Država protiv seljaka

Zadrugarstvo u Srbiji nikako ponovo da zaživi, kaže Balaž (Ustupljeno Al Jazeeri)

Michal Balaž – bivši golman koji je karijeru počeo u FK Vojvodini, pa preko Spartaka iz Trnave stigao do nemačkih Sportfreunde Siegen i KFC Uerdingen. Vraća se pre dvanaest godina u Staru Pazovu i postaje poljoprivrednik.

  • Povod za ovaj razgovor je fotografija na vašem Facebook profilu na kojoj Vi i vaš sin – sedite na najplodnijoj zemlji u ovom delu sveta, a ispod piše: „Savetovaću svog sina da ode odavde…“. Potičete iz ugledne poljoprivredne porodice, imate svoju zemlju – otkud onda tako sumorna i zabrinjavajuća misao?

– Moj otac se celog života bavio ratarstvom; ja sam se, nakon dvadesetogodišnje internacionalne fudbalske karijere, vratio u Srbiju jer sam ocu tako obećao kada sam sa svojih petnaest otišao odavde… Reč je reč. Rad na zemlji sam zavoleo nakon povratka, upravo zbog mog oca – vrednog i slobodnog čoveka.

Na žalost, četiri godine kasnije moj otac je umro – suviše kratko vreme da bih naučio sve o poljoprivredi, ali dovoljno kvalitetno provedeno zajedničko vreme da mi je usadio takvu ljubav prema zemlji i vrednostima života poljoprivrednika, da se ja ne mogu više baviti ničim drugim.

Zašto ću onda da savetujem svog sina da ode odavde? Zato što je korupcija ovde uspostavljena kao sistem, kao institucija i pošten čovek ovde nema šanse. Zato što je država danas protiv seljaka –  mi se još sećamo socijalizma gde je poljoprivrednik sa deset hektara živeo. Tito je rekao: „fabrike radnicima“, i imali su plate od kojih su mogli da žive, pa je rekao „deset hektara seljaku i on će da živi“…

Da se razumemo: nije bilo realno da ćeš da živiš sa deset hektara, ali tad je država stajala uz seljaka, štitila ga je jer seljak zavisi i od vremenskih uslova, ne samo od svog rada, štitila je tržište, cene žitarica… 

Problem je što nemački seljak danas može da živi od 40 hektara, a u Srbiji moraš da obrađuješ hiljadu za isti kvalitet života. Naravno, svestan sam da ne mogu da se poredim sa nemačkim seljakom, ali pošto država tvrdi da mi odlučno i odlično napredujemo ka Evropi, onda ta ista država treba da nam omogući bar približno evropske uslove za privređivanje i da na taj način dâ šansu seljaku u Srbiji da se izbori sa hrvatskim ili mađarskim seljakom, koji će u septembru 2017. moći da dođe ovamo i da parama od subvencija koje mu njegova država daje kupuje našu zemlju!

Mađari ili Poljaci su takvu mogućnost kupovine sistemski toliko otežali potencijalnim kupcima da su mnogo zemlje sačuvali – pa što naša vlast „ne prepiše“ model ako već sama ne zna kako? Naši ministri poljoprivrede se samo smenjuju jer nemaju rešenje, a u međuvremenu izigravaju fikus u kabinetima ministarstva – toliko imaju veze sa poljoprivredom…

  • Država pomaže stranim investitorima – daje po nekoliko hiljada evra po novootvorenom radnom mestu…

– Ovde narod ne razume šta su subvencije za poljoprivredu – nisu to poklonjene pare seljaku, već je to sigurnost da seljak neće biti u minusu i da će zato hrana koju on proizvede biti jeftina, iz čega dalje proizilazi da će je narod lakše kupiti, i samim tim kvalitetnije i bolje živeti!  A šta je aktuelna vlast u Srbiji uradila?  Onih 14.000 dinara po hektaru što su zatekli od prethodne vlasti (a to je i tada bila najniža subvencija u Evropi), sveli su na 4.000 dinara po hektaru – to je 35 evra, a u Mađarskoj ili Hrvatskoj su subvencije od 300 do 500 evra po hektaru, u zavisnosti od toga šta seju; osim toga, oni su i suvlasnici prerađivačkih pogona i silosa.

U Srbiji je gorivo najskuplje u regionu – o kvalitetu neću ni da pričam; prethodna vlast je bar regresirala jedan deo goriva, odnosno uzimala onoliko koliko su iznosile akcize da država ne bi bila u minusu; mi sada ni to nemamo – plaćamo najskuplje gorivo i ne dobijamo pomoć države. Borimo se sa vremenskim nepogodama, borimo se sa  tajkunima preko novosadske poljoprivredne berze koja je „štelovana“ jer radi uvek u interesu velikih poljoprivrednih proizvođača – sve je namešteno.

Ja sam pare od fudbala uložio u zemlju i na taj način povećao ono što sam od oca nasledio – vojvođanski sitniji zemljoposednik ili paor, kako hoćete, ne može od svog rada da napreduje, da obnavlja mehanizaciju, da kupuje još zemlje… a mi proizvodimo hranu – egzistencijalno najvažniju kategoriju.

A kad već pominješ plaćanje po radnom mestu: pa što država ne plaća i domaćim proizvodnim pogonima nekoliko hiljada evra za svakog radnika kojeg zaposli?! Šta smo mi dugoročno dobili time što su u našoj opštini izgrađeni veliki distributivni centri poput Delezea ili Lidla, na zemlji I i II kategorije – dakle, na zemlji koja spada u najkvalitetnije u Evropi!

Zaposleni su ljudi koji rade za dvesta ili dvesta pedeset evra od kojih svejedno ne mogu pristojno i dostojanstveno da žive, a plodna zemlja je nepovratno uništena, nema je! Što na takvoj zemlji nisu podignuti plastenici i dati u zakup poljoprivrednim porodicama koje znaju da rade? Samo Beograd, dvomilionski grad, ima potencijal da kupi sve što bi se tu proizvelo – kvalitetna, kontrolisana i jeftina hrana, nemaš visoke troškove transporta, carine, skladištenja, a pedeset porodica ima obezbeđenu egzistenciju cele godine – svima dobro!

  • Ko štiti vaše interese? Gde su udruženja poljoprivrednika, zadruge? Sećam se da ste poslednjih godina bili organizator nekoliko višednevnih blokada kada su paori izvezli traktore na puteve – šta ste postigli time?

– Zadrugarstvo u Srbiji nikako ponovo da zaživi. Da li ljudi ne prepoznaju potrebu udruživanja jer su još pod utiskom jugoslovenskog udruživanja „pod moranje“ ili je problem u ovdašnjem mentalitetu u kojem je prisutno ono nepoverenje bazirano na „teorijama zavere“ da ćeš ti sad nešto tu da se okoristiš, pa zato organizuješ ljude… Kod nas nije zaživeo ni sistem „mašinskih prstenova“ – evo Mađari sa severa Bačke su se tako organizovali: nekoliko porodica se udruži i kupe zajednički jednu poljoprivrednu mašinu, koju posle na smenu koriste – to je idealno rešenje za mala gazdinstva! Ili voćari u Slankamenu koji imaju već tri zajedničke hladnjače, ali to su većinom Srbi koji su došli iz Hrvatske, drugačiji mentalitet…

A sve: od nabavke materijala, do nabavke opreme, do plasmana robe na tržištu, sve je mnogo isplativije i lakše kada nastupamo kao udruženje, kada nas brojčano ima puno. Ali ovde svaku korisnu ideju nadvlada taj sremački mentalitet: „neću ni kako ja hoću!“, a država ćuti i pušta da izgubimo volju i potrošimo energiju u međusobnim ubeđivanjima. Mi mali tonemo, a država za to vreme podržava velike jer će oni danas-sutra da podrže političku kampanju. 

  • Mnogobrojnost je svojevrsna pretnja političkom sistemu, možda tu leži problem? 

– Kako funkcioniše vlast? U jednom od paorskih protesta kada smo traktorima blokirali puteve, tadašnji ministar poljoprivrede je poslao svog operativca, koji mi je, oči u oči, ponudio da nađem dva, tri svoja čoveka i da povučemo traktore, a zauzvrat će biti nekih državnih kredita, „sredićemo nešto“…

Rekao sam: „Ne, gospodine, Vi ste pogrešili“. U trenu on menja priču – profesionalac, i kaže: „Slušaj, ti nisi na listi kriminalaca, ali si na našoj listi“. Zamisli da ti neko tako kaže… Naravno, vratio sam se na barikade. Ostaje pitanje koliko se njih na raznim vojvođanskim barikadama ipak dogovorilo…

Odgovorno tvrdim da su oni protesti mesec dana pre izbora 2012. organizovani u političke svrhe, da se izazove haos i da može da se kaže „eto, potrebne su promene“, jer su organizatori bili ljudi koji obrađuju od 1.000 do 5.000 hektara – dakle, nikakve potrebe nisu imali za tim, a sve ovo vreme posle, za ovih pet godina, više se po tom pitanju nisu oglasili. Dovoljno da shvatiš. A seljak ko seljak, pogotovo ovi stariji… on gleda u nebo i eventualno u dnevnik RTS-a i Pink televiziju, i gotovo – on je već izmanipulisan.

  • Šta je rešenje po Vama?

– Mi ni dan danas ne znamo kakvu agrarnu politiku sprovodi ova vlast, pa da kaže: morate da imate minimum 200 ili 1.000 hektara, morate da imate sto krava, da radite pet jutara staklenika da biste se bavili poljoprivredom… Nije se država izjasnila jer koristi činjenicu da se u agrarnoj zemlji, kakva je Srbija tradicionalno, još uvek puno ljudi bavi nekim vidom poljoprivrede, pogotovo što je nezaposlenost ogromna pa su ljudi i prisiljeni da započnu nešto, i onda kad je kampanja političari idu i mažu oči tim ljudima, umesto da na osnovu promišljene i realne agrarne politike kažu „nemoj ni da započinješ“. Pa komunisti su imali petoletke…

Zakon o poreklu imovine Srbija nema: kod privatizovanih firmi koliko je zemlje otišlo, kome je otišla… šta je sa restitucijom? Slušajte šta pričaju profesor Ševarić ili profesor Miodrag Zec, vrsni ekonomisti: Srbi, ne prodajte zemlju! Ako ništa drugo ne možete, dajte je u arendu! Dakle, stari običaj ili zavet, kako hoćete, je da se zemlja ne prodaje, a zakonom o poljoprivrednom zemljištu je predviđeno da svaka lokalna samouprava može da dâ 30 odsto državnog zemljišta kome hoće. Nisi to znala? Pa da, većina vas ne zna šta se dešava.

Izvor: Al Jazeera