Država bez radnika i radničkih odmarališta

„Sindikalni odlasci na more uz otplatu na rate, sigurnih deset (za dalje ćemo vidjet´) dana bezbrižnog ljetovanja, i zimnica u garaži, i ljeto na plaži…“ su bili slogani vezani uz radnička odmarališta, jedno od najhvaljenijih dostignuća samoupravnog socijalizma. Radničkoj klasi na putu za besklasno društvo je izgrađen znatan broj odmarališta, radničkih hotela, kampova sportskih društava. Tako se propagirao masovni turizam na Jadranu po cijenama koje su bile najmanje 30 posto niže od hotela u susjedstvu.  

Preduzeća iz unutrašnjosti cijele bivše države su izdvajala sredstva za gradnju ili najam prostora za odmor i razonodu svojih radnika u ljetnim mjesecima, a nerijetko su rukovodioci preduzeća znali tu odsjedati i u ostatku godine. Takvi objekti su građeni u najboljim dijelovima primorskih gradića i gradova. Imali su prioritet u izboru najljepših lokacija u nekom mjestu u odnosu na hotele u kojima su odsjedali oni dubljeg džepa i stranci. Tada se smatralo da kultuvišu i privode humanoj namjeni pasivne i neiskorištene prostore, popunjavajući netaknute mediteranske predjele tik uz more i borove šume.

Preteća je to današnjeg ‘Team buildinga’ i imao je impresivne rezultate. Ministarstvo turizma Republike Hrvatske je na svojoj zvaničnoj stranici objavio uporedne podatke prema kojoj se vidi da je vrhunac ovog načina turizma bila 1985. godina, kada je u radničkim odmaralištima boravilo 6,19 miliona gostiju, a na raspolaganju su imali 76.061 krevet.

Radnička odmarališta su prošlost. Naprosto su ukinuta. Od nekadašnjih objekata su ostale ruševine ili su na njihovom mjestu napravljeni hoteli i ljetne rezidencije novopečenih poduzetnika. Ali ostali su neriješeni imovinsko-pravni odnosi među zemljama sljednicama i na kraju, sjećanje na brojna radnička prava, poput prava radnika na jeftin i dostojanstven odmor.

Nemilosrdne činjenice

Tu se priča o blagodetima prekida i ustupa mjesto nemilosrdnim činjenicama sadašnjice, mjerene pukim brojevima, aktima i forsiranim saradnjama. U klupku problema su tek načeti sitni čvorići. Tvrdnje se pokrepljuju prvo iz svake od zemalja, pa onda iz međusobnih (ne)sporazuma.

Zvanične institucije u Hrvatskoj govore o restrikcijama u raspolaganju, ali i prometovanju. U pitanju je zemlja koja na svom teritoriju ima neuporedivo više objekata u vlasništvu preduzeća iz bivših republika, nego što ih sama ima u svom vlasništvu na njihovim teritorijama.

„Na nekretninama tvrtki u društvenom vlasništvu iz doba  bivše SFRJ primjenjuje se Uredba o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske iz 1991. godine i Zakon o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske iz 1994. godine. Zabrana raspolaganja i opterećenja podrazumijeva, između ostaloga, zabranu prodaje, zamjene, darovanja, prijenosa prava vlasništva, davanja u zakup, privremenu uporabu, odnosno osnivanje hipoteke. S obzirom na zabranu raspolaganja, svaki pravni posao, poput prodaje, odnosno kupovine spomenutih nekretnina u svojoj je biti ništetan. Eventualni se kupac ne smije i ne može upisati kao vlasnik predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama niti tim nekretninama može zakonito raspolagati“, poručuju iz Ministarstva državne imovine Republike Hrvatske.

Ova institucija se sada brine, između ostalog, i o pomenutim objektima. Nekada nije bile tako, pa je Hrvatski fond za privatizaciju svojevremeno prodavao odmarališta prije nego su stigli zahtjevi za povrat imovine iz susjednih zemalja, poput prodaje biogradskih odmarališta „Stari grad“ i „Partizanski put“ iz 2003. godine. Procjenjena vrijednost imovine preduzeća iz Srbije u Hrvatskoj je u momentu raspada SFRJ iznosila 1,8 milijardi eura.

Briga o novcu

Ostale sljednice SFRJ su na potpuno drugačijim polaznim osnovama. Ne zbog brige o radnicima, nego zbog brige o novcu koji bi se trebao slijevati u državne fondove. Ili u entitetske, kada je Bosna i Hercegovina u pitanju.

„U Centralnom registru pasivnog podbilansa, Agencija za privatizaciju u FBiH evidentirala je 168 nekretninu preduzeća iz nadležnosti ove institucije čija je knjigovodstvena vrijednost 192.668.992 KM. Treba odmah napomenuti da je riječ o knjigovodstvenoj vrijednosti koja se, za svaku nekretninu posebno, utvrđuje i provjerava vještačenjem po vještaku građevinske struke“, kaže Amer Bekrić, direktor Agencije za privatizaciju Federacije BiH (APF), uz napomenu da ovdje nije uvrštena imovina Željeznica FBiH od granice do Ploča.

Ipak, to su znatno manje brojke i cifre u odnosu na one prezentirane iz 2013. godine, kada je tadašnji direktor Šuhret Fazlić utvrdio da „u zemljama u susjedstvu BiH posjeduje 294 objekta, a 70 posto tih objekata nalazi se u Hrvatskoj. Njezina knjigovodstvena vrijednost iznosi oko 350 miliona eura, a tržišna vrijednost zasigurno je i veća“.

Fond za upravljanje nekretninama i potraživanjima u vlasništvu Republike Srpske a.d. Banja Luka, koji je pod patronatom Investiciono razvojne banke RS-a je te iste godine utvrdio da je u vlasništvu entiteta i pod zabranom raspolaganja 63 odmarališta, hotela i poslovna prostora u Hrvatskoj, 101 nekretnina u Srbiji, 44 u Crnoj Gori, tri u Sloveniji i jedna u Makedoniji.

„U bazi podataka nalazi se 201 nekretnina koja su preduzeća iskazala u pasivnoj podbilansi, ali od toga za 62 nekretnine ne postoje podaci o adresi ili katastarskoj čestici, posjedovnom listu, ZK-u (preduzeća nisu bila u obavezi da prilikom izrade programa privatizacije iskazuju uobičajene podatke o nekretnini). Takođe, 46 nekretnina su preduzeća prodala. U bazi se nalaze i podaci o nekretninama koje su iskazala preduzeća iz oba entiteta, kao recimo preduzeća Šipad iz Republike Srpske i Šipad iz Federacije navodeći istih 36 nekretnina u pasivnoj podbilansi, ŠIK ključ iz FBiH i iz RS 14, Energopetrol iz FBiH i Nestro petrol iz RS 13…“ navode iz Investiciono razvojne banke Republike Srpske, dodajući da se još 131 nekretnina vodi u bazama podataka, ali su ih preduzeća iskazala u aktivnim podbilansama i bila su predmet privatizacija, ali ne pod ingerencijama pomenutog Fonda.

Problem predstavlja činjenica da nekadašnje republike SFRJ nikada nisu sklopile bilateralne sporazume, iako su po Aneksu G Okvirnog sporazuma o sukcesiji to bile obavezne uraditi.

 „Agencija za privatizaciju Federacije BiH je, u više navrata, informisala Vijeće ministara BiH i inicirala održavanje sastanaka na temu povrata imovine, odnosno zaključivanje bilateralnih ugovora o regulisanju imovinsko-pravnih odnosa sa susjednim državama. U prvom redu sa Hrvatskom i Srbijom. Time bi povrat imovine  bio olakšan, jer bi se izbjegli dugogodišnji sudski sporovi, u kojima  uglavnom  sudovi u državama bivše SFRJ  ne vode računa o multilateralnom Međunarodnom ugovoru (Okvirni sporazum o sukcesiji-Aneks G) koji bi trebao imati jaču pravnu snagu od domicilnog zakonodavstva. Agencija je također, predlagala da se o rješavanju imovinskih odnosa razgovara na zajedničkim sjednicama Vijeća ministara BiH sa vladama Srbije i Hrvatske, međutim do toga nije došlo“, poručuje Amer Bekrić.

Hrvatskoj to predstavlja višestruki problem, kako na pravnom i finansijskom planu, tako i svjetlu narušavanja opšteg vizuelnog dojma potencijalne turističke top destinacije. Devastirani objekti krnje teško građeni imidž. To najviše znaju u samim lokalnim zajednicama. Ali ingerencija u centralizovanom državnom sistemu nemaju previše, kao ni opcija za rješenje problema.

„Zakonom je određeno da su pravni poslovi koje pravne osobe sa sjedištem u državama nastalim na prostoru bivše SFRJ  poduzimaju na području Republike Hrvatske ništetni sve dok se ne zaključe međudržavni, dakle, bilateralni ugovori između Hrvatske i država nastalih na području bivše SFRJ. Republika Hrvatska je u međuvremenu s Republikom Slovenijom i Republikom Makedonijom sklopila bilateralne ugovore kojima se rješavaju uzajamna prava s obzirom na imovinu naslijeđenu iz doba SFRJ. Skrećemo pozornost na činjenicu da s  Bosnom i Hercegovinom, Republikom Srbijom i Republikom Crnom Gorom bilateralni ugovori još uvijek nisu sklopljeni“, poručuju iz Ministarstva državne imovine Republike Hrvatske.

Ima i potencijalnih malverzacija

Nacionalna zakonodavstva i sudovi u svojevrsnom vakuum periodu ipak donose odluke. Presudom Općinskog suda u Splitu je Gradu Zenici vraćeno odmaralište u Dućama kod Omiša. Odmaralište Elektroprivrede BiH je postalo hotel Palma, pa su radnici Elektroprivrede tamo dobrodošli na ljetovanje, ali po komercijalnim cijenama kakve vrijede i za druge goste. Neka odmarališta su procesima pretvorbe vlasništva postala vile u privatnom posjedu, poput nekretnine Rudnika i željezare Vareš u Srebrenom. Ima i potencijalnih malverzacija.

„Za 62 nekretnine iz pregleda i nakon kontakta sa preduzećima i provedenim aktivnostima nije se uspjelo doći do konkretnijih podataka, jer preduzeća nemaju potrebnu dokumentaciju i podatke o istim. Za nelegalno prodate nekretnine inicirani su postupci kod nadležnih organa radi preduzimanja mjera iz njihove nadležnosti“, kaže Zoran Popović, portparol Investiciono razvojne banke RS-a.

Direktor Agencije za privatizaciju FBiH kaže da se i u ovom entitetu nešto uradilo nakon pravosudnih odluka: „Ono što je Agencija mogla i trebala da uradi, jeste pokretanje sudskih sporova u susjednim državama radi povrata nekretnina i ulaska u posjed istih. Uspjeli smo vratiti 29 objekata od kojih 15 u Hrvatskoj, 12 u Srbiji, jedan u Makedoniji i jedan u Sloveniji. Također smo uspjeli vratiti i osam poslovnih prostora Sarajevo-osiguranja u Srbiji procijenjene vrijednosti od 1.449.873 eura, te izvršiti poravnje za plaćenje šteta u Srbiji u iznosu od 1.234.576 eura.

I tako radnička odmarališta i hoteli više ne koriste onima kojima su bili namijenjeni. Njima su ti ruinirani simboli prošlosti samo „šaka u oko“. Ono oko što još uvijek gleda kako se osipa ionako mrtav kapital u ljepoti okruženja. Od tih objekata mnogi imaju probleme, a minimalan je broj onih koji su se okoristili. Današnje države ih nisu pravile, a njihovo postojanje i sudbina im sada stoji kao uteg.

Izvor: Al Jazeera