Dječak iz Sirije sam na izbjegličkom putu
Uporedo s produbljivanjem izbjegličke krize, raste broj djece koja se na tom opasnom putu nađu potpuno sama.
Posljedice trauma sa tog puta, upozoravaju stručnjaci, mogu biti trajne ukoliko im se ne ukaže neophodna psihosocijalna pomoć.
Trauma i patnja zbog razdvojenosti od porodice, strah od onog što bi mogao da donese novi dan – sve to već mjesecima prati četrnaestogodišnjeg štićenika Centra za azil u Banji Koviljači, koji izbjegličkim životom živi već pune tri godine.
” Prvo smo svi zajedno iz Sirije otišli za Tursku, mama, tata, brat i sestra, poslije sam ja ostao u Turskoj , tata je preko Alžira Mediteranom otišao za Evropu, a mama i mlađi brat i sestra preko Libije. Onda sam ja malo sačekao i krenuo za Evropu”, priča on.
Sa jednom grupom,balkanskom rutom. Novca je bilo dovoljno da ga dovedu do Beograda, ali ne i dalje. Zato je ostavljen na autobuskoj stanici gdje su ga u obližnjem parku, prije mjesec i po, potpuno samog zatekli ljudi iz Centra za pružanje pomoći tražiocima azila.
Stravična iskustva
Obezbijedili su mu smještaj u Banji Koviljači i upisali ga u tamošnju školu, javlja reporterka Al Jazeere Anne-Marie Ćurčić.
”On je kao i svaki drugi dečak na prvi pogled međutim, kada pogledate malo širu sliku, i odakle dolazi i put koji je prošao, postoji dosta nijansi i vidite da to dete je proživelo svašta, i u zemlji porekla iz koje dolazi i tokom puta. To je nešto što svakako ostavlja posledice i nešto na čemu će morati da se radi jako dugo kroz život”, kaže pedagoginja Gordana Vukašin.
Takvih slučajeva je sve više.
”Prema podacima Centra za pružanje pomoći tražiocima azila, u prvih osam meseci ove godine, izbegličku rutu kroz Srbiju prešlo je oko 25 hiljada dece. Više od pet i po hiljada bilo je bez ikakve pratnje”, javlja Ćurčić.
A njihova iskustva, kako nam kažu, nerijetko su stravična.
”Vi ovde imate decu, konkretno kada o njima govorimo, koja su videla rat, koja su bila učestvovala u ratu, koja su izgubila roditelje, prijatelje, svoje bližnje. Onda su bila prinuđena da putuju na ilegalan način, to znači da ste stalno u strahu da li će vas otkriti, da li će vas uhapsiti, morate sa krijumčarima da putujete koji su kriminalci, koji zarađuju na tuđim patnjama”, kaže psihologinja Jana Stojanović.
Čekanje azila
Dječak izbjeglica iz Sirije kaže: ”Najviše sam se plašio da ću ostati bez novca i morati da prekinem put i da neću moći da se čujem sa mojim roditeljima i porodicom.”
To je breme s kojim se teško nose i odrasli, a kamoli djeca, kaže Amir Ganim, prevodilac i ključna spona dječaka sa spoljnim svijetom. Kaže da ga je dječakova hrabrost zaprepastila.
”Prvi put se srećem sa ovakvim momkom kao što je on. Momak da krene iz Turske sa 14 godina, ja sam prvo imao baš veliki šok kada sam čuo kako je krenuo i kako je sve to doživeo i to sam i to uopšte nije jednostavna stvar”, kaže Ganim.
Kao ni čekanje ponovnog susreta sa porodicom koja je u Zapadnoj Evropi. U proceduri za dobijanje azila, koja traje mjesecima.
Izvor: Al Jazeera