. To je meni izazov, jer nemaš prostora za grešku, kao skulptor koji radi skulpturu od leda koja se topi dok on radi.

Film je, ako smijem tako reći, lakši, jer se koriguješ. Ja svaki dubl radim kao da je posljednji. I dalje smo bijedno plaćeni na sceni sem na Brodveju, no to se radi iz ljubavi.

Izvor: Al Jazeera