Dodikova i Čavićeva kanonada ćorcima

Piše: Dragan Bursać

Nekako po pravilu, verbalna politička paljba u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska počinje godinu dana pred izbore. Ne treba biti mnogo pametan i analitičan pa nanjušiti da se i ovaj put u banjalučkoj političkoj kuhinji kuha klin-čorba.

Rat riječima, koji je sam sebi svrha. Glavni akteri, očekivano, prvi čovjek RS-a Milorad Dodik i, ne toliko očekivano, nezvanično, prvi čovjek opozicije Dragan Čavić.

’Ajmo, prije svega, razjasniti zašto je Čavić prvi čovjek opozicije. Nije to samo moja opservacija. Naprosto, radi se o tome da druga po snazi partija u RS-u – Srpska demokratska stranka, nema svog prvog čovjeka koji bi stao na političku crtu Dodiku.

Da li je to Mladen Bosić, prvi čovjek SDS-a, Mirko Šarović ili Ognjen Tadić, pitaju se svi, a ponajviše rukovodstvo Dodikovog Saveza nezavisnih socijaldemokrata.

Nije misterija da se verbalna strijela koju je Dodik uputio prema SDS-u nije zapatila u SDS-ovoj meti. Bar ne na željeno mjesto.

E, da bi raščinili SDS-ovo katatonično ponašanje prvo su ispalili verbalni hitac, zahtijevajući smjenu Šarovića sa ministarskog mjesta u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, pa su priprijetili da će se potruditi da smijene sve ministre iz SDS-a u Sarajevu i, na kraju, SDS i SNSD su teatralno raskinule fantomsku saradnju, koja je “postojala” na nivou nekakve zajedničke Platforme o ujedinjenom djelovanju na državnom nivou.

Kako je to djelovanje bilo od koristi građanima Bosne i Hercegovine, RS-a, pa i ovim dvjema strankama, ostaće vječna misterija.

Dakako, nije misterija da se verbalna strijela koju je Dodik uputio prema SDS-u nije zapatila u SDS-ovoj meti. Bar ne na željeno mjesto. SDS ili smatra da je prerano za ove igrice ili trenutno ima prečeg posla u svom dvorištu.

Tako je sljedeći na listi za igru “predizborno opanjkavanje” (p)ostao Čavić, lider opozicionog Narodnog demokratskog pokreta. Manje je važno i, iskreno, rijetki znaju za ovu njegovu funkciju koliko ga pamte kao prvog čovjeka SDS-a i predsjednika RS-a. Osoba sa dovoljno političke težine, koja, usput, ima medijsku pažnju, procijenjeno je u vladajućem SNSD-u.

Brzopotezne optužnice

Kako je i red, u RS-u svaka ozbiljna diskvalifikacija osobe ili pravnog subjekta ide sudskim zastrašivanjem. Zna se koliko je sudstvo u nas (ne)efikasno, a opet, sa druge strane, u očima puka prijetnja i izazivanje na sud daje kakvu-takvu “težinu” u čitavoj ovoj nategnutoj igri.

Tako je Dodik ispalio prvi hitac, rekavši da će protiv Čavića biti podnesena krivična prijava, jer je potpisao rješenje o pomilovanju vođe kriminalnog klana iz Istočnog Sarajeva Darka Eleza. Dodik je naglasio da bi Čaviću bilo najbolje da odgovori zašto je pustio na slobodu Eleza bez saglasnosti nadležnog suda i zašto je potpisao izvještaj za Srebrenicu, koji RS-u svaki dan visi nad glavom.

Kontraudarac je slijedio promptno:

“Prije nepunih devet godina, na prijedlog Ministarstva pravde RS-a, kojeg je nadležni sud iz Istočnog Sarajeva pismeno ovlastio da predloži odgovor na molbu za pomilovanje, u skladu sa Zakonom, potpisao sam rješenje kojem se Elezu kazna zatvora od pet godina i osam mjeseci umanjuje za jednu godinu. Dakle, nije pušten na slobodu, već mu je umanjena kazna, ali je i činjenica da je Elez još u zatvoru, za razliku od kriminalaca koje Dodik štiti godinama, a koji su još na slobodi”, izjavio je Čavić u svom otvorenom pismu.

Kako to da se devet godina poslije ovog čina Dodik sjetio da je Čavić radio mimo zakona oslobađajući, navodno, Eleza?

Čavić je podsjetio da je Dodik godinama bio u prijateljskim vezama sa Vladimirom Romanovom, vlasnikom Fabrike glinice Birač i Balkan investment banke, u kojima je policijska istraga već na početku utvrdila pljačku tešku više stotina miliona eura. Valjda su to “Dodikovi kriminalci”.

Ovdje bi valjalo primijetiti nekoliko stvari. Prvo – Čavić nije oslobodio Eleza, nego mu je preinačio kaznu i narečeni Elez je i dalje u zatvoru. Drugo, još interesantnije – kako to da se devet godina poslije ovog čina Dodik sjetio da je Čavić radio mimo zakona oslobađajući, navodno, Eleza?

Nije vrag da je to novost od ovog septembra? Dakako da je riječ o najobičnijoj političko-retoričkoj mahinaciji, za koju, što je najvažnije, niko neće snositi posljedice. Čavić – jer nema zašto; Dodik – jer je u poziciji čovjeka koga niko ne tuži nizašta. Pa i da ga tuži – ko zna kad bi ta presuda vidjela svjetlost dana.

Ali, ima tu još nešto. Čavić veli: “Da li je moguće da o poštenju i patriotizmu ima obraza da govori onaj koji je iskoristio položaj da dodijeli svom sinu kredit od tri miliona konvertabilnih maraka [1,5 miliona eura], kao i da rođenom bratu omogući da uknjiži u privatno vlasništvo stotine dunuma državne zemlje i da na njoj podigne voćnjak?”

Ova opskurna, a istinita priča godinama zabavlja Banjalučane. Nažalost, samo ih zabavlja. Kako je moguće da student dobije kredit od 1,5 miliona eura? Njegov otac, a usput predsjednik RS-a, Dodik, ima lakonski odgovor: “Bolje i to, nego da se drogira.”

Srebrenica, genocid koji se po potrebi priznaje

Manipulacije Srebrenicom, srebreničkim žrtvama i genocidom počinjenim u ovom nesrećnom bosanskom gradiću bile su i biće jedno od osnovnih političkih oružja u predizbornom nadmudrivanju u RS-u. Na sramotu svih onih koji koriste Srebrenicu.

“Dodik, po ko zna koji put, obmanjuje javnost da sam ja potpisao izvještaj za Srebrenicu i pozivam ga da konačno javno pokaže taj moj potpis kao dokaz svoje tvrdnje ili, u protivnom, da prestane lagati, jer kao predsjednik RS-a lažima ne bruka samo sebe, već sve nas građane koje po Ustavu predstavlja”, izjavio je u svom posljednjem obraćanju javnosti Čavić.

A sada malo o istini. Istina je da je 2004. godine, tek pošto je Vlada RS-a usvojila izvještaj Komisije za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. godine, taj isti izvještaj prihvatio i tadašnji predsjednik RS-a Čavić, podvlačeći kako je u “posljednjih devet godina o srebreničkim tragičnim događajima govorio cijeli svijet, te da su ti događaji postali planetarni sinonim stradanja i zločina na kraju 20. vijeka, polarišući učesnike na žrtve Bošnjake – muslimane i počinioce – Srbe”.

Sa druge strane stoji Dodik, koji, opet istine radi, čas potvrđuje, čas negira srebrenički genocid. Tako na jednoj lokalnoj sarajevskoj televiziji Dodik priznaje genocid počinjen nad Bošnjacima u Srebrenici, a onda ga u svakoj predizbornoj kampanji negira.

Dakle, Čavić nije, kao što i sam veli, potpisao izvještaj Komisije. On ga je prihvatio. Učinio je prvi korak ka denacifikaciji sopstvenog naroda. Zašto sada i sam zazire od ovog izvještaja? Pa, zna Čavić da je njegovo ideološko – glasačko tijelo čine gotovo 100 odsto Srbi, koji u velikoj većini uopšte nemaju mentalnu matricu o srebreničkom genocidu. Naprotiv, oni najzagriženiji vjeruju kako je riječ o kakvoj teoriji zavjere i još jednom antisrpskom pamfletu.

Sa druge strane stoji Dodik, koji, opet istine radi, čas potvrđuje, čas negira srebrenički genocid. Tako na jednoj lokalnoj sarajevskoj televiziji Dodik priznaje genocid počinjen nad Bošnjacima u Srebrenici, a onda ga u svakoj predizbornoj kampanji negira.

Najnoviji konflikt na relaciji Dodik – Čavić pokazuje da je Dodikova artiljerija počela udarati možda i ranije nego što treba. Zašto? Pa čini se da predsjednik RS-a ima spremljenu infrastrukturu, što partijsku, što medijsku, što materijalnu za šest do osam mjeseci borbe protiv političkih oponenata.

Razlog – novci od prodaje svega i svačega su se istopili, penzije i plate se isplaćuju iz pozajmica od komercijalnih banaka, što će građani tek osjetiti na svojoj koži. Prijatelji i saradnici sve više postaju bivši prijatelji i bivši saradnici.

Brod radnog naziva RS, vođen bahatim kapetanom Dodikom i priučenim ministrima-kormilarima, koji se kao hokejaške izmjene rotiraju, opasno se nakrivio.

“Dodik – to je Srpska” i dalje je maksima SNSD-a, Dodikove partije, od koje se i sam Dodik odrođava. Da, Milorada možete vidjeti sa estradnim, vjerskim, kulturnim i drugim ličnostima mnogo češće nego sa svojim stranačkim kolegama.

Izgleda da je Milorad, zarad ostanka na vlasti, spreman pustiti niz vodu svoga posljednjeg i najvjernijeg slugu – SNSD. Čitava jedna partija sa infrastrukturom će, sigurno je, otići sa vlasti ne bi li Dodik kako ostao predsjednik. Samo ta moć i takav politički imunitet ga štite ozbiljnih optužnica i ozbiljnog suda. Sa ozbiljnim reperkusijama, dakako.

Ovdje, osim manjinskih i ugroženih grupa, poodavno niko ne odgovara za izgovorenu riječ. Jednostavno, sudstvo je, blago rečeno, katatonično. Do tada će izjave poput onih ‘ubica na slobodi’, ‘nepostojeći genocid’ i slično biti tek puke fraze.

Do tada će nepostojeća opozicija u vidu SDS-a ili polupostojeća, na čijem čelu neformalno nekako uvijek stoji Čavić, biti tek meta u Dodikovoj streljani ćorcima.

Jer ovdje, osim manjinskih i ugroženih grupa, poodavno niko ne odgovara za izgovorenu riječ. Jednostavno, sudstvo je, blago rečeno, katatonično. Do tada će izjave poput onih “ubica na slobodi”, “nepostojeći genocid” i slično biti tek puke fraze.

I nije sve ovo toliko čudnovato. Fascinira odsustvo svijesti i memorija akvarijumske ribice u običnoga puka. A taj puk, taj plebs, nikako da se prisjeti da se identične stvari dešavaju već pet-šest puta u predizbornim utrkama.

Homofobija, nacionalizam, laž, nedosljednost, šarlatanstvo, kriminal, nekompetentnost i sl. samo su pozitivni alati u narodnim očima kako bi se dobila, a kasnije zadržala vlast.

Simplificirano – narod od problema ne vidi Dodika kao problem, a opozicija, ko god to bio, od vlastite nesposobnosti ne vidi kako da pobijedi Dodika. Dodik, onako šopenhauerski, osim volje za moć i ostanka na vlasti pošto-poto ne vidi ništa.

Stanje redovno, ćorci se ispaljuju, igara ima, hljeba sve manje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera