Dok je svijeta, ljudi će se šišati

U Prozoru još ponajbolje funkcioniše brijački zanat, mada su i brice u određenoj bojazni od tehnološkog napretka (Ustupljeno Al Jazeeri)

Sarajevska Baščaršija ni izbliza ne bi bila to što već stoljećima jeste, da se svakodnevno kroz njene uske sokake ne čuje žamor i kuckanje vještih zanatlija koji se, s jedne strane, bore za golu egzistenciju a, s druge, ljubomorno čuvaju tradiciju. Ni druge čaršije, bez svojih zanata i zanatlija, teško da mogu očuvati svoju dušu. A, zanata nestaje i mahom se gase i to uglavnom smrću starijih zanatlija koji su se do zadnjeg daha borili da sačuvaju ono što su najbolje znali i umjeli raditi, a koji, nerijetko, među mlađima nisu našli na one koji su zainteresovani  da se obuče i nastave tradiciju.

Prozor, iako površinom i ljudstvom, izrazito mala sredina, imao je dosta razvijen zanatski sektor. Istina, u periodu između dva svjetska rata, zanatstvo je bilo više uslužnog karaktera te su zanatlije radile uglavnom po narudžbi. Ipak, njihovo prisustvo i aktivan rad mogu se pratiti sve do početka 90-ih godina prošlog stoljeća.

Zanatlije imale pune ruke posla

U Prozoru je vrlo zapažena bila obućarsko-postolarska djelatnost sa čuvenim šusterima (obućari) na čelu. Tako je između dva svjetska rata najpoznatiji obućar u kasabi ispod Makljena bio Hamdija Bukvić. On je svoje dugogodišnje iskustvo, znanje i vještine prenio na mnoge sugrađane pa su se kao samostalni obućari kasnije okušali i Manov Mustafa i Avdo te Hadžić Ahmet, Smajo, Mujo i drugi. Uz obućarske, navedeni su se iskazali i u krojačkim vještinama. Jedno vrijeme u gradu je bila aktivna i krojačka zadruga sa brojnim majstorima tog zanata poputKadrić Reufa i njegovog sina Ibrahima. U zadruzi su vrlo aktivni bili i Fejzić Muhamed, Hadžić Ibro, Kapetanović Numo, Hadžić Vasvija te Bećirspahić Hanifa, majka Velije, nekada poznatog fudbalera sarajevskog Željezničara. Krojači-šnajderi danas su tek sporadična pojava a smrću Hadžić Izeta, zvanog Seno, ugašena je obućarska djelatnost. I sam Izet je, već u posljednjim godinama života, često isticao da ga u obućarskom zanatu održava prvenstveno ljubav a sve manje profit koji je u to vrijeme bio minoran i skoro zanemarljiv.

I najnerazvijenija čaršija bez pekarske djelatnosti, gotovo da je nezamisliva. Pekarstvom se, između svjetskih ratova, bavio Ilija Palinić a nešto kasnije i Ahmet Samardžić koji je, kao iznimno uspješan aščija, vremenom postao i pekar te je svojim pekarskim proizvodima namirivao prevashodno radnike na izgradnji brane kasnijeg Ramskog jezera ali i ostalo stanovništvo. Pekarsku radnju otvorio je i dugo držao i Zajmović Salih, zvani Krakan, od koga su se mnogi Prozorčani podučili ovom zanatu. Samardžića danas nema u Prozoru a potomci čuvenog Krakana okrenuli su se ka ugostiteljstvu.

„Moja porodica dugo je držala pekaru pa i automehaničarsku radnju i čim je to trajalo, znači da se od toga moglo živjeti. Ja sam se okrenuo ugostiteljstvu i već skoro 20 godina držim lokal. Kao i u svakom poslu, nailazi se na teškoće ali ako trajem dvije decenije, znači da uspijevam. Nažalost, ova djelatnost, čini mi se, nema perspektivu jer je sve manje ljudi, omladina seli i, generalno, sve su teži uslovi života. Ja sam se opredijelio za ugostiteljstvo, a koliko će to trajati, ostaje da se vidi“,  kaže Amer Zajmović, unuk Saliha „Krakana“.

U periodu između 1918-1941. godine poljoprivreda je bila u punom zamahu, a to je aludiralo na veliku potrebu za kovačima i njihovim uslugama. Prednjačile su porodice Mangić, Poljarević i Gelić čiji su članovi imali svoje zasebne kovačke radnje oko kojih su i djeca  provodila dobar dio svog vremena. Vrzmali su se i povremeno pomagali kovačima vukući mijeh kojim je podržavana kovačka vatra. Ćumur, koji je bio neophodan i korišten gao gorivo u radnjama, spaljivan je na obližnjim Paljikama, naselju sa šumom starih stogodišnjih kestena. Na Paljikama su skoro neprekidno gorjele „ćumurane“. Smrću majstora, izumirao je i zanat koji se još uvijek djelimično zadržao tek u porodici Gelić.

Proizvodi se prodavali po cijeloj Jugoslaviji

Stolarstvom su se u Prozoru, početkom 20. stoljeća najkonkretnije bavile porodice Nuspahić i Sinanagić. Već nakon Drugog svjetskog rata, stolarska djelatnost organizovana je u državnom preduzeću „Stolarija“ a nešto kasnije i u preduzeću „Napredak“. To je bilo zlatno vrijeme stolarskog zanata u Prozoru a majstori poput Hašima Sinanagića, Tadije Ćurića ili Nikole Sičaje proizvodili su za to vrijeme vrlo moderan kuhinjski i sobni namještaj. Stručnu obuku tada su prošli Jozo Bošnjak, Šaban Manov, Đulo Hadžić i drugi te se u Prozoru proizvodio namještaj koji je potom plasiran i prodavan širom bivše Jugoslavije a u ponudi su, između ostalog, bili kredenci, regali, kauči, ležaji, fotelje…

Kroz „Stolariju“, a kasnije i „Napredak“ zanat su ispekli mnogi stolari. Po prestanku rada Stolarije, privatne stolarske radnje otvorili su Grcić Ibro, Omanović Salko, Sičaja Marko, Sinanagić Mustafa, Manov Sabit i drugi. Danas je aktivna tek stolarska radnja Manov Sabita a proizvodnjom namještaja bavi se porodica Dautbegović iz obližnjeg sela Duge.

„Zadovoljni smo. Ovo je je naša porodična djelatnost u koju smo, na neki način, svi uključeni i dajemo svoj doprinos. Radimo po narudžbi i čim su mušterije zadovoljne, znači da radimo kako treba. Od ovoga živimo i školujemo djecu a krenuli smo čim smo se, po završetku rata, vratili svojoj kući. Drago nam je da smo svojim primjerom pokazali da svako ko hoće da radi, ima načina da sam sebi nađe zanimaciju od koje se, usput, može lijepo i živjeti“, kazali su Dautbegovići.

Dugogodišnji limar u Prozoru bio je Omanović Fehim a kasnije i njegov sin Jusuf. Upravo Fehimova limarska radionica bila je ishodište u kome su se ovoj djelatnosti poučili i svojim sugrađanima na usluzi bili mnogi drugi. Valja napomenuti da je majstor Fehim, pored limarskih, uredno izvodio i vodoinstalaterske radove.

„Dok je svijeta i vijeka, ljudi će se šišati i vrijeme mjeriti“, poznata je narodna mudrost koja sugeriše na neizostavno postojanje sahatdžija i brica. Tako će se Prozorčani sjetiti Rifeta Fejzića i njegovog rođaka Nume, kao dugogodišnjih brica. Numina radnja se održala sve do pred početak posljednjeg rata. Brijačke radnje držali su neko vrijeme i Sabitović Mustafa, Faletar Ilda i Isak Jusuf a trenutno se ovom djelatnošću duži niz godina bavi Smajilović Avdo.

Šišanje po kalupu

„Naravno, ovaj posao ima perspektivu ali je sve teže pratiti savremene trendove. Ljudi dolaze sa raznim zahtjevima i željama po pitanju frizura. Ranije su moje kolege, od kojih sam i ja učio zanat, doslovno šišali po kalupu, odnosno, kako god im se kaže, oni ošišaju onako kako su naučili. Kažem, danas je sve teže i zahtjevnije“, priča Avdo.

Svakako, bilo je i drugih zanata i vrijednih pojedinaca i kolektiva koji su vrijedno radili i tako izdržavali svoje porodice a u prethodnim redovima spomenti su tek neki. Uz sve ove zanate i zanatlije vezuje se veliki broj anegdota i zanimljivosti a sve to, zapravo, tadašnjoj čaršiji davalo je dinamiku i živost a vrijednim radnicima mogućnost da na jednostavan način dođu do sredstava za rad i proizvoda za svakodnevnu upotrebu.

Danas je slika čaršije posve drugačija. Evidentno je da se smrću mnogih majstora ugasila i njihova djelatnost, a time i čitav zanat. Evidentno je i to da su zanimanja poput stolara, krojača, kovača, aščije ili brijača tek slučaj pojedinaca koji pokušavaju da opstanu u sredini iz koje se ionako seli.

Možda ponajbolje funkcioniše brijački zanat, mada su i brice u određenoj bojazni od tehnološkog napretka pa se kroz šalu pribojavaju kakve mobilne aplikacije koju će biti dovoljno instalirati i aktivirati kako bi nas mobilni aparati brijali i šišali po želji i modi.

U konačnici, evidentno je da odumiranjem zanata, odumiru i čaršije.

Može li se govoriti i o nekim radikalnijim posljedicama – vrijeme će pokazati.

Izvor: Al Jazeera