Dnevnik iz Guantanama: Priča o američkom mučenju

Slahi je uhapšen 2001. godine (ICRC)

Piše: Jenifer Fenton

Predsjednik Barack Obama priznao je u augustu da „smo mučili neke ljude“. Sada je jedan od tih ljudi objavio slikovitu priču o tome šta znači biti podvrgnut tehnikama ispitivanja Bushove administracije.

„Ne znate koliko je užasno za jedno ljudsko biće kada mu prijetite mučenjem“, piše Mohamedou Ould Slahi u knjizi „Dnevnik iz Guantanama“.

„Čovjek doslovno postane dijete.“

Knjiga, koja je objavljena ove sedmice, je Slahijeva ispovijest o vremenu koje je proveo u američkom vojnom zatvoru na otoku i putovanju do njega.

Nakon skoro sedam godina intenzivnog suđenja, američke vlasti su objavile rukopis dnevnika, ali ne prije nego što je prošao više od 2.500 redaktura.

Dvanaest godina u zatvoru

Autorova priča počinje prije više od deset godina, uključuje ispovijest o njegovom mučenju u Guantanamu i završava 2005. godine.

Iako je sudija 2010. godine naredio puštanje Slahija, tu odluku je kasnije poništio žalbeni sud, i on je ostao zatvoren više od 12 godina nakon dolaska u Guantanamo.

Prema Slahijevoj priči o pokušajima da ga slome, proces je počeo tako što su mu uskratili „luksuzne predmete“, kao što su knjige (uključujući i njegov Kur'an), sapun, pastu za zube i toaletni papir.


Ispovijest u knjizi završava 2005. godine [EPA]

Kaže da je temperatura bila smanjena u njegovoj ćeliji – „Drhtao sam većinu vremena“ – i da je bio lišen sna za vrijeme 70 dana ispitivanja, ali to je bio tek početak.

Slahi je iz Mauritanije i napustio je svoju zemlju sa 18 godina kako bi kao stipendista studirao u Njemačkoj. Iz Evrope je otputovao u Afganistan kako bi se pridružio mreži stranih dobrovoljaca koji su postali Al-Kaida u borbi koju je podržavao SAD, protiv režima kojeg su podržavali Sovjeti.

On kaže da više nije imao veze sa grupom nakon 1992. godine, kada se vratio u Njemačku i završio studiji inžinjerstva.

Radio je u Njemačkoj, pa u Kanadi prije nego što se vratio u Mauritaniju 2000. godine.

Kaže da je razlog zašto je napustio Kanadu to što je „SAD usmjerio svoje sigurnosne službe na mene“. Ali, kako piše iz Guantanama „sada shvatam da je bolje da te nadgledaju nego da te strpaju u zatvor“.

Slahi piše da su mu njegovi ispitivači u Guantanamu rekli da prizna da je musliman i Arap – kao da je to dovoljno da ga osude.

„Ako ne budeš sarađivao, ubit ćemo te i izbrisat ćemo tvoje ime iz naše baze podataka“, kaže da su mu rekli. Ruke su mu lancima bile zavezane za stopala i struk i zavezane za pod.

On živopisno i detaljno opisuje kako je odveden u „rezervat“ – to jest na zlostavljanje. „Tim za mučenje“ je ušao u sobu.

„Svaki centimetar mog tijela me bolio ostatak dana“, kaže on. Mučenje je navodno trajalo sve dok oni koji nanose bol nisu iscrpili „svoje resurse poniženja za taj dan“.

U jednom od nekoliko zapažanja o ulozi medicinskog osoblja u zlostavljanju zatvorenika, Slahi je opisao odlazak doktoru:

„Kako bi znali koliko mučenja zatvorenik može podnijeti, njegovim mučiteljima bila je potrebna pomoć doktora“.

On opisuje kako je bio prisiljen da učestvuje u seksualnom odnosu utroje. Piše da je na to odgovorio molitvom, a na to su mu rekli: „Prestani sa je*** molitvom! Imaš seksualni odnos sa Amerikancem, a ti se moliš? Kakav si ti licemjer!“.

Nije mogao zaustaviti mučenje priznavanjem, jer „problem je u tome što ne možeš samo priznati nešto što nisi uradio; moraš otkriti detalje, koje nemaš kada ništa nisi uradio“.

Slahijev advokat vjeruje da je stanje njegovog klijenta uzrokovano mrežom poznanstava koje je sklopio dok se u Afganistanu borio protiv Sovjeta i njihovih saveznika, i da zbog toga on i dalje plaća cijenu što se dovodi u vezi sa Osamom bin Ladenom u vrijeme kada su napori osnivača Al-Kaide imali podršku SAD-a.

Morris Davis, glavni tužilacVojnog suda u Guantanamu od 2005. do 2007. godine i sada žestoki kritičar zatvora, sastao se sa Slahijem četiri puta u pokušaju da ga uvjeri da svjedoči u sudskom slučaju na otoku.

Rekao je za Al Jazeeru da su istražitelji proveli godine proučavajući Slahijev slučaj i njegove navodne veze, te da su primijetili da se njegovo prisustvo na nekim mjestima podudara sa ključnim trenucima u historiji Al-Kaide.

„Bilo je čudno“, kaže Davis, ali to je sve što su našli. Američki sud koji je saslušao Slahijev slučaj došao je do sličnog zaključka, kaže Davis, a to je da „sama povezanost nije dovoljna … kako bi zatvaranje bilo zakonito“.

Slahi je također opisao kako je bio izložen glasnoj muzici i treperećim svjetlima, kako mu je uskraćeno pravo da se opere, a u jednom trenutku je bio prisiljen da stoji 24 sata.

Ali jedan od najgorih dana koje je preživio je dan koji je njegov mučitelj, čije ime je izbačeno u redakturi, nazvao njegovom „rođendanskom zabavom“ – sesija torture koju je provodio „tim koji je tako dobro obučen da provodi skoro savršene zločine, bez ijednog očitog dokaza“.

Ta sesija je na kraju prestala jer se službenik čije je ime izbrisano „bojao papirologije u slučaju moje smrti“.

Uhapšen u Mauritaniji

U jednom trenutku za vrijeme zlostavljanja, Slahi je opisao kako je počeo plakati kada mu je stražar uputio lijepu riječ.

„Šta nije bilo u redu sa mnom?“, napisao je. „Samo jedna umirujuća riječ u ovom moru agonije bila je dovoljna da me rasplače“.

Američki istraživači otkrili su da je ministar odbrane Donald Rumsfeld lično odobrio da se Slahi može podvrgnuti „posebnim tehnikama ispitivanja“ jer se on smatrao zatvorenikom od velike vrijednosti.

Činilo se da su njegovi ispitivači odlučili u jednom trenutku da bi nagla promjena procedure njegovog ispitivanja mogla dovesti do rezultata.

On piše da je tim komandosa 25. augusta 2003. godine upao u sobu gdje su ga ispitivali. Opisao je da su ga udarali i psujući mu majku govorili „Rekao sam ti da si gotov!“.

Prema njegovom svjedočenju, stavili su mu povez i naočale na oči, slušalice na uši, i vreću na glavu. Očekivao je da će biti pogubljen. Umjesto toga, odvukli su ga kamionom na brod, a onda brodom na more i tjerali su ga da pije morsku vodu.

„Bilo je tako gadno da sam povratio“, prisjeća se.

On vjeruje da je svrha ta tri sata koja je proveo na brodu kako bi oni mogli tvrditi da su bilo kakve povrede zadobivene mučenjem rezultat nesreće za vrijeme transporta i da ga natjeraju da povjeruje da ga vode u „tajni udaljeni zatvor“.

Slahi se prisjeća: „Mislim da kada je mučenje u pitanju, stvari izmaknu kontroli“.

Njegovo putovanje u Guantanamo počelo je nakon što su ga uhapsili mauritanski zvaničnici u septembru 2001. godine i nakon što su ga ispitali agenti FBI-ja o takozvanoj milenijskoj zavjeri da se bombarduje međunarodni aerodrom u Los Angelesu.

Mauritanske vlasti su rekle SAD-u da je on nedužan i pustili su ga. Dva mjeseca kasnije, pozvali su ga da se vrati u policijsku stanicu na ispitivanje. Učinio je to dobrovoljno. Odveli su ga u Aman u Jordanu 28. novembra 2001. godine pod CIA-inim programom mučenja.

Prema riječima Slahija, u Jordanu su ga ispitivali sedam mjeseci. „Da, Jordanci praktikuju mučenje na dnevnoj bazi, ali im je potrebna opravdana sumnja kako bi to uradili“, piše on.

U ljeto 2002. godine Jordanci su mu rekli „Tvoj slučaj je zatvoren. Nisi lagao.“ Tražili su od njega da potpiše neke izjave te su ga pitali da li bi volio raditi za njih, ali im je on rekao da nije kvalifikovan. 

Slahi vjeruje da je pritisak SAD-a uzrokovao da ga Jordanci ponovno ispitaju, i 19. jula 2002. godine, odveden je u avionsku bazu Bagram u Afganistanu, gdje je počela njegova noćna mora zvana Guantanamo.

Bez optužbe

Larry Siems, koji je uređivao knjigu „Dnevnik iz Guantanama“, dobio je Slahijevih 466 stranica, prvu verziju od 122.000 riječi i otkrio da je priču potvrdio javni arhiv.

Siems kaže da kada je prihvatio ovaj zadatak nije imao nikakav poseban cilj.

„Samo sam pročitao original jer sam želio znati ljudsku strana tog iskustva… Slahi zaista dobro dočarava život u Guantanamu, život stvarnih muškaraca i žena, susreta i sukoba, ali također i trenutaka stvarnog razumijevanja i velikodušnosti“.

Siems vjeruje da bi Slahi trebao biti oslobođen. „Veoma je jasno“, kaže on. „Nevjerovatno je da je on još tamo“.

On tvrdi da se javna rasprava o Guantanamu ne može ograničiti na generalizaciju. „Morate se baviti pojedincima i individualnom pravdom. Mislim da kada pročitate ovu knjigu, prisiljeni ste da se suočite sa pitanjem – da li ovaj pojedinac treba biti u Guantanamu? I mislim da je odgovor na to pitanje – ne“.

Takvo mišljenje dijeli i Morris Davis. „Ljudi još gledaju na Guantanamo kao na neku apstraktnu stvar“, kaže Davis. On se nada da će Slahijeva knjiga natjerati čitaoca da se zamisli, „Šta da sam to ja? Šta da je to moja porodica, moj brat?.. Ovo nije samo puka statistika. To su stvarni ljudi“.

Siems vjeruje da se Amerikanci ne mogu više pretvarati da ne znaju o zlostavljanjima koja se dešavaju u Guantanamu.

„Mi znamo, čak i danas, da je prije mnogo godina odobreno oslobađanje polovine muškaraca zatvorenih u Guantanamu“.

„To su teške greške i ozbiljni zločini“ sa kojima se, kaže on, SAD odbija suočiti. „Mi to stalno odgađamo i odgađamo. Ono što svaki dan radimo je da ove greške stalno ponavljamo. To je uistinu šokantna stvar“.

Slahi nikada nije optužen za krivično djelo. Kao ni njegovi mučitelji.

Izvor: Al Jazeera