Dolazi li rat u Sjevernu Koreju

SAD i Sjeverna Koreja gađaju se prijetnjama. U Japanu cvjeta prodaja zaklona od udara bombi. A u Južnoj Koreji, državi koja je sve ovo vidjela i prije i tipično se ne uzbuđuje oko jednog ili dva testa, stanovnici su blago zabrinuti.

Može li izbiti rat na Korejskom poluotoku? Može li konvencionalni rat dovesti do prve upotrebe nuklearnog oružja nakon 1945? Je li ovo ozbiljno?

Pa, imamo dobru i lošu vijest. Ali to se mora reći, dobra vijest nije baš sjajna, a loša vijest je potencijalno grozna.

Počet ćemo s dobrom viješću. U prosjeku, veliki, grozni ratovi između velikih država ne dešavaju se često. U bilo kojem trenutku, šansa za veliki rat, a pogotovo rat koji bi uključivao upotrebu nuklearnog oružja, veoma je mala. Na Korejskom poluotoku, ta je vjerovatnoća još manja jer niko od ključnih igrača ne želi rat. Sjeverna Koreja ne želi rat jer zna da će izgubiti i to uvjerljivo. To bi značilo kraj Kimove dinastije, a ako postoji jedna stvar koju predsjednik Kim Jong-un želi, to je da ostane na vlasti.

Većina Južnokorejaca je isto tako alergična na ideju sukoba velikih razmjera. Istina, Sjeverna Koreja bi izgubila, ali usput bi popriličan dio Seoula, južnokorejske prijestolnice i njenog najznačajnijeg ekonomskog centra, bio uništen sjevernokorejskom artiljerijom. Sve i da se sukob završi bez da Sjever ispali svoje konvencionalno/nuklearno/hemijsko oružje, i dalje bi bio devastirajući. Na jug bi pohrlile izbjeglice, narušila bi se ekonomska ravnoteža, a zabrinuta, defanzivna Kina brine o svojoj granici. Ovo je scenario u slučaju da sve „dobro“ prođe.

Niko ne želi rat

Kina ne želi rat – ne na svojoj granici, ne sa nuklearnim oružjem u igri, ne kada joj je ključni interes politička stabilnost i dovoljan ekonomski rast da zadrži siromašnu i potencijalno nemirnu populaciju fokusiranu na snove o prelasku u srednju klasu. A Japan?

Tokio u tom slučaju ne bi profitirao ni na koji način, osim što bi možda uskomešao antijapanski sentiment koji postoji od kraja Drugog svjetskog rata. Posljednje što g. Donaldu Trumpu treba je rat, ne sa desecima hiljada američkih trupa u Južnoj Koreji i Japanu. Njegovo predsjedavanje bi završilo tek što je počelo.

Dakle, neće biti rata, zar ne?

Ne donosite zaključke tako brzo.

Nažalost, ratovi mogu izbiti i onda kada niko od sudionika ne želi rat. Lideri mogu biti racionalni, da, čak i Kim Jong-un, ali to ne znači da su savršeni. Mogu pogrešno procijeniti reakciju neprijatelja; mogu pogrešno procijeniti situaciju; mogu se naći satjerani u ćošak gdje je jedini „racionalni“ izbor da se bore.

Ti nenamjerni ili slučajni ratovi su također rijetki, čak manje vjerovatni od ciljanih ratova, ali mogu se dogoditi. A Korejski poluotok je mjesto gdje su mnogi od uslova za takav sukob već prisutni. Slabi komunikacioni kanali i slabo razumijevanje neprijateljevih namjera? Zastupljeni. Mnogo hvalisanja i blefiranja sudionika? Itekako zastupljeno. Vojne doktrine i prisustvo vojske koji mogu male incidente gurnuti put velikog sukoba? Ponovo zastupljeno.

Najizolovanija zemlja

Sjeverna Koreja je najizolovanija, najmanje shvaćena država u cijelom svijetu. SAD je u više navrata pogrešno protumačio sovjetske namjere tokom Hladnog rata, uprkos ogromnom naporu koji je trajao decenijama, a moji razgovori sa vladinim zvaničnicima u Washingtonu, Seoulu, Pekingu i Tokiju, ne daju mi nijedan razlog da vjerujem kako se mi išta bolje ponašamo sa Sjevernom Korejom.

Naravno, Sjevernokorejci mogu reći SAD-u šta god žele. Oni mogu poslati svoja upozorenja, ali SAD nema formalne diplomatske veze sa Sjevernom Korejom i rijetko s njom komunicira. A sve i da Sjevernokorejci kažu Washingtonu gdje je granica njihove tolerancije, bi li im SAD vjerovao? Kako da razlikujemo pretjerane prijetnje od ozbiljnih upozorenja?

A nažalost, nova američka administracija ima vlastite probleme u pogledu ove situacije. Između objava na Twitteru u kasnim noćnim satima, kontradiktornih izjava najviših zvaničnika američke vlade i prijetnji koje su očigledno blefovi, kako da Pyongyang protumači američke „signale“? Hoće li klan Kim biti u stanju razlučiti kada je Trump ozbiljan a kada nije? Kina može biti posrednik, ali nužno je zapitati se šta se tu izgubi u prevodu, posebno uzimajući u obzir da Peking ima vlastite interese i da se odnos između Kine i Sjeverne Koreje (koji nikada i nije bio sjajan) dodatno narušava kao reakcija na pritisak Kine?

Još manje shvaćene, ali možda važnije su doktrine i vojna moć. Sjever je nadjačan i tog je svjestan. Južnokorejske i američke snage daleko su sposobnije i revnosno rade na tome da budu u stanju da pogode svaku vojnu metu u Sjevernoj Koreji. Ako ste Amerikanac ili Južnokorejac, to zvuči kao dobra stvar, dok ne shvatite kako to izgleda iz Pyongyanga. 

Sve zavisi od Kimova ponašanja

Da sam ja gospodin Kim i da znam da moji neprijatelji mogu uništiti ono što ja imam na samom početku sukoba, bio bih nestrpljiv na obaraču. Recimo da se desi neki incident ili da dobijem nejasan izvještaj o incidentu. Je li to sitnica ili je početak fatalnog udara o kojem se mnogo pričalo? Ako pomisli da je ovo drugo u pitanju, gospodin Kim bi mogao zaključiti da je bolje da djeluje brzo i jako. On će, kako kažu morati „da iskoristi svoje adute ili ih izgubi“.

Ili šta ako Kim sačeka, uđe u konvencionalni rat i onda počne gubiti. Bio bi u iskušenju da upotrijebi nuklearno oružje kako bi spriječio pad režima. Možda će misliti da ako upotrijebi samo jednu nuklearnu bombu na ograničen način, da može natjerati SAD i Južnu Koreju da zaustave svoje napredovanje ili da možda može isprovocirati kinesku intervenciju koja bi smjesta smirila situaciju. Ali možda Amerikanci i Južnokorejci ne bi shvatili poruku. Možda bi oni pomislili da trebaju pojačati udare.

Dakle moguće je da nijedna vlada ne želi rat ali da odaberu rat, nuklearni rat čak, jer je to „racionalna“ opcija u ekstremnim okolnostima.

Dobra vijest je da su male šanse da se ovo desi. Loša vijest je da je moguće i da će u tom slučaju rezultat biti daleko gori nego što iko može zamisliti. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera