Dodik, ima, može i hoće… trošiti

Piše: Mladen Mirosavljević

Već duže vrijeme slušamo i čitamo kako je bh. entitet Republika Srpska ne samo bolji i razvijeniji dio Bosne i Hercegovine, u kojem se, od kako je ova vladajuća koalicija na vlasti, produžio i životni vijek njenih građana, nego je njen standard uporediv sa onim u nekim najrazvijenijim zemljama. Pošto je to, bar po uvjeravanjima naših najviših zvaničnika tako, nimalo me nije iznenadila činjenica da kabinet entitetskog predsjednika troši dva puta više novca nego kabineti predsjednika i dva dopredsjednika entiteta Federacija Bosne i Hercegovine.

Kabineti Marinka Čavare, Milana Dunovića i Melike Mahmutbegović u 2015. godini potrošili su zajedno nepuna tri miliona evra, odnosno po milion evra pojedinačno. Što će reći da je predsjednik Federacije Marinko Čavara potrošio pet puta manje od svog kolege iz Republike Srpske Milorada Dodika.

U mnogo lošijoj poziciji je i kolektivni šef države. U 2015. godini su tri člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine koštala bh. poreske obveznike 3,75 miliona evra, dok je u isto vrijeme predsjednik Republike Srpske sam potrošio gotovo pet miliona evra, od kojih je 250.000 evra više nego što mu je odobreno budžetom. U navedeni iznos zbirnog budžeta tri člana državnog Predsjedništvu uključeni su svi materijalni te troškovi putovanja i reprezentacije. To praktično znači da je pojedinačno svaki član Predsjedništva imao na raspolaganju iznos od oko 1,25 miliona evra godišnje, odnosno četiri puta manje od Dodika.

Ako bi se napravila preciznija analiza, ne bi bilo teško nabrojati nekoliko entitetskih opština koje zajedno imaju manji budžet od predsjedničkog. Koliko je Republika Srpska nekada bila neuporedivo siromašnija nego sada – naravno, ukoliko to mjerimo budžetom njenog predsjednika – vidi se i po nedavnoj izjavi Dragana Čavića, nekadašnjeg predsjednika Republike Srpske: “Ja sam, kao predsjednik Republike Srpske, imao budžet od oko dva miliona maraka [milion evra], što je pet puta manje nego što je danas budžet predsjednika Milorada Dodika.”

Više od Nikolića i Grabar-Kitarović zajedno

Krajem prošle godine u kabinetu predsjednika Republike Srpske je bilo 77 zaposlenih, a predsjednika savjetuje 20 savjetnika, odnosno tri puta više nego predsjednika Srbije Tomislava Nikolića (sedam savjetnika), ili predsjednicu Hrvatske Kolindu Grabar-Kitarović (šest savjetnika). Ako se samo ove činjenice imaju u vidu, jasno je zašto je, između ostalog, Dodik najmoćniji i najaktivniji političar i lider neke stranke u Republici Srpskoj i jedan od najmoćnijih u Bosni i Hercegovinio. Poređenja radi, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovina Dragana Čovića savjetuje ukupno šest osoba. Još manje savjetnika ima član bh. Predsjedništva iz Republike Srpske Mladen Ivanić, kojeg savjetuju dvije osobe. Jednog savjetnika više, odnosno tri, ima trenutni predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović.

Upitan, jednom prilikom, da prokomentariše toliki budžet, Dodik je hladno i u svom stilu odgovorio da je to najnormalnija stvar i da neće valjda “gologuz skakati okolo po Republici Srpskoj”. Nema šta, ubjedljivo, argumentovano i logično. Time je Dodik samo još jednom potvrdio ko je glavni baja u ovom dijelu Bosne i Hercegovine. Nije ni morao reći da tamo gdje je on tamo je i moć, a ta moć zahtijeva određenu logistiku i budžet. Tako bi vjerovatno bilo i da se nađe na mjestu direktora, naprimjer, entitetske Narodne i univerzitetske biblioteke. Jednostavno, može mu se.

Zašto bi onda bilo čudno što je kabinet predsjednika potrošio gotovo 20.000 evra na poklone za domaće i strane goste i delegacije te za nabavku poklon bonova povodom 8. marta, Dana žena, dok je gotovo 10.000 evra platio za održavanje cvjetnih aranžmana, a čak 70.000 evra potrošeno je za nabavku ordenja, medalja i plaketa koje Dodik dodjeljuje kao predsjednik.

Zašto je sve ovo, između ostalog, zanimljivo? Osim po demonstraciji moći pojedinca, čija su ustavna ovlašćenja daleko od onih koja zahtijevaju ovakvu organizaciju kabineta i korištenju budžetskog novca, u entitetu koji živi od kredita do kredita zanimljivo je da niko u tome ne vidi ništa sporno i upitno. Zanimljivo je i zbog toga što niko ne samo da ne zahtijeva analizu efikasnosti i rezultata institucije koja troši nepunih pet miliona eura, nego ne postavlja ni pitanje kolika je i koja korist od nekoga ko troši toliko novca.

Ukoliko neko može predočiti dokaze da je kompletna aktivnost ovolikog kabineta, sa ovolikim budžetom, zasnovana na donošenju nove vrijednosti Republici Srpskoj, koja je vidljiva i mjerljiva, nikome ne bi palo na pamet da takvo pitanje i postavi. Ali, činjenice govore suprotno.

Na evropskom začelju

Naravno da nikada niko nije odgovorio zašto je – ako je sve tako dobro i ako živimo mnogo bolje nego drugi u našem okruženju – onda posao mislena imenica, a ko god može ode odavde i, kada će tu blagodet osjetiti i obični građani, oni koji žive od svog rada. Više ne znam da li da vjerujem mojoj vlasti ili vlastitim očima, ali i džepu. Nervira me i ta Evropska unija, koja stalno remeti tu idilu koju nam predočavaju domaći političari.

Eto, upravo je zvanična statistička Agencija EU-a, Eurostat, izašla sa podacima da se u prošloj godini potrošnja po glavi stanovnika EU-a kretala u intervalu od 51 do 137 odsto u zemljama članicama. Bosna i Hercegovina je po istom tom parametru rangirana na predposlednje mjesto u Evropi, jer je prosječna potrošnja po stanovniku prošle godine dostigla 38 odsto prosjeka EU-a, a građani najviše para daju za hranu. To znači da na svakih 100 evra koje potroši prosječan stanovnik EU-a građani Bosne i Hercegovine mogu potrošiti 38 evra. Veći standard imaju sve republike bivše Jugoslavije, a u čitavoj Evropi lošije od Bosne i Hercegovine plasirana je samo Albanija, sa za nijansu lošijim prosjekom potrošnje stanovnika od 37 odsto u odnosu na onu u EU.

Naravno, kako se primiču lokalni, pa i opšti izbori, svi ti podaci biće demantovani onim drugim, sa punom dozom optimizma, a za sve probleme biće okrivljen neko drugi. Za to vrijeme Republika Srpska ostaje sve praznija, a sve veći broj je onih koji više ne žele u tome da učestvuju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera