Dok u Hrvatskoj Bajagu zabranjuju, turbo-folk cvjeta

Veterani, Branitelji, Hrvatska
Neke hrvatske veteranske udruge nastavljaju s inicijativama zabrana koje su zaredale posljednjih godinu dana (Al Jazeera)

Neke veteranske udruge u Hrvatskoj ponovno su podignule prašinu u javnosti novim inicijativama zabrana – pojedinim udrugama tako je zasmetao koncert Momčila Bajagića Bajage u Karlovcu, 3. Festival ojkača u Petrinji, a neki su se mrštili čak i na nastup zagrebačkog punk-rock benda “Hladno pivo” u Splitu uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti.

Antonije Pušić, poznatiji kao Rambo Amadeus, reagirao je u slučaju inicijative zabrane Bajagina koncerta, napisavši da mu je jedino logično objašnjenje “što ‘Bajaga i Instruktori’ ne sviraju turbo-folk, koji je, koliko vidim, sasvim dobrodošao baš u svakom djelu pokojne SFRJ”.

Dok nekima smeta Bajaga, hrvatski gradovi pozornica su na kojoj nastupaju brojni turbo-folk izvođači, ta glazba odzvanja iz klubova i kafića, a konzumira je golem broj mladih i starijih, pa i veterana. No, u vezi toga nema inicijativa zabrana ni problematiziranja.

Uloga javnih politika i ideologija

Istovremeno, u Srbiji publika velikim dijelom konzumira bitno različit glazbeni izričaj iz Hrvatske, poput Gibonnija, pokojnog Olivera Dragojevića, pa do Darka Rundeka i sličnih.

Turbo-folk kao potrošački spektakl

Hrvatsko društvo je, kaže Krolo, konzervativno i tradicionalno te će dobar dio publike za sadržaje poput turbo-folka uvijek postojati, što samo po sebi ne predstavlja nikakav problem.

Međutim, problem je kada se govori o javnim politikama i upravljanju, gdje se, navodi, manipulacijom najnižih strasti stvara klima netolerancije i isključivosti.

Njegova i istraživanja njegovih kolega pokazuju da iz zajednica koje su po tom pitanju zatvorenije, odnosno ne otvaraju prostor različitostima i suvremenosti, mahom trajno odlaze oni pojedinci koji su kreativniji i poduzetniji i koji bi sutra mogli biti nosioci nekih drugih trendova.

‘S obzirom na aktualnu politiku i države i većine gradova i sredina prema suvremenoj i nezavisnoj kulturi, prostora za optimizam je jako malo. Problem, također, leži u činjenici što s odlaskom i gubitkom takvih potencijala neće stradati samo suvremena kultura, već će nastradati i dobar dio tradicionalne institucionalne umjetnosti. Ukoliko nadmoćno prevlada samo onaj ukus koji je orijentiran na turbo-folk, ispaštat će i kazališta, i galerije, i muzeji, jer kod takvog ukusa postoji malo interesa za druge oblike kulture i kulturnog stvaralaštva’, zaključuje Krolo.

Osim toga, kada je Rambo Amadeus davao opis turbo-folka, navodi, okarakterizirao ga je kao ‘gorivo’ najgoreg nacionalizma, i to je, ističe, bio jedan drugi turbo-folk.

“‘vaj današnji je skoro pa čisti potrošački spektakl. A čak i da nije, opet naglašavam kako uzroke i strukturu onoga što smatramo isključivim i netolerantim mentalitetom treba tražiti izvan glazbenih pravaca.’

Sociolog Krešimir Krolo s Filozofskog fakulteta u Zadru, koji se pitanjem turbo-folka bavi i u knjizi koju priprema s dvoje kolega s fakulteta, kaže da nije lako dati jednostavan odgovor na pitanje je li Hrvatska postala turbo-folk zemlja. Iako postoji velik broj događaja i mjesta gdje se konzumira takav tip glazbe i preferira je dobar dio populacije, njihova istraživanja pokazala su da turbo-folk nije među omiljenijim žanrovima kod srednjoškolaca.

Ipak, turbo-folk se, kaže, voli, jer je riječ o žanru koji je znatno komplementarniji s drugim sličnim žanrovima na hrvatskom ili regionalnom jeziku, pa se taj ukus miješa s ukusom koji ima narodno-zabavni prizvuk.

“Ukoliko bi se i moglo zaključiti da je turbo-folk, ili balkan-pop, postao releventan dio kulturnog identiteta mladih i ukoliko se to smatra problematičnim, uzroke treba tražiti u javnim politikama i ideologijama koje već dugi niz godina iz hrvatskih kulturnih institucija, javne sfere i javnih prostora izbacuju moderne i progresivne urbane sadržaje. Kulturni rat prema kulturnom stvaralaštvu kojem se lijepi etiketa ‘antihrvatstva’, jer je kritičko i suvremeno, kao posljedicu nema neki imaginarni oblik ‘uljudbe’,gdje se slušaju hrvatske operete i Vice Vukov, već stapanje s onim što je komplementarno tradicionalno-konzervativnom svjetonazoru, a tu onda puno bolje ‘legnu’ različite vrste turbo-folka nego, naprimjer, ‘Massive Attack’ ili ‘Hladno pivo'”, kaže Krolo.

‘Uljezi’ u identitetskoj kulturi

Pritom 70 posto ispitanika, kaže, ne pravi razliku između regionalnih izvođača takve glazbe, jer im se jednako sviđaju i izvođači poput “Magazina”, Severine ili Jelene Rozge.

“Tu nema previše prostora za čuđenje, jer je, u suštini, riječ o sličnoj produkciji i estetici. Kontrapunkt turbo-folku, to treba jasno naglasiti, nije velika većina domaćih žanrova, posebno ne onih zabavno-tradicionalnog karaktera, već strana rock, alternativna glazba, ili, primjerice, jazz i klasika, ili, evetnualno, domaća alternativna i progresivna glazba, poput ‘Hladnog piva’, ‘Let 3’ i slično.”

Razlozi zašto se takva glazba proizvodi i oblikuje, navodi, uvjetovani su odnosom ponude i potražnje, ali i činjenicom da vladajuće politike nisu napravile dovoljno ili su išle protiv i institucionalnih i nezavisnih inicijativa koje su tražile prostor da se suvremeni hrvatski kulturni identitet definira prema pluralnijim parametrima.

“Retradicionalizacija društva, koja je krenula od devedesetih godina naovamo, kriza financiranja u kulturi, zajedno sa snažnom konzervativnom kulturnom revolucijom, dovela je do toga da dobar dio pogotovo hrvatskih gradova sve više kopni i nije u stanju zadržati otvorenost i modernost kao nužnost vlastitog opstanka.”

Što se inicijative zabrane Bajage tiče, kaže kako se radi o nasrtaju na malobrojniju i slabiju skupinu. koja nema jaku moć u društvu i etiketirana je kao “uljez” u hrvatskoj identitetskoj kulturi.

Sužavanje prostora ekspresije i monolitno društvo

“Vidi se to i na primjeru da je Bajagin koncert u Splitu prije više od deset godina prekinut bacanjem suzavca, a ja se osobno ne mogu sjetiti je li se nešto slično ikada desilo kada su u pitanju koncerti i slušaonice turbo-folk glazbe. Nije isključena ni teza da dobar dio braniteljske populacije, ili barem njihove djece, upravo preferira takvu vrstu glazbe. Naime, opet se pozivam na istraživanje koje sam proveo s kolegama s odjela, i tamo se jasno vidi obiteljska linija prijenosa glazbenog ukusa. Ukoliko su su roditelji slušali narodno-zabavnu glazbu, velika je vjerojatnost da će je slušati i djeca. Također, pokazalo se i da mladi koji slušaju takvu vrstu glazbe dijele i vrlo izražen konzervativni  svjetonazor, pa se onda može i pretpostaviti kako je riječ o generaciji koja dolazi iz obiteljskih struktura braniteljskih udruga i organizacija.”

Ukoliko se zauzme stav da cijeli niz glazbenog i kulturnog stvaralaštva nema legitimitet u hrvatskom društvu. jer mu ga nisu dale veteranske udruge ili Crkva, ovakve inicijative potpomažu turbo-folk.

“Time se strašno sužava ionako uzak prostor ekspresije. s obzirom na tržišne osnove prema kojima se cijela ta ponuda ravna, a hrvatsko društvo. umjesto pluralnosti i šarenila stilova. s otvorenom i suvremenom kulturnom proizvodnjom, gdje se svi ti stilovi mogu križati i miješati kako bi proizveli nešto novo, (p)ostaje kulturno monolitno i zatvoreno društvo.”

Zabrane su, kaže, promašene u liberalnoj demokraciji, tim više što je riječ o izvođačima i žanrovima koji se nisu ogriješili o hrvatske zakone.

Thompson može, Bajaga ne može

Jagatić navodi da velik dio veterana Marka Perkovića Thompsona doživljava kao svog glazbenog heroja, uz čije su se pjesme borili i ne povezuju ga s ustaštvom, jer je ono ranih 90-tih često bilo tolerirano, iako je i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman javno osudio nekadašnju Nezavisnu Državu Hrvatsku i ustaštvo, ne želeći da se nova hrvatska država povezuje s tom zločinačkom tvorevinom.

No, to nije bilo osuđivano od zakonodavnih vlasti i osvećuje se kroz veličanje ustaštva i NDH-a kod nove generacije, uz podršku udruga kojima su pjesme Thompsona svojevrsna svetinja.

‘Sve je okrenuto naopačke. Nisu bez razloga nastupi Thompsona zabranjeni u dobrom dijelu europskih zemalja zbog njegovom koketiranja s fašizmom i ustaštvom. I onda danas dolazimo do situacije kada raspravljamo o zabrani rock autora iz Srbije, koji se tijekom 34 godina duge karijere nije politički blatio, niti koketirao s fašizmom, a čije nastupe u Hrvatskoj ne žele braniteljske udruge, koje, pak, pozdravljaju nastupe Thompsona, čiji koncerti počinju ustaškim pozdravom ‘Za Dom spremni’. Pri tom treba spomenuti da je Bajaga i te kako bio koncertno aktivan pri svrgavanju Slobodana Miloševića 2000. godine. Doista su mnoge vrijednosti u hrvatskom društvu danas potpuno pogrešno posložene, a da pritom niti jednu vlast to zapravo uopće ne dira’.

Dio braniteljskih udruga, kaže, iznenađuje akcijama koje ih predstavljaju kao vrlo neelokventne i nekompetentne osobe koje se bune iz pogrešnih razloga.

‘Kao što je to bio slučaj dodjele posebnog priznanja grupi ‘Dire Straits Experience’ za pjesmu Brothers in Arms, koja je, na određeni način, postala himna hrvatskih branitelja tijekom Domovinskog rata. Naime, pjesmu je napisao Mark Knopfler, koji ne svira u spomenutom bendu, a koji, zapravo, samo izvodi pjesme grupe ‘Dire Straits’ i nemaju veze s autorstvom spomenute pjesme. Dakle, potpuno promašena akcija.’

Zbog takvih i sličnih akcija bez uključivanja stručnog mišljenja, što se potom odražava na cjelokupno društvo, smatra, dolazi do urušavanja nekih elementarnih moralnih normi i društvenih vrijednosti.

‘Opasna rabota’

“Jedna stvar je zabranjivati izvođače koji otvoreno pozivaju na nasilje različitih društvenih skupina, a sasvim drugo zabranjivati izvođače koji nisu skladu s mojim svjetonazorom i ukusom. Tu je svaki pokušaj zabrane i ograničavanja nastupa iznimno opasna rabota, protivna samim temeljima na kojima hrvatska država počiva.”

Pritom ističe da glazba rijetko ima takav utjecaj da bi bitno djeluje na oblikovanje društva.

“Trubo-folk ne kreira konzervativce ili liberale, znatno važniji i utjecajniji društveni akteri i institucije to rade – obitelj, politika, religija, obrazovanje… Glazba može pomoći da učvrstimo neki oblik identiteta, ali nije temeljni uzrok.”

Glazbeni kritičar i novinar Dubravko Jagatić kaže kako Hrvatska nije postala turbo-folk zemlja, iako se ti zvuci često mogu čuti u kafićima i klubovima, jer rock publike još uvijek ima u velikom broju.

“Ono što je interesantno je da jedna posve nova generacija, odrasla na hip-hopu, počinje slušati svojevrsnu mješavinu grimea i turbo-folka, kolokvijalno nazvanu ‘grime cajke’, upravo zbog sve većeg utjecaja turbo-folka na kompletnu scenu i čitavu jednu generaciju mladih ljudi. Mnogi od domaćih izvođača sigurno imaju pjesmu, dvije, pa i više, koje se opasno naslanjaju na turbo-folk, no gotovo nitko od svih njih nije se opredijelio isključivo za taj glazbeni žanr, koji, uostalom, i treba promatrati samo kao još jedan glazbeni žanr sa svim svojim manama i zakonitostima, dopadao se on nama ili ne”, kaže Jagatić.

Zašto baš Bajaga?

Udruge veterana koje su dignule glas protiv nastupa Bajage, kaže, nisu ga povezale s turbo-folkom i nije mu jasno zašto im baš njegov nastup smeta, kada više od 20 godina nastupa u Hrvatskoj.

“Pritom Bajaga nije, zapravo, nikada koketirao s politikom, niti je davao neke sporne izjave. Sve što je svojevremeno bilo sporno odavno je demantirano i protumačeno kao plasiranje laži o njegovoj karijeri. Ako im doista smeta Bajaga samo zato što je u pitanju srpski izvođač, onda doista treba postaviti pitanje zašto im ne smetaju nastupi svih ostalih srpskih izvođača, pa tako ni izvođača turbo-folka, koji vrlo često gostuju u Hrvatskoj.”

Takve inicijative, smatra, nemaju veze s popularizacijom ili devastiranjem turbo-folka, već štete hrvatsko-srpskim odnosima.

“Bune li se, pak, branitelji protiv Bajage samo zato što je u pitanju srpski izvođač, onda je doista čudno što su čekali do sada i zašto ih ne smetaju sva ostala gostovanja srpskih izvođača. Odluče li se, pak, da dignu glas doista protiv svih srpskih izvođača i svega što dolazi iz Srbij,e onda smo u opasnom problemu i na rubu fašizma.”

Licemjerje i lažni moral

Može se, navodi, govoriti o licemjerju i lažnom moralu, a inicijative zabrana najmanje su što je hrvatskom društvu potrebno.

“Ono malo hrvatskog turbo-folka dobro prolazi u Srbiji, kao i jako velik broj hrvatskih izvođača drugih glazbenih žanrova, koji se vrlo često mogu čuti u eteru srpskih radio postaja. To nije slučaj u Hrvatskoj, gdje se pjesme srpskih izvođača ni 27 godina nakon Domovinskog rata još uvijek ne emitiraju iz pogrešno patriotskih razloga”, zaključuje Jagatić.

Izvor: Al Jazeera