Draga Evropo, ratni zločini su ‘na mene’

Sve miriše da će pred Srbijom biti krajnje jednostavan uvjet: ulazak u EU u zamjenu za priznanje ko je kriv za rat (EPA)

Piše: Damir Petranović

Čovjek bi, gledajući sa strane i bez prethodnih informacija, vjerojatno došao do zaključka da su Hrvatska i Srbija u samo četvrt stoljeća napravile kvantni skok i pretvorile se u dvije civilizirane države, u kojima pravda, civiliziranost i politička korektnost predstavljaju najveće ideale i samu svrhu njihovog postojanja. Drugačije, naime, razumno biće ne bi znalo prepričati aktualnu čarku između Zagreba i Beograda, dok bi je nešto maštovitiji zacijelo usporedili s čestim prizorom iz kakve kavane u kojoj se slučajno nađu daleki rođaci, ili već pomalo zaboravljeni bivši prijatelji.

“Ja ću platit!”, viče jedan, a drugi ga teatralno povlači za rukav i otima mu novčanik, usput urlajući prema iznerviranom konobaru: “Ne, ne, pusti, ja ću platit!” Cijela birtija, s vidljivom nelagodom, promatra otužno natezanje oko računa za kavu s mlijekom i mineralnu vodu i čeka da konačno popusti onaj koji će se prvi odvažiti izgovoriti čuvenu rečenicu: “Dobro, ali idući put je na mene.”

Otprilike tako, eto, ovih dana neupućenom promatraču izgleda hrvatsko-srpski spor: prvi viču da će oni suditi, a drugi – da ni govora, nema šanse, ni da čujem, draga Europo, ratni zločini su na mene.

‘Stol za kojim se odlučuje’

Istina je, naravno, znatno dublja i kompleksnija, pa se ne može svesti na jeftine usporedbe sa zgodama nerealiziranih pijanaca, niti utapati u banalnostima: pitanje procesuiranja mračne ostavštine devedesetih lebdi nad pregovorima Srbije o ulasku u Europsku uniju i, ruku na srce, nije teško predvidjeti da će do njegovog rješavanja proći otprilike onoliko vremena koliko je potrebno da se ta država zbilja upristoji – ili disciplinira, kako vam draže – da bi mogla sjediti “za stolom za kojim se odlučuje”, kako glasi ofucana hrvatska fraza iz doba kada je i sama bila u sličnoj fazi.

Da, taj proces zna biti dosta frustrirajući i na momente ponižavajući, a zapadni srpski susjed toga je itekako svjestan. Kao i činjenice da su mukotrpni i beskrajni pregovori jedina prava prilika za zavrtanje ruke i utjerivanje vlastitih interesa. Što ne znači da nisu više ili manje u pravu: ako Hrvatska danas glumi Sloveniju otprije nekoliko godina, onda je Srbija evidentno tek došla do hrvatskog stadija, u kojemu je bilo moguće izgovoriti rečenicu da se “u obrambenom ratu ne može počiniti zločin”.

“Hrvatska je patološki opterećena Srbijom!”, uskliknuo je ovih dana nervozni ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić, u svome stilu nakitivši izjavu navodnom neskrivenom mržnjom, paranormalnim i nerazumnim ponašanjem te ostalim pripadajućim izrazima kojima njegov tužno nediplomatski leksik ionako obiluje. Iako je valjda i sam svjestan da bi – usprkos činjenici kako su trenutno u vrhu vlasti – njegovi politički i stranački šefovi vjerojatno bili prvi na popisu za ozbiljno pravosudno rešetanje, samo da se ostale susjedne države povedu praksom jednakom onoj koju njegova vlastita država pokušava inaugurirati.

Zakon o univerzalnoj jurisdikciji u Srbiji, naime, doista nije tek puko sredstvo za istjerivanje pravde, civiliziranosti i političke korektnosti koje bi dokazalo da je država krenula ispravnim smjerom; on nije ni alat kako bi se pohapsilo i utamničilo ljudski šljam koji je činio zločine ili koristio priliku za ispoljavanje najgorih ljudskih karakteristika. Ne, on je mehanizam kojim ova država još uvijek sebe nastoji staviti u poziciju regionalnog suca i policajca, zgodan izum kojim bi ostatak svijeta valjda trebao shvatiti apsolutnu istinu, po kojoj je raspad Jugoslavije teroristički pothvat kriminalnih grupica u svim ostalim republikama. I onda bi im se, po tom predlošku i političkoj paradigmi, trebalo suditi u Beogradu kao (još uvijek) glavnom gradu.

Nema tu neke velike filozofije, niti mjesta za taktičnost. Jednako kao što je Hrvatska u jednoj fazi svog pristupanja Europskoj uniji bila prisiljena privatizirati svoja državna brodogradilišta kao neviđen izvor kriminala i bunar bez dna za javni novac, jednako kao što je (barem privremeno) izgledalo da je represivni aparat proradio, dok je hapšenjem bivšeg premijera Ive Sanadera država prešla u ipak niži stupanj na ljestvici korupcije, jednako kao što je se u cijelom nizu segmenata uljudila i upristojila, tako će i Srbiji u jednom trenutku biti potrebno pogledati sebi u oči i shvatiti da se prije te “Oluje” i famozne 1995. godine – a o tome ćemo idućih dana svakako slušati – rat događao i u napaćenim vukovarskim podrumima, i u barbarski razorenima Dubrovniku, Zadru i Šibeniku.

U maniru ‘Nadrealista’ i ‘Monty Pythona’

I kroz nišane na sarajevskim obroncima, i u šumama oko Srebrenice, i na bezbroj drugih strašnih lokacija urezanima u kolektivno i još uvijek friško sjećanje. Tko ne zna, ima na raspolaganju internetske tražilice.

Dakako, politika nije najčestitiji zanat na svijetu i lako je moguće da i sama Hrvatska – pogotovo ako na vlasti nakon izbora čudesnim spletom okolnosti ostane promućurna, grlata i izrazito neprincipijelna Hrvatska demokratska zajednica – u potrazi za kompromisom pristane na izuzeće za svoje državljane, dok bi utopila nemoćnu Bosnu i Hercegovinu i njene “teroriste” kojima također prijete sudski procesi u Beogradu zbog rušenja Jugoslavije. Ukoliko se to ne dogodi, sve miriše da će pred Srbijom biti krajnje jednostavan uvjet: ulazak u Europsku uniju u zamjenu za priznanje tko je kriv za rat.

Kad malo bolje promislimo, da se to kojim slučajem dogodilo na vrijeme, danas bismo vjerojatno već snimali nove epizode Nadrealista po uzoru na onaj Monty Python i legendarni skeč o Nijemcima i Francuzima koji se panično boje uopće spomenuti taj prokleti rat.

Da, što bi bilo kad bi bilo…

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera