Doniranje bogatih na srpski način

Republički novac odlazio je u neotuđivu pokrajinu, ali je tamo često sticao samostalnost, piše autor (EPA)

Piše: Božidar Andrejić

Da je kojim slučajem Kosovo dovršena država, što je prištinski san, a stvarno južna srpska pokrajina, što je beogradska iluzija – sredinom ovog meseca mogli smo da imamo naslov – Srbija i Kosovo tri dana proslavljali dane državnosti. Naime, posle dvodnevnog praznika i neradnih dana povodom Sretenja, Dana državnosti Srbije, trećeg dana proslavljeno je u Prištini osam godina od proglašenja nezavisnosti Kosova. Sa afterpartijem u obliku masovnih demonstracija kosovske opozicije, koja smatra baš to – da niti je Kosovo dovoljno samostalno, niti je Srbija baš izašla iz njega.

Iako je na ovim prostorima i dalje na visokoj ceni “spajanje prazničnih dana”, ovo trodnevno praznovanje moguće je samo u ciničnoj mašti ovih redova. Ali, bilo je i povoda za takvu ironiju. Jer, na dan prištinskog praznovanja i tamošnji, bar “oficijelni Srbi”, na čelu sa direktorom Kancelarije Vlade Srbije za Kosovo i Metohiju i crkvenim velikodostojnicima, obeležavali su protivljenje danu kosovskog  jednostranog i nesporazumnog razvoda.

Ta kontraokupljanja protekla su uz uobičajenu patetiku, ali je jedna inicijativa koju je saopštio upravo Marko Đurić, a vladika Teodosije, u ime Eparhije raško-prizrenske, prihvatio i blagoslovio – zazvečala je širom javnošću. Posebno onim delom koji se opisuje kao “usijanje društvenih mreža”.

Od plate do ‘daj šta daš’

Reč je o pozivu da, najpre rukovodioci kosovskih Srba, ali i svi drugi što primaju palate iz budžeta, “pola plate, platu”, ko koliko može – reklo bi se do parole “daj šta daš” – kao donaciju uplaćuju Fondu Eparhije raško-prizrenske. Iz samog proglašenja inicijative nije bilo jasno čemu bi tako uplaćena sredstva bila namenjena, osim što su reciklirane parole da će se time pokazati da su Srbi na Kosovu “svoj na svome” i da se tako štiti nacionalni identitet.

Međutim, već u tom trenutku, uz sugestiju da bi predlog valjalo poštovati iskazana, i navodna je njena logičnost, jer, kaže se, Crkva na Kosovu jeste jedan od najvećih dobrotvora. U brojnim ushitima novom filantropijom nije se primetilo da je takva logika u najmanju ruku pleonazam – doniranje donatora.

Od reagovanja koja su usledila, čini se posle svega, značajnija su bila neka pojašnjenja sa terena. Tako je, recimo, Ranđel Nojkić, dugogodišnji srpski aktivista, sada član Upravnog odbora dotične eparhije, objasnio da se o tako nečem u eparhiji nije razgovaralo. A, pak, njegova aktivistička koleginica, profesorka Rada Trajković, sada aktivna u Evropskom pokretu Srba Kosova i Metohije, ocenila je ovaj predlog kao kompromitaciju Crkve, i to Eparhije raško-prizrenske, koja je istovremeno i “najugroženiji, ali i najčestitiji njen deo”.

‘Alanfordovski’ potezi

Glavne vruće zamerke ovoj inicijativi u medijima, na mrežama i u javnosti  mogu da se svrstaju u tri grupe. Najpre, isticano je kršenje ustavnih principa sekularnosti, pošto se pozivaju, pre svega, državni funkcioneri da izdvajaju sredstva, posredno iz budžeta, za jednu crkvu, odnosno versku zajednicu. Problematizovano je i to što je favorizovana samo jedna konfesija u odnosu na sve druge čime se one dovode u neravnopravan položaj.

Drugi korpus zamerki je veoma indikativan, zapravo paradigmatičan, za česte apsurde koji plivaju po površine srpske društvene zbilje. Jer, problematizovanje neravnopravnosti drugih konfesija u ovom slučaju ustvari derogira onaj osnovni princip sekularnosti. Kao da bi problem bio manji ako bi donacije bile ravnomerno (“šaraj, brate, malo”!?) raspoređene – po konfesijama.

I, konačno, uz aluzije na raskoš dostojanstvenika Crkve i njena nesaglediva i netransparentna bogatstva, oslobađanje od plaćanja poreza na dodatnu vrednost, niz kritika se mogao svesti na to – kako vas nije sramota da “alanfordovski” tražite donacije za već bogate.

E, baš na toj strani, materijalnoj, po brojnim primerima sudeći, leži i osnovno ishodište niza, ne samo crkvenih mutnih radnji koje se godinama nadvijaju i nad kosovskom i nad severnokosovskom stvarnošću o kojoj je ovde, pre svega, reč. I traže analize i mere koje nisu od onih koje površno čeprkaju pod tom maglom, već zahtevaju mnogo više od formalnih zasedanja skupštinskih anketnih odbora. Kakvih je bilo mnogo, ali sa malim rezultatima.

Kosovo i novac kao benzin i šibice

Pojednostavljeno: kad god se izgovori Kosovo i novac, kao da se izgovorilo – šibice i benzin. Neodvojivost “srca Srbije” od matice godinama unazad, i po osamostaljenju Kosova, čuvala se i nizom patriotskih, a u stvari suludih i rastrošnih mera.

Dualnost srpske kosovske zajednice, sada severa Kosova, i njena upotreba u “republičke svrhe” mnogo je složenija od onog što Evropa i svet zovu paralelnim institucijama i pokušavaju da leče briselskim sporazumima. Deljene su duple plate, dodaci za ostanak, čitave institucije sa sve platama, poput sudova i policije, stvarno su preseljavane u centralnu Srbiju, a formalno su bile na (“ne damo”) Kosovu, plaćani su iz republičkog budžeta megaprojekti koji nisu odmakli od kamena temeljca…

Najilustrativnija u tom smislu bila je kontroverzna uredba vlade Vojislava Koštunice (pre osamostaljenja Kosova) kojom je uvedena dodatna taksa za uvezene polovne automobile, koja se nije odnosila i na Kosovo, iako su i tada u Srbiji mogla da se (u)voze tako kupljena auta sa kosovskim registracijama.

Republički “suvereni” novac odlazio je tako u neotuđivu pokrajinu, ali je tamo često sticao takvu nezavisnost i samostalnost da se i bukvalno otcepljivao i nestajao, a oko njega se širila nesaglediva siva zona zloupotreba, šverca, mahinacija sa porezima.

Upravo zbog toga, možda, citirana natuknica Trajkovićeve ukazuje na još jedno od suštinskih pitanja u ovom, više no trapavom, dobrotvorstvu. Crkva u rasklimatanoj kosovskoj društvenoj stvarnosti srpske zajednice jeste i dalje koliko-toliko respektabilan koherentni faktor. Zbog toga sporne akcije poput ove, kojih je bilo isuviše poslednjih decenija, samo povećavaju rizik od širenja “sivih radnji” i na Crkvu, koja je, po definiciji, manje transparentna i od često namerno netransparentne države.

Sive radnje u sivoj zoni

U tom kontekstu bilo je i zapažanje da se sada traže prilozi za fond eparhije, koja je relativno nedavno, posle “vlasti” episkopa Artemija, rasprodavala skupocene automobile i drugu luksuznu imovinu.

Uzgred, Srpska pravoslavna crkva na Kosovu, kojoj, evo, sada “novijeh priložnika”, u imovinskom smislu ima mnogo unosnije zadatke: kako da u klimavoj kosovskoj državi obezbedi ono što po Martiju Ahtisariju i tamošnjem Ustavu ima na papiru, kako da uđe u teme briselskih pregovora, kako da pred kosovskim sudstvom reši probleme nacionalizacije imovine posle Drugog svetskog rata te tako postane ozbiljan knjižni vlasnik i zemljoposednik na onom što sada štite sveštenstvo, monaštvo i KFOR.

Ali, možda je svaka analiza ovog srpskog kontraakta na dan kosovske državnosti bespredmetna. Pogotovo ako je imao, a izgleda da jeste, predizbornu konotaciju – on je možda bio samo kupovina indulgencija za one duple plate, kosovske dodatke i sve moguće dosetke iz one sive zone.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera