Dimitrije Ljotić umjesto Paje Patka

Dimitrije Ljotić bio je srbijanski političar i blizak saradnik njemačkih nacista u Drugom svjetskom ratu (Wikipedia)

U delu beogradske (i srpske?) javnosti dugo već postoje dnevne i nedeljne novine kojima je zakačena etiketa fekalne/kanalizacione/govnjive, čime, uz ne baš tako jaku ogradu, mogu da se okite i ostale.

Nekad su, u vreme ekspanzije srpskog nacional-šovinizma postojale novine koje su preko svojih autora najavljivali poteze političke elite. Tako je, recimo, Brana Crnčević u Dugi pišući “svom sinovcu” promovisao srpski nacionalizam, nešto kasnije u istom listu i Mira Marković, supruga Slobodana Miloševića, a nešto novijeg datuma je poruka Miroslava Markovića u Politici ekspres – “Ćuruvija dočekao bombe”, tekst objavljen neposredno pre likvidacije vlasnika i urednika Dnevnog telegrafa i Evropljanina, Slavka Ćuruvije.

Nekako je, je l’ da, uobičajeno da te “najave” i prljave poslove umesto vodećih odrađuju prišipetlje, čankolizi i sluge, ali svakako iz istog ešalona.

Ovih dana se, na iznenađenje malobrojnih ipak, u kola sveopšte konsolidacije srpstva i objedinjavanju “svih snaga” na planu homogenizacije trenutnog većinskog (od vrhuške) zadatog mišljenja, uključio i Politikin zabavnik, strip časopis(!), koji se na jugoslovenskim prostorima pojavio još poslednjeg dana februara 1939. godine. 

Sporan/sraman tekst

Iako srpsko javno mnjenje dugo naliči na baricu koju je upila letnja suša, javnost se ipak uskomešala. Reakciju je izazvao tekst (Politikin zabavnik, broj 3.493, od petka 18. januara (“Dugo putovanje Henrika Lautnera”, sa antrfileom/boksom “Ko su bili ljotićevci”) kojim je ovaj časopis “otvorio broj” na četvrtoj, petoj, šestoj i sedmoj strani, sa čisto političkom tematikom.

Građanski srpski pelcer (osam do dvanaest odsto) negoduje iz dva razloga: čemu relativizacija “ljotićevaca” i zašto u Zabavniku?

Četiri dana kasnije nekad solidan, danas dosta “šaren” Blic piše da je reč o sramnom tekstu, o ličnosti, “u najmanju ruku kontroverznoj”, koja je “pod srpskim znamenjima komandovala jedinicama na strani Trećeg rajha”, a sve to je, vajka se junoša (Blic), “objavila najstarija medijska kuća u Srbiji”, aludirajući na Politiku.

Tekst je posvećen Milošu Vojinoviću koji je na svet došao kao Henrik Lautner. Ovog fašistu (sin Nemca i Slovenke), tokom rata i Ljotićevog oficira, sudbina je dovela još 1938. godine na Zlatibor. U kraju je bio kao domaći, a u njega se zagledala Nada Marković, kćerka užičkog kulaka i opštinskog šerifa Andrije Markovića. Pre svadbe kršten je novim imenom (po junaku iz pesme “Ženidba Dušanova”), a nešto slično ponovilo se krajem XX veka kada se jedan Bošnjak pokrstio u hercegnovskoj crkvi na Savini. Vojinovićev Četvrti dobrovoljački bataljon bio je uzdanica Nemcima u užičkom kraju, naročito po slomu Užičke republike, i u Kosjeriću gde su ljotićevci mnoge kuće zavili u crno.

Vojinoviću krivica po komandnoj odgovornosti

Činjenica je da su ljotićevci bili najvernije pristalice Nemaca u Srbiji i da su proganjali i partizanske i četničke jedinice koje su imale antifašističku osnovu. Da li je Vojinović lično okrvavio ruke ili ne, tek ne spori mu se komandna odgovornost.

Nakon sloma Užičke republike odigrali su najmračniju ulogu proganjajući zaostale partizane. U Užicu je postojao preki nemačko-ljotićevski sud po čijim naređenjima su partizani ili streljani ili deportovani u logor na Banjici, a Vojinović je u tome imao veliku ulogu. Ovo je za Blic potvrdio užički istoričar Radivoje Papić, rekavši da su na Bukovima iznad Kojserića (28. jula 1941. godine) Nemci streljali 81 meštanina, među kojima je bilo i dece, kao odmazdu za ubistvo jednog svog oficira.

U leto 1943. Vojinovićeve čete su sa Nemcima učestvovale u velikim odmazdama, tvrdi Papić. Samo u jednoj od njih, operaciji ‘Morgenluft’, u logor Banjica je odvedeno oko 500 seljaka iz okoline Požege i Kosjerića, od kojih je većina kasnije transportovana u Mauthauzen. Zabavnik se time nije bavio, već ovu operaciju tek pominje lovom na četničkog komandanta Dražu Mihajlovića, kojeg je, neka se zna, Viši sud u Beogradu rehabilitovao 14. maja 2015. godine.

Oprezni ministar

Glavni i odgovorni urednik Politikinog zabavnika Zaferino Grasi najpre je izjavio da spornim/sramnim tekstom redakcija nije imala nameru da “ni na koji način da relativizuje ulogu jedinice ‘Zbor’ i Dimitrija Ljotića” i da u idućem broju (petak, 25. januara) sledi pojašnjenje spornog teksta.

“Izvinjavamo se svima koji su naš tekst tako shvatili”, kaže Grasi, ali dva dana kasnije on je korigovao prvobitnu izjavu i pojašnjenje najavio u nekom “od narednih brojeva”. O kukovu letu!

Ljotićeve jedinice su učestvovale u streljanju đaka u Kragujevcu u oktobru 1941. godine. Istoričar Predrag Marković kaže da je Ljotić bio najveći izdajnik u regionu i po nekim kriterijumima “gori čak i od Ante Pavelića”, jer su ustaše uglavnom ubijale pripadnike drugih naroda, a ljotićevci su “učestvovali u svakom masovnom zločinu protiv Srba”.

Ljotićevci su se, što zvuči neverovatno, “rodili” (1935. godine) u Ljubljani, osnivanjem Jugoslovenskog narodnog pokreta “Zbor” na čelu sa smederevskim advokatom Dimitrijem Ljotićem, bivšim ministrom pravde u vladi đenerala Petra Živkovića. Ideologija ovog pokreta satkana je u nacionalizmu, monarhizmu, zalaganju za staleški sistem uređenja države sa seljaštvom kao najdragocenijim delom društva. Prednost je davana veri, protivljenju demokratiji i višepartijskom sistemu…

Istoričar Predrag Marković kaže da je njihov izdajnički status potvrđen time što su preživeli koji su otišli u Nemačku dobijali penzije kao vojnici Vermahta.

Kao da je od Zabavnikovog teksta sramnije reagovanje ministra kulture i informisanja Vladana Vukosavljevića. Za njega “teme koje se tiču naše bliže ili dalje istorije moraju biti predmet ozbiljnog istraživanja istoričara i da treba pokazivati veliki oprez i pridržavati se principa i zaključaka koje je istorijska nauka u najvećoj meri prihvatila”.

Ovaj poslušnik je mišljenja da je Politikin zabavnik trebalo da pokaže više takta i osetljivosti prema jednoj vrlo delikatnoj temi. Aferim, ministre!

David i Prokić

Pisac Filip David podsjeća da je počelo je sa rehabilitacijom Draže Mihailovića i Nikole Kalabića, a da se nastavilo sa Milanom Nedićem i da je sasvim logično da se u tom duhu istorijske revizije došlo do Dimitrija Ljotića, osvedočenog fašiste.

“Došlo se do toga da je sramota govoriti ili pisati o partizanima, Narodnooslobodilačkoj borbi, oduzeti su nazivi ulica, trgova, pa i spomenika žrtvama okupatora. Povodom poslednjeg slučaja pisanja u Politikinom zabavniku o Ljotiću, umesto oštre osude, ministar kulture izjavljuje da to možda nije sasvim primereno, ali da događaje iz prošlosti treba preispitivati. Tužno, sramno”. 

Nenad Prokić, profesor Fakulteta dramskih umetnosti i bivši poslanik (Liberalnodemokratske partije, LDP) u srpskom parlamentu, ujedno i potpredsednik Stranke pravde i pomirenja bio je oštriji.

“Zabrinjavajuća nesposobnost srpskog društva da se elementarno koncipira, našla je svoj prostor i u Politikinom zabavniku. Već trideset veoma neuspešnih godina srpsko društvo tumara musavim sokacima od nemila do nedraga. I sada je stiglo do Ljotića, ne bi li tamo pronašlo svetionik u tamnim vodama sopstvene korumpiranosti i zaostalosti. Tokom rata, Ljotićev list Novo vreme je glorifikovalo ideje Treceg rajha, propagiralo vladu Ljotićevog rođaka Nedića i bila kolaborant Hitlerove Nemačke”, navodi.

I u tome, kaže Prokić, “nema ničeg što bi bilo zabavno ni Zabavniku niti bilo kom ko koristi mozak. Ima samo dodatne sramote u javnom diskursu neuspešnog društva u kojem su svi segmenti neuspešni, od vlade do šetača. Izuzimam tranzicione lopove na položajima, koji imaju za sobom trideset briljantnih godina”.

Naprednjački strip-časopis

U broju od 18. januara ove godine nema podataka o tiražu Zabavnika. Negde stoji da ide u (neverovatnih) 37.000 primeraka?! Nekad je uživao veliki ugled u čitavoj Jugoslaviji, a od 1971. štampan je i na latinici i na slovenačkom jeziku i (mada se pominje i 700.000) štampan je u danas teško zamislivih 330.000 primeraka.

Nakon raspada Socijalističke federativne republike Jugoslavije, devedesetih godina, Zabavnik izlazi samo na ćirilici. Iz tog perioda mnogi pamte obaveštenje “Slobodanke”, kako je tada zvana Politika, koja je na naslovnoj strani javnost obavestila “Sankcije proterale Paju, Mikija i ostale Diznijeve junake”. Nestali su, a tokom trajanja sankcija Paja Patak koji prodaje novine, zaštitni znak koji se smestio u gornjem desnom uglu strip-časopisa uz logo – bojen je u crno. Nakon sankcija i kraja “rata” (NATO – prim. D. B.) Pajin lik je vraćen…

Oni koji su rasli uz Zabavnik današnji bi doživeli kao očerupanog petla. Tu su i dalje “Verovali ili ne”, Jeste li čuli da…”, ali osim Paje Patka i Mikija Mausa nema ni Asteriksa, Betmena, Fleš Gordona, Taličnog Toma, Modesti Blejz, Popaja, Princa Valijanta, Supermena, Garfilda…

Profesor Univerziteta u Beogradu koji bi da ostane anoniman opominje da Ljotićev pokret nije bio srpski nego upravo jugoslovenski, da on nije bio četnik “nego samo ‘srbenda’, ali ne i četnički ološ”. Da je zlatom platio Nemcima da ne ubiju Krcunovu (Slobodana Penezića – D.B.) sestru, da njegov grob u Novoj Gorici neki Slovenci i danas održavaju, “jer je on doveo Slovence u Srbiju da ih spase”. Ironija sudbine je da je baš u Sloveniji u saobraćajki izgubio život. Spasio je mnoge Jevreje, čak i partizane, tvrdi. Nesumnjivo je bio kolaboracionista, ali ne i antisemita?

Ostaje zagonetno zašto se ove teme dohvatio jedan (naprednjačko-vučićevski) strip-časopis.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera