Direktor škole koji se popeo na skelu i postavio fasadu

Direktor i domari radili su 20 dana na postavljanju fasade (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Snježana Mulić-Softić

Iako ljetni raspust traje već dva mjeseca, Đorđe Mirković, direktor Osnovne škole „Sveti Sava“ u Bijeljini tek je prije dva dana počeo koristiti svoj godišnji odmor.

Do tada je, kaže, ili bio na skeli, postavljajući fasadu na školsku zgradu, ili je „ganjao“ donacije za renoviranje…

Dočekuje nas ispred škole, a onda sam gura teška željezna vrata na stražnjem ulazu kako bismo uparkirali auto.

Vidi našu zbunjenost, pa kaže: „Ništa se ne čudite. Ja sam vam takav, ja volim svoj posao, volim ovu školu, i što ja ne bih vas ovako dočekao ili se popeo na skelu i postavio fasadu“.

Uvodi nas u veliko, besprijekorno čisto školsko dvorište, koje okružuju četiri školske zgrade, od kojih su dvije izgrađene davne 1902. godine.

„Vidite kako smo ovo očistili, tamo gdje je onaj svježi beton – tu su bile šupe, tu su se legle zmije i mačke, svega je tu bilo. Sad smo to srušili i tu ćemo napraviti kutak za roditelje, bake, deke, sve one koji dođu da sačekaju svoju djecu… Tu će biti klupe, muzika, štampa“, govori, čineći rukom veliki luk, a onda je zaustavi na staroj zgradi koja sada izgleda kao nova i miriše na svježu boju.

Koncert i donatorska večer

– To je fasada koju ste Vi  postavili?

„Neka, polako, sve ću vam ispričati, haj'mo prvo u školu da vidite i ostalo“, kaže i uvodi nas u hol, čiji se je pod još mokar od čišćenja, a onda i u svoju kancelariju sa uglancanim starim vitrinama punim pehara koje su osvojili učenici škole na čijem je čelu više od dvije godine.

„Ja sam nastavnik muzičkog u ovoj školi i tu radim 30 godina. Tu je radio moj pradjed, tu su u školu išla moja djeca, a sada će i moji unuci i ja sam, kad sam došao na mjesto direktora, rekao sebi da kao domaćin moram nešto uraditi da se ona dovede u red. Znao sam da ne trebam pitati vlast, jer ona nikad nema para, pa sam odlučio sa svojim uposlenicima riješiti ovaj problem. A on je bio ogroman, škola je bila u katastrofalnom stanju. Prozori i vrata su bili – užas. Toliko su bili stari i rasklimani, djeci je duvalo u leđa, pa smo mjesečno samo za grijanje trošili devet hiljada maraka (4,5 hiljade eura), a naša cjelokupna primanja od Ministarstva prosvjete iznose 7.300 KM. Osim toga, toaleti su bili zapušteni, iz podruma je izbijala vlaga i smrad, jer je bio kompletan pod vodom, kada je prije dvije godine bila poplava. I uz sve to, tu je bila ta stara fasada, čiji su dijelovi otpadali i padali na tle. Stalno sam strahovao da se neko dijete ne ozlijedi ili, ne daj Bože, da pogine, pa smo dugo držali okolo trake upozorenja“, počinje Mirković svoju priču.

A da bi sve što nije štimalo uštimao, morao je, kaže, prvo nabaviti novac.

„Ja sam muzičar, sviram sve instrumente osim violine. Ja vam i tezgarim, nije me stid reći. E, kad već zarađujem od muzike, bilo je logično da na taj način probam zaraditi i novac za renoviranje škole, pa sam sa svojim učenicima priredio donatorsko veče sa koncertom starogradskih pjesama i poezije. Na toj večeri smo prikupili 17.500 KM“, priča i pokazuje pozivnice koje je štampao za tu priliku – na jednoj strani su fotografije škole, rasklimani i crvotočni prozori i vrata, fasada koja se obrušava… a na drugoj kratki opis stanja školskih zgrada i mjesto i datum održavanja koncerta.

„Eto, tako smo mi, uz Tiho noći, Đuvegije, gdje ste da ste… i poeziju, skupili tih inicijalnih 17,5 hiljada maraka. Najviše novca dali su naši privrednici, ali su dali i roditelji. Oni ne žele da se spominju njihova imena, ali ja moram spomenuti jedno – ne znam što, ali mi je najmilija donacija od 50 KM koju je dala naša penzionisana učiteljica Radinka Bogičević. Onda se uključio i ministar prosvjete i kulture, pa smo od njega dobili 6.000 KM.”

I cvrčak, i mrav

Mirković priča o kolektivu koji „diše kao jedna duša“, o tome kako nikome – ni nastavnicima, ni spremačicama, ni njemu… nije teško bio šta uraditi, samo da „svi budu zadovoljni i na posao dolaze sa osmjehom“.

U tom trenutku u kancelariju ulazi spremačica Sandra sa kafom.

„Eto vidite, Sandra je na godišnjem, a sad nam donosi kafu“, kaže direktor, a ona objašnjava kako je išla u kupovinu, pa malo navratila u školu.

„Rekla mi je Mevlida (spremačica) da su direktoru došli gosti, pa sam otišla napraviti kafu“, kaže Sandra, spušta šoljice i odlazi.

Direktor nastavlja priču o renoviranju. Kaže da su išli etapno. Prvo su zamijenili vrata i prozore (ukupno 54 prozora), potom su sanirali podrum, u njemu napravili prostoriju za spremačice i “klub” za kompletno osoblje, a potom, taman kada su djeca otišla na raspust, postavili su i fasadu.

Sa direktorom su fasadu postavljala i tri školska domara: Zdravko Grujičić, Dragan Lazić i Milorad Prodanović.

„Ja sam vam i cvrčak, i mrav“, kaže direktor Mirković u šali i objašnjava: „Često ja sviram i mimo školskih priredbi, kada pravimo školske izlete i slično. A sada sam pokazao da sam i mrav. Dvadeset dana smo, moj domari i ja postavljali fasadu, od šest ujutro do osam navečer, ofarbali smo hiljadu kvadrata.“

Pitamo ga gdje je naučio taj posao, a on odgovara: „Ja sam dijete sa sela, svašta pomalo znam“.

Domar Lazić kaže kako ga nimalo nije iznenadilo što je direktor s njima radio na skelama.

„Ozbiljno smo radili, kao pravi majstori. Bilo je tu i pjesme i smijeha, i bacanja boje na onog ispod tebe. Uglavnom, posao smo završili uspješno.“

Bez ijedne kritike

Direktor se hvali kako nisu dobili nijednu kritiku za njihov rad, a da su uštedjeli veliki novac.

„Nama je jedna kompanija za sve ove radove koje smo sami završili, tražila 130.000 KM, a mi smo sav materijal i sve poslove obavili  sa 23.000 KM. Naravno, niko od nas nije dobio nikakvu nadoknadu za ovaj rad“, priča Mirković.

Kaže da će im svima biti „plaćeno“ u dobrim uvjetima za rad.

„Moja deviza je – samo zadovoljan radnik je dobar radnik. Sada smo poboljšali uslove za rad i mislim da će ova škola svakog dana biti sve bolja“, kaže direktor.

Dok nas prati, pokazuje „razredne kutke“, djeliće školskog parka koji se dodjeljuju višim razredima i gdje oni iskazuju svoju kreativnost, ali se i takmiče čiji će kutak biti najljepši, te priča o planovima za nove koncerte, nove donatorske večeri i nova renoviranja u školi.

„Kada bi svi radili ovako kako mi radimo u ovom našem kolektivu, koji nije mali, jer ima skoro 1.300 učenika i 110 zaposlenih, država bi nam za tri godine bila kao Švajcarska. Upravo tako napišite i dodajte da se za to samo ponekad treba popeti i na skelu“, poručuje Đorđe Mirković, dok za nama zatvara ona željezna vrata iz stražnjeg dvorišta.

Izvor: Al Jazeera