Dragoljub Stanković: Otrov nacionalizma širi se kao opijum

Stanković se razračunava sa duhovima očajne prošlosti i mladosti. (Ustupljeno Al Jazeeri)

Izdavačka kuća Partizanska knjiga nedavno je objavila roman Beogradski kiklop Dragoljuba Stankovića. Stanković je do sada objavio tri knjige poezije, pisao je književnu kritiku i kolumne u kojima je razobličavao otrovnu vezu između nacionalističke ideologije i kulture. U svom proznom prvencu, koji je pisan kao neka vrsta ispovesti, Stanković se razračunava sa duhovima očajne prošlosti i mladosti, sa teškim nasleđem ratnih devedesetih godina u kojima je odrastao i sazrevao kao pisac.

Dragoljub Stanković govori o svom romanu, o suočavanju sa sopstvenim i društvenim zlom, o čudacima koji “švajsuju vasionu”, o izvitoperenju ljudske psihe koje je počelo u Srbiji devedesetih i traje do dana današnjeg, o spisateljskom zanatu i jezičkoj igri kojom se prevladava i prevazilazi neizlečiva stvarnost.

  • Da počnemo od naslova. Da li je Kiklop Ranka Marinkovića poslužio kao neka vrsta predloška za Vaš roman?

– Raskošni, genijalni roman Ranka Marinkovića nešto je čijem majstorstvu ja mogu samo da težim i što sam imao u sebi tek kao putokaz, dok sam pisao. U njemu je savršeno dočarana atmosfera, polemička slika društva nad kojim se nadvijaju tamni oblaci fašizma, rata, budućeg nasilja i patnje, smrti i stradanja hiljada ljudi uvučenih u vrtlog razmirica moćnih i nedodirljivih, onih koji žrtvuju tuđe živote šireći bolesne ideje i koncepcije, a iz sasvim opipljivih materijalnih razloga. Nešto vrlo slično tome dešavalo se u Beogradu devedesetih godina, uključujući i upečatljive likove, sumanute propovednike sa ulice i televizije, opšti strah i paranoju, nacionalistička mašinerija je radila punom parom, jezivi, ludački karneval koji sam gledao i u kome sam učestovao tih godina, metaforički, simbolički, doživeo sam kao daleki odjek Marinkovićevih junaka i situacija, u drugom vremenu i na drugom mestu.

  • Beogradski kiklop je višestruka metafora, pojavljuje se i kao “beogradski ratni kiklop” koji proždire ljude, ali i sam narator sebe vidi kao kiklopa, jer je oslepeo na jedno oko. Ko je sve beogradski kiklop? Da li je on u svakome od nas?

– Zlo je u svima nama, kao mogućnost, i jedino što možemo da uradimo je da ga stalno osvešćujemo, da se senzibilizujemo za njega jer ono menja lica, ima sladak i umiljat izgled, lako se uz njega prianja, prijatnije je, lakši je put. Ono podrazumeva egoizam i ignoranciju koji prouzrokuju nasilje u porodici, na poslu, nad drugima i u krajnjoj instanci krvave ratove. Narator u Beogradskom kiklopu se suočava sa sopstvenim i društvenim zlom, pokušava da se orijentiše i to mu teško ide. On nalazi spas u umetničkom, tako da je kiklop i metafora za potisnuto, podzemno, za snagu koju treba preusmeriti, artikulisati, civilizovati, dakle ona ne mora biti potpuno, ontološki negativna, kao i sve u životu. Kako “pripitomiti kiklopa”, iz bolesti, oskudice i ludila izvući korist, kako iz slabosti izaći jači, a ne povrediti druge niti sebe, doći do “cveća zla”, to je ono čima se intenzivno bavi glavni junak moje knjige.

  • U podnaslovu tvoje knjige stoji “autofikcija”, dakle reč je o fikcionalizovanju autobiografije. U kakvoj su vezi pisac Dragoljub Stanković i njegov junak Stanković?

– Junak Stanković je zauvek prošlo “ja” pisca Stankovića. On je mrtva, papirnata prikaza, on je postao lik iz romana koje je sam čitao sa oduševljenjem i želeo je da ih doživi bar za tren, da bude krležijanski nervčik ili junak Dnevnika o Čarnojeviću zanesen drvećem i travom, a nije znao da se njegov roman upravo piše. On je uveli list ispresovan u herbarijumu u obliku krika, očajanja, mladalačke energije koja ga razapinje, a iznad njega je oblak kompulsivnih neuroza, gromova i epifanija, u njegovom srcu je vulkan od kog strepi da će ga možda ubiti kao metak, precizno i zasluženo, i okončati njegov bedan i ništavan život.

  • U romanu se pojavljuje plejada likova koji kao da pokušavaju da se svojim ličnim ludilom bore protiv sveopšteg ludila pomahnitalog društva i zločinačke politike: Toma Knezmihailovski propoveda na ulici, Enoh veruje da je neumrli starozavetni prorok, neki drugi veruju samo u književnost kao poslednji ostatak realnosti. Da li su svi oni, kao što kažeš, “pokušavali da prežive tako što će biti luđi od stvarnosti”?

– Mislim da se radi o različitim tipovima “ludila”, nisu svi niti iz istih pobuda i sa istim ciljevima postali mahniti, “odlepili”. Duh devedesetih u Srbiji je ukidanjem razuma kao korektiva u društvu učinio vidljivim sav čudesni pandemonijum izvitoperenja ljudske psihe, i proizvodi ga i dalje. Ljudska psiha je neograničena i tamna oblast, što je i prednost jer se čovek onda ukazuje kao biće stalne promene, nemoguće ga je definisati, svesti na šemu, obrazac. Mi ne znamo šta je čovek i to je u redu, ne znamo ni ko smo niti ćemo to ikada znati. Zato je potrebno da imamo nekakvu koncepciju sebe. Likovi u knjizi daju sebi ekstremne uloge jer vreme u kome su se našli je doba krajnosti, gde sve grmi od velikih priča, apokalipse, gde je svaki dan i minut biti ili ne biti, a u stvari sve je režija elita koje su rešile da podele imovinu bivše zemlje na nasilan način, koristeći ljude kao instrument. One ih galvanizuju mržnjom prema drugome i vode zločinačke ratove kao najveći pravednici. Svako od junaka iz knjige ima svoju strategiju i intimnu računicu, snosi posledice svog izbora, bilo da propoveda da su “Srbi najstariji narod”, ili da je spasitelj čovečanstva, ili da želi da begom u fikciju spasi dušu od ispražnjene realnosti.

  •  Vaš junak “živi više u knjigama nego u stvarnosti”, tražeći ljude koji “švajsuju vasionu”. Ko su bili ti ljudi i ima li ih i danas među nama?

– Naravno da ih ima, pre neki dan sam ponovo slušao jednu od takvih propovedi u autobusu. Uvek sam zainteresovan da proširim živopisnu galeriju tih palih, nesrećnih ljudi jer u njima prosijava nešto što ne možemo videti kod tzv. običnih, to jest zakopčanih i ćutljivih. Više se i plašim tih koji ne govore i koji možda preziru, mrze, bez reči, nego ovih komentatora i “profesora” iz prevoza koji izlažu teoriju o tome kako, na primer, sve na svetu zavisi od udobnosti obuće i da postoji opšta zavera u kojoj se namerno prave nezdrave cipele. Monomanijaštvo i opsesivni govor proizvode nešto blisko književnom tekstu, tu imaginacija igra veliku ulogu, zato je zanimljivo čuti na koji sve način duh može da proizvodi ideje, a to je sve suprotno od malograđanštine, kalkulantstva koje često vodi u društveno nasilje. Istinu govoreći, u Srbiji je odavno već javni govor u medijima, zvaničan, kod onih koji vode ovu zemlju, često iracionalan, svako malo “švajsuje vasionu i društvo”, kao da ne postoji logika, očiglednost, spoljni svet, što je veoma štetno i zbog čega ovo društvo propada.

  • Sugestivno ste prikazali atmosferu očaja i beznađa devedesetih, vreme za koje kažete “sve je potonulo, svaka ideja budućeg”, vreme kad glavni junak ne vodi računa ni o sopstvenom zdravlju, već kaže “učestvovao sam u opštoj destrukciji” da bi zaključio “i bilo je u tom rastrojstvu sladostrašća”. Da li mislite da je u prizivanju propasti i kolektivnom bacanju u ponor bilo izvesnog zanosa, čak i radosti?

– I kod tog pitanja postoje dva plana, ukrštena, kao i u celoj knjizi. Na ličnom planu mog junaka možda ima ničeanske radosti, kada ovaj filozof kaže da treba ubrzati propast, nogom još gurnuti ono što se klati nad ponorom, baciti se u taj ponor jer nema povratka na staro. Oseća se tu i perverzan duh Dostojevskog, Siorana. Narator ne ume niti ima snage da se suprotstavi kolektivnom samoubistvu u kome mnogi doživljavaju lažni zanos, postaju veliki Srbi, otrov nacionalizma širi se kao opijum i zaklanja, nadomešta svu bedu duha i zločinstvo elita. 

  • Knjiga je prožeta mnoštvom citata, aluzija i parafraza brojnih pisaca, junak se bori sa knjigama koje ga muče, neke čak baca u kontejner da bi ih se oslobodio. Stiče se utisak da čitanje za Vas nije tek intelektualna delatnost, već spiritistička seansa gde prizivate duhove koji Vas opsedaju.

– Junak moje knjige, da može, ovako bi odgovorio: “Knjiga za mene nije tekst, skup slova na papiru. Ona je živo biće, organizam, prokletstvo, blagoslov, dah, meso, dobra knjiga je nešto što ne možeš da ignorišeš, ona je kao bolest koju moraš da preležiš, da se postaviš i odrediš u odnosu na nju. Svaka knjiga zrači energijom koju neutrališeš tako što se izboriš sa njom, shvatiš, osetiš zašto je morala da bude napisana i time je rasklopiš, izvučeš konsekvence kao da je pisana samo za tebe, kao da se, makar u malom delu, u njoj radi baš o tvojoj duhovnoj egzistenciji, a u tom slučaju svaki detalj je važan. Najbolje knjige pisane su kao da je svaka reč sudbina. Štaviše, čitaš knjigu intimno, kao da si je sam napisao, pa zaboravio, treseš se sa svakim novim redom jer radi se neposredno o tebi, makar da je pisana pre dvesta godina, ili baš zato.”

  • Ono što u romanu pleni nisu samo događaji, već i način na koji su predstavljeni, stil i veština pripovedanja. Šta je za Vas dobra proza?

– Ako imaš šta da kažeš onda se lako nađe forma, oblik rečenice, izbor pravih reči, a ako želiš „biti pisac“, izreći mišljenje, opisati nešto, ne i pripovedati u izvornom smislu, zvučiš sumnjivo, isprazno, i što je najgore, dosadno. Selekcija onoga što zaslužuje da bude izneseno pred čitaoca, u glavi, osećanje njegove potrebnosti, vrlo je bitno i kriterijum može biti, bar za mene, zadovoljstvo u pisanju, sreća koja se oseća u tekstu, u odmotavanju klupka opterećujućih opsesija i slika, oslobađanju od njih i eventualni prenos te energije na čitaoca.

Ako tekst, priča, ima tu najdublju motivaciju, onu koja izvire i iz nekontrolisanog dela svesti, ako je „višak srca“, onda se rečenice same nižu, imaju ritam, melodiju, osobenu strukturu koja hvata, fiksira dah i duh pisca i vremena o kome se piše. Dolazi se do sopstvene rečenice, koja počinje da peva i pleše, po kojoj možemo prepoznati autora. Onda nema suvišnog teksta, sve je poklon, dar čitaocu, značenja ga preplavljuju, uvlače hipnotički u radnju, i on ne može lako prekinuti čitanje, biva apsorbovan, ali za to je potrebno da je i pisac „opijen istinom“.

Možda će danas, u vreme tzv. angažiranog pisanja, velike inflacije smisla, gde svako ko zna trideset slova misli da je akademik, neko reći da je moja koncepcija zastarela, romantična, ali ja ipak mislim da se ovde radi o starom zanatu. Divni uzori koje imam naši su i strani klasici, na primer Vladan Desnica, Miloš Crnjanski, Stanislav Vinaver, Rastko Petrović. Oni su pisali sa zanosom, obaveznom emocijom i samoironijom, i kao da su bili u ljubavnoj igri sa jezikom i u jeziku.

  • Beogradski kiklop deluje oslobađajuće na čitaoca, katarzično, na kraju ga rastereti unutrašnje muke, zajedničkog tereta koji svi nosimo na svojim plećima i železnog vremena u kom smo živeli. Pretpostavljam da to još više važi za pisca, da ste se pisanjem oslobodili od more prošlosti?

– Sećanje na devedesete je stajalo u meni godinama, osećao sam ga kao težinu, stalno sam vrteo te likove i priče, opsedali su me, a nisam mogao sa njima ništa da uradim, kao da sam bio zagrcnut, niti da progutam niti da ispljunem. Kao tamna prošlost koja neće da prođe, a ona postoji i na širem, društvenom planu. Rekao sam onda sebi – hajde da ja intimno i lično očistim svoje dvorište, da sredim utiske, opišem sve šta se tu nalazi, klasifikujem taj haos i očaj, buku i bes, napišem svoj “ispit savjesti” i onda ću možda moći i da ga zaboravim, prevaziđem, spoznavši kako i koliko me je to vreme odredilo jer devedesete su i godine mog umetničkog sazrevanja. Kada sam to “zarđalo gvožđe” počeo da vadim osetio sam veliko olakšanje. Međutim, to sam mogao zbog toga što sam postao neko drugi, nadam se zreliji, neko ko ne očekuje više skoro ništa jer se sve strašno već desilo, i to ne meni; mirnim pogledom sagledao sam svo to mahnitanje, svoje i opšte, i potrudio se da ga dam u zanimljivom obliku. To što i drugi mogu da osete slično olakšanje čitajući, govori mi da je knjiga bar donekle uspela i raduje me veoma.

Izvor: Al Jazeera