Dobro došli u svijet evropske ekstremne desnice

Slobodarska partija Austrije "podržava interese svih onih kojima je njemački maternji jezik i koji žive na teritorijama bivše Habsburške monarhije“ (Reuters)

Piše: Andrea Mammone

Protekle sedmice pokazale su koliko evropskih glasača ide ka ekstremnoj desnici političkog spektra te kako je kontinent usred nacionalističkog vala.

Tvrdolinijaška ekstremno desničarska stranka ušla je u Kiparski parlament, dok je, što je više iznenađujuće, predsjednički kandidat austrijske Slobodarske partije Norbert Hofer, iako poražen, dobio nevjerovatnih 49,7 posto glasova.

Ovo je odmah ponukalo francuski Nacionalni front – saveznu stranku u Evropi nacija i Slobodarskoj grupi Parlamenta EU – da objavi entuzijastično saopćenje.

Izborni nastup je, prema njihovom mišljenju, obećavajući „za uspjeh svih patriotskih pokreta“ i nagovještava „kako je povratak nacionalnog suvereniteta sada pitanje vremena“.

Posuđivanje desničarskog diskursa

Zabrinjavajuće je kako je fokus ovih stranaka – naročito o pitanjima Evropske unije, granice, imigranata i izbjeglica – u različitim stepenima i različitoj učestalosti, posuđen od umjerenih i stranaka glavnog političkog toka.

To, što ne iznenađuje, dovodi do vrste legitimizacije ovih modernih, desničarskih nacionalista.

Jasan primjer je austrijska politika. Vlada je uvela strog stav o izbjeglicama, no nijedan od kandidata glavnih stranaka nije dosegao drugi krug, čime je premijer bio primoran na ostavku.

Kako Slobodarska partija vodi na anketama uoči izbora 2018. godine, novi kancelar lijevog centra Christian Kern nije u potpunosti odbacio saradnju s ekstremnom desnicom u budućnosti.

Nekoliko godina ranije, kada je antifašizam bio dio evropske politike, vladanje s „nasljednicima“ fašizma bilo bi gotovo nezamislivo.

Znači li sve ovo kako je evropska „desnica desnog glavnog toka“ postala prihvatljiv politički faktor koji prekida svoje veze s mutnom prošlošću?

Ovo izaziva ozbiljnu zbunjenost u nekim medijskim izvještajima i među političarima, jer su neki spremni na stvaranje saveza s jačajućim snagama ekstremne desnice.

„No, jesu li sada poraženi predsjednički kandidat Norbert Hober i njegova Slobodarska partija zapravo ‘ekstremna desnica’?“, pitaju se u autorskom tekstu na BBC-u.

U drugom, sugerira se kako je riječ „nezadovoljstvo, cinizam i otvoreno odbacivanje tradicionalnih političkih partija [kao i poslovne i bankarske elite]… Ovo, a ne zanos ekstremnom desnicom, vjerovatno vodi glasače na proteste kroz glasačke kutije ili u potragu za alternativnim političkim domom – na radost evropskih populističkih stranaka.“

Mnoga lica fašizma

Nažalost, činjenica da glavne političke stranke koriste gotovo pa ksenofobni jezik i dobijaju glasove uz njegovu pomoć ne znači neophodno i demokratsku i liberalnu „normalizaciju“ ekstremno desne ideologije.

Isti italijanski i njemački međuratni fašizmi imali su svoje relevantne izborne trenutke, a antisemitizam nije bio tabu u velikom broju evropskih država u to doba. Svi smo svjesni do čega je to dovelo.

Prije desetak godina historičar s Univerziteta Columbia Robert Paxton s pravom je istakao kako „fašizam budućnosti – vanredan odgovor na još nezamislivu krizu – ne treba savršeno ličiti na klasični fašizam u njegovim otvorenim znakovima i simbolima… neprijatelji ne moraju neophodno biti Jevreji. Autentični narodni američki fašizam može biti pobožan, anticrnački i, od 11. septembra 2001, antimuslimanski; u zapadnoj Evropi sekularan i, ovih dana sve više antiislamski nego antisemitski; u Rusiji i istočnoj Evropi vjerski, antisemitski, slavofili i antizapadni. Novi fašizmi će vjerovatno preferirati patriotsku temu glavnog toka u svome mjestu i vremenu.“ Zvuči li ovo išta poznato preko Atlantika?

Nadalje, korištenje oznaka kao što je „populistička desnica“ i ne pomaže. Populizam nije ideologija. Rašireno korištenje ovog termina u istupima većine komentatora odvraća pažnju od prave prirode ekstremno desničarskih stranaka.

Jesmo li mi onda zaista sigurni kako ovi pokreti objavljuju svoje planove? Zapravo, oni promoviraju uzak koncept zajednice koji isključuje sve „različito“ i strance.

Također, postoji i osjećaj opadanja i prijetnje koji se naširoko koristio u međuratnom fašizmu i kod ekstremno desničarskih stranaka koje su se – nakon 1945. godine – odupirale imigraciji na osnovu branjenja takozvane „evropske civilizacije“.

Budućnost Evrope?

Budućnost evropskih društava mogla bi ići ovim specifičnim putem: „Naše evropske kulture, naše vrijednosti i naše slobode su pod napadom. Prijete im uništavajuće i diktatorske sile Evropske unije. Prijeti im masovna imigracija kroz otvorene granice i jedinstvenu evropsku monetu“, objavio je Marcel de Graaff, potpredsjednik Evrope nacija i Slobodarske grupe u Evropskom parlamentu.

Njegov stranački kolega Belgijanac Vlaams Belang poziva na protivljenje multikulturalizmu. Ono „brani interese ljudi koji govore holandskim jezikom gdje god je to potrebno“ i treba „rastaviti Belgiju i uspostaviti nezavisnu flamansku državu. Ta država će uključivati Brisel“, aktuelnu prijestolnicu institucija EU-a.

Austrijska Slobodarska partija, na sličan način, „podržava interese svih onih kojima je njemački maternji jezik i koji žive na teritorijama bivše Habsburške monarhije“ kao i „pravo na samoodređenje“ italijanske granične regije Južni Tirol gdje se govori njemačkim jezikom.

S druge strane, Marin Le Pen, predsjednica francuskog Nacionalnog fronta, promovira princip „nacionalnog prioriteta“ francuskih građana u mnogim područjima, od dobrobiti do poslova u javnom sektoru.

Ona, također, želi nove pregovore o evropskim sporazumima i uspostaviti Panevropsku uniju, uključujući Rusiju.

Na kraju ovih promjena koje se tiču unutrašnjosti neće biti slobodnog kretanja Evropljana po Evropi, a to će biti zamijenjeno ponovnom uspostavom nacija – država.

Zamjeranja među regionalnim silama mogla bi ponovno izaći na vidjelo, dok bi privilegije mogle biti bazirane na etničkom porijeklu i njegovoj navodnoj čistoti.

U konačnici, ovako će Evropa vjerovatno izgledati ukoliko bude pratila „umjerene“ ekstremno desničarske politike.

San o izgradnji Sjedinjenih evropskih država postat će suvišno sjećanje na prošlost.

A Stari kontinent će biti manje sličan postnacionalnom koji je garantirao mir i – relativan – prosperitet nakon užasa Drugog svjetskog rata.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera