Djeca Hebrona: Svi živimo u strahu

Saed Seider: Samo želim da se igram, da se igram bezbrižno kao što se igraju djeca izraelskih naseljenika (Al Jazeera)

Piše: Matthew Vickery

Na početku radnog dana, učenici u školi Tariq bin Ziyad u Hebronu okupljaju se ispred zgrade od bijele cigle, razgovaraju sa prijateljima ili igraju nogomet.

Oni ne žure da odu u učionice. Razgovori variraju od prijateljskih rivalstava između navijača Real Madrida i Barcelone, do viceva o rodbini kod kuće.

Iznenada, samo nekoliko sekundi kasnije, učenici trče prema vratima škole – no nije ih pokrenulo školsko zvono.

Veoma poznat zvuk ispaljivanja kanistera suzavca čuje se sa nekih 150 metara niz ulicu. Još 20 kanistera brzo slijede i ispunjavaju zrak bijelim plinom.

Učenici utrčavaju u zgradu što brže mogu. Oni na začelju prestrašeno viču da se brže ulazi jer ih plin guši.

„Svaki dan, oblaci plina nadvijaju našu školu. Plinske bombe i sva buka pogađaju naše učenike svaki dan“, govori glavna nastavnica škole Rawhay Shukrie.

Plin ujeda za oči i teško je disati. Nije stran prizor da oni najteže pogođeni izgube svijest.

„Ovo pogađa sve nas – učenike, njihovo učenje i naše predavanje“, objašnjava Shukrie.

Nastavnici pokušavaju održati osjećaj rutine, no moraju brzo reagirati na dešavanja izvan zgrade. Predavanja se prekidaju, mijenjaju se rasporedi, skraćuju se pauze.

Škola i njena okolina, dio četvrti koji čine škole, prodavnice i neke stambene zgrade, nalaze se pored Starog grada koji kontroliraju Izraelci i gdje živi blizu 500 nelegalnih naseljenika. Proteklih sedmica, u ovom području je zabilježen porast broja upada izraelske armije i nasilja koje čine vojnici i naseljenici.

„Mi ne možemo ništa učiniti“, govori Shukrie. „Samo možemo požurivati učenike u učionice, pokušati ih osigurati, smiriti i pružiti pomoć onima koji su najteže pogođeni plinom.“

Psihološka prva pomoć

Eskalacija nasilja u Izraelu i na okupiranim palestinskim teritorijama odnijela je 77 palestinskih i 10 izraelskih života proteklih sedmica. Blizu trećina pogibija Palestinaca zabilježena je u Hebronu.

Kako kaže Natalia Garcia, upraviteljica Ljekara bez granica (MSF) u Hebronu zadužena za aktivnosti o mentalnom zdravlju, nedavna dešavanja su rezultirala teškim psihološkim posljedicama po stanovnike ovog grada. Iako su uvijek postojale tenzije između vojnika, naseljenika i Palestinaca koji žive tako blizu, situacija je pogoršana proteklog mjeseca. Ističe kako su djeca posebno teško pogođena.

„Ljudi su sada više u strahu nego prije mjesec dana. Dešavaju se incidenti sa vojskom, čak i u školama. Morali smo se nositi sa posljedicama svih dešavanja, traumama kod djece. Škole sada moraju davati i psihološku prvu pomoć učenicima“, govori Garcia.

Dodaje kako se to radi kroz hitne sastanke sa savjetnicima, gdje se djeca ohrabruju da izraze osjećaje kroz crtanje i prisjećanje.

„Prisutno je više nervoze. Neka djeca pokazuju znakove izolacije, povećane ljutnje, što se tumači kao način da se nose sa onim što su doživjeli.“

Za nekolicinu djece, ova nervoza se vidi u strahu od izlaska vani, druženja; a za druge se to vidi kroz agresivnost koju pokazuju prema porodici i prijateljima.

„Oni nas mrze“

Kako se dan u školi približava svom završetku, grupa djece od osam do 14 godina se okuplja na južnom ulazu u ulicu Shuhada. Tu su kako bi bacali kamenje na obližnje vojnike. To je nešto što je postalo rutina u proteklim sedmicama.

Većina kamenja pada daleko od vojnika koji stoje sa okačenim oružjem, ali sa spremnim bombama sa suzavcem.

„Oni nas mrze“, kaže 10-godišnji Mohammad za vojnike. Govori tiho dok gleda u tlo ispred sebe.

Cesta je puna spaljenih ostataka i razbacanog kamenja, dok se smrad plina još osjeti u zraku.

„Oni rade šta god žele. Dolaze u naše domove i mogu raditi šta žele kome god žele, mogu nas i ubiti. Ako hoće, mogu odvesti i mene i moju braću“, nastavlja 10-godišnji Palestinac, a na kraju se kao malo zamislio, pa dodaje:

„Želim se igrati kao što se oni igraju.“

Garcia ističe kako su neki roditelji prestali slati djecu u školu iz straha da bi ona mogla biti povrijeđena ili ubijena ako napuste domove. I djeca su prestrašena.

„Prije tri sedmice, išao sam u prodavnicu kada su izraelski vojnici zapucali. Kada sam to čuo, počeo sam trčati što sam brže mogao“, kaže 11-godišnji Saed Seider iz dijela Hebrona koji se zove Dabuya.

Umorne oči djeteta

Dok govori, kao da mu se ponovo ista stvar dešava i izgleda veoma potresen.

„Zaplakao sam. Pomislio sam da je neko ubijen. Nakon nekoliko minuta sam saznao da je neko upravo umro“, kaže Seider koji ima tužne, umorne oči koje su u suprotnost njegovoj mladosti.

Prije nekoliko sedmica, vojnici su ga pritvorili na nekoliko sati, povezali mu oči i odveli ga u pritvorni centar. O tome razmišlja svaki dan, no i dalje ne zna zašto mu se to desilo.

„Svaki dan gledam djecu naseljenika kako se zabavljaju. Igraju košarku i nogomet. Sa njima je uvijek barem jedan vojnik. Samo želim da se igram, da se igram bezbrižno – kao što što oni rade.“

Garcia objašnjava da su psihološki aspekti dešavanja donijeli mnogoj djeci noćne more i dodaje kako neka mlađa djeca, zbog svega, mokre u krevet.

„Sada mnogi od njih žele spavati u istoj sobi sa roditeljima jer se izraelski upad može desiti u bilo koje doba dana i noći“, ističe ona.

Škole su također prijavile vojnike koji su ispaljivali suzavac i šok-bombe u učionice, vršili racije tokom predavanja. Tako nešto se desilo u školi Al-Hadjj Ziad Jaber (dio Hebrona pod nazivom Wadi al-Nasara) gdje su vojnici na silu ušli u školu i počeli pretresati djecu kako bi našli kamenje. Mnogi učenici su prevezeni u bolnice zbog suzavca.

Ostavljeni na tlu da umru

U Hebronu je MSF morao učetverostručiti svoje djelovanje od početka oktobra. Organizacija je pružila pomoć najmanje 500 ljudi u prvoj polovini prošlog mjeseca i još postoje određena područja u koja ljekari ne mogu doći zbog stalnih sukoba i žestokih restrikcija slobode kretanja.

Mnogi stanovnici kažu kako ih je strah ići određenim dijelovima grada ili hodati bez pratnje.

„Svi imaju probleme sa spavanjem. Svi pratimo vijesti i svi smo zabrinuti“, kaže Issa Amro, direktor organizacije „Mladi protiv naselja“.

On navodi kako je vidio kako vojnici ubijaju iz vatrenog oružja jednog mladog Palestinca blizu njegovog doma prošle sedmice, iako im taj muškarac nije bio prijetnja.

„Ostavili su ga na tlu da umre, a bio je tinejdžer“, dodaje i ističe kako se zbog toga zabrinuo i za svoj život.

„Ko je boravio u Hebronu prošlog mjeseca, strahovao je od naseljenika, od vojnika – nekad jednostavno ljudi nisu željeli napustiti dom. Ako se čuje informacija da je neko upucan, svi odmah zovu porodicu, kući, da vide jesu li svi sigurni. Svi su uplašeni.“

„Kada djeca nisu kući, brinemo se da se možda nikada neće vratiti. Strahujemo za njih, za naše porodice. Uopće se ne osjećamo sigurno sada.“

Izvor: Al Jazeera