Države regije moraju razumjeti Bosnu i Hercegovinu

Piše: Tomislav Šoštarić

Otkad su prioriteti hrvatske vanjske politike bili ulazak u NATO i Europsku uniju, Hrvatska nije imala tako konkretne i usuglašene vanjskopolitičke ciljeve poput onih koje sada u dlaku isto definiraju novi premijer Andrej Plenković, šef diplomacije Davor Ivo Stier i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, smatraju neki analitičari.

A ti prioriteti su, kako su više puta istaknule spomenute instance, europski put Bosne i Hercegovine i briga za Hrvate u BiH.

‘Posrednički ratovi’

Iako smatra da je aktivnost Hrvatske prema BiH prvenstveno vezana uz njezine vanjskopolitičke interese te interese same BiH i regije, Cvrtila napominje da se trenutačno vode tzv. posrednički ratovi između Rusije i SAD-a, odnosno Rusije i Zapada, koji se ne moraju voditi oružjem, nego ostvarivanjem utjecaja i istiskivanja druge strane iz određenih prostora, što se sada događa u državama bivše Jugoslavije koje još nisu obuhvaćene europeizacijskim procesima.

“Ako želite promijeniti ili nešto napraviti u smislu funkcionalnosti BiH, imati ćete sabotažu od strane Rusije. Počelo se sa sukobljavanjem interesa i naravno da treba i u tom kontekstu gledati BiH. Naravno da je interes Hrvatske, a onda posredno i EU i SAD-a, da proces europeizacije, koji je trenutno jedini alat s kojim se može djelovati na bh. društvo, da se taj projekt nastavi i da BiH po posebnim kondicijama ili uvjetima dobije drugačiji status u odnosu na europski put jer ona kao država kakva je ne može proći proces pridruživanja i stabilizacije na način kao što su to prolazile druge jer ne funkcionira kao država koja bi mogla sve uvjete ispuniti”.

S porukama koje proizlaze iz navedenih prioriteta, među kojima je i ona da Hrvatska podupire cjelovitu BiH, novi hrvatski premijer stigao je u Bosnu i Hercegovinu na svoje prvo službeno putovanje vjerojatno imajući na umu i treći aspekt ove priče koji se, kako kaže analitičar Vlatko Cvrtila, odnosi na procese europeizacije koji bi trebali cijeli širi prostor Europe vezati za EU i pretvoriti ga u prostor mira i suradnje te smanjiti potencijale za konflikte – koji na jugoistoku Europe, kaže, još uvijek postoje.

Poseban model pridruživanja

“Ne čudi činjenica da je Hrvatska u ovome času fokusirana i što će fokusirati svoje vanjskopolitičke prioritete prema BiH jer ona se čini na određen način ključim prostorom u kojem treba napraviti dodatne napore kako bi se taj prostor uveo u proces europeizacije zato što BiH nije ‘obična država’ – ona je teško upravljiva država s puno unutarnjih blokada koje sprječavaju normalno funkcioniranje države, s različitim politikama koje samo povremeno spominju europeizaciju, a više se zapravo bave svojim politikama, koje su vezane uz homogene etničke skupine”, kaže Cvrtila.

No, napominje da to zacijelo nije samo inicijativa Hrvatske, nego se prate i prioriteti EU-a. A ako netko dobro može razumijeti BiH, to su države u regiji – pri čemu Hrvatska može najviše pomoći s obzirom na članstvo u EU i NATO-u.

Zato mu se čini da se možda počinje ostvarivati ideja koju je, kaže, promovirala Hrvatska, a to je da se za BiH pronađe poseban status ili poseban model pridruživanja EU.

“Koji bi možda imao neke druge modele pridruženog statusa ili nečega sličnog, ali u svakom slučaju da se BiH ne ostavi izvan toga procesa. Jer ako se nju ostavi izvan takvog procesa, onda se može očekivati utjecaj ili povećan utjecaj druge strane”.

Poznavanje situacije i instrumenti lobiranja

Hrvatska može imati ulogu ‘prijelaznog prostora’ između političkog ambijenta samostalnosti i suverenosti naspram ambijenta integriranja, odnosno europeizacije i pomoći ne samo BiH nego i drugim aspirantima prema euroatlanskim integracijama u regiji.

Osim razumijevanja situacije, Hrvatska na raspolaganju ima niz instrumenata za lobiranje – od personalnih mogućnosti i osobnih konakata i diplomatskog iskustva premijera, predsjednice i šefa diplomacije, do institucionalnih koji idu prema EU i bilateralnih između dviju država.

“Naravno da Hrvatska u tom smislu može u različitim forumima u koje sad ima pristup kao članica EU, stavljati na dnevni red pitanja BiH, odnosno neke sadržaje koji bi bili važni za BiH”.

Zbog svega navedenog, kaže Cvrtila, ovo je prilika da zemlja koja poznaje problematiku iskoristi svoju poziciju da kreira rješenja za BiH, budući da se EU, NATO i drugi akteri do sada “nisu proslavili”, ali ipak u suradnji s njima.

RS kao prepreka regionalnom ustroju

Govoreći o načinu kako skrbiti za položaj Hrvata u BiH s obzirom na situaciju u toj zemlji i njezin ustroj, Puhovski kaže da se daytonski okvir, koji je “potpuno nesuvislo postavljen s tri konstitutivna naroda i dvije federalne jedinice”, mora mijenjati jer dok postoji etnički umjesto političkog pluralizma, moguća je samo vrtnja u krugu postojećeg stanja stvari.

“Taj izlaz, tehnički gledano, bi onda bio i u tri federalne jedinice. Ali mislim da je to sad promašeno, da sad treba skupiti snage, a mislim da te snage još uvijek nema u BiH dovoljno, da se napravi nova konstitucija države koja bi bila sastavljena od pet, deset, petnaest ili koliko regija, s puno većim ovlastima. Ali ne vidim da je u ovom trenutku moguće ukidanje RS-a, što bi bio uvjet za takvo rješenje. Prema tome, meni se čini da u ovom trenutku treba računati na to da će hrvatska strana podržati RS protiv bošnjačke jer su se bošnjački političari veoma često doista neodgovorno ponašali spram Hrvata kao manjine”.

‘Umor’ BiH od nametanja modela

“Izuzetno je važno kako će reagirati političke elite u BiH. To se mora koordinirati s političkim elitama, polako stvarati konsenzus oko određenih stvari, nema nametanja jer Bosna je jako umorna od nametanja različitih modela koji su se pokazali nefunkcionalnim. Dakle, to će biti vrlo mukotrpan proces u kojem će vjerojatno biti i frustracija i ‘dizanja od stola’. Ali mislim da ne treba odustati”.

Prema mišljenju analitičara Žarka Puhovskog, Hrvatska je prije nekoliko godina s prijedlogom tadašnje šefice diplomacije Vesne Pusić da se ubrza ulazak BiH u EU, napravila značajnu stvar i najviše što je u tom smislu Hrvatska do sada učinila za BiH, pogotovo jer su prijedlog prihvatile Britanija i Njemačka.

“To se stalno zaboravlja i pokušavaju se svi ponašati kao da toga nije bilo, ali to je zapravo osnova na kojoj se gradi sadašnja politika”, kaže Puhovski.

No, smatra da rješenja za BiH u tom smislu nema bez izravne intervencije SAD-a jer je EU izgubila politički autoritet.

S druge strane, razina interesa za BiH u SAD-u zbog njihovih trenutačnih unutarnjih sukoba i preokupacija, prilično slaba, što bi se eventualno moglo promijeniti s dolaskom na vlast administracije Hillary Clinton.

Plenkovićeva unutarnja ograničenja

“Ja sam prije nekoliko godina rekao – rješenje je veoma jednostavno: okupite sve predstavnike tri naroda uz nazočnost američkog državnog tajnika, držite ih tjedan dana na jednom mjestu i obećate da će doći predsjednik SAD-a – tko god to bio – na potpisivanje i imate novi sporazum. Bez toga sporazuma nema”.

Na poteškoće u ostvarivanju prioriteta bi, kaže, mogao naići i sam Plenković, unatoč boljim šansama nego što su ih imala dvojica prethodnika, svaki iz različitih razloga.

“Ima ograničenje unutar svoje stranke jer njemu dolaze u 5. mjesecu lokalni izbori. U čitavom nizu lokalnih organizacija, koje moraju provesti te lokalne izbore, barem ima toliko Karmarkovih ljudi koliko ima njegovih. Dakle, on tu mora vrlo oprezno balansirati da ne bi izgubio preočito lokalne izbore i onda došao u sumnju jer on je ipak relativno novi član HDZ-a, unatoč svim uspjesima”.

Potreba da BiH što prije postane članica EU i NATO-a je, smatra politički analitičar Adnan Huskić, razuman cilj hrvatskih vlasti s obzirom na dužinu granice i ozbiljnih posljedica koje bi osjetila u slučaju nestabilnosti u BiH.

Osim toga, slično kao i ranije Slovenija, Hrvatska ima potrebu da se unutar EU vanjskopolitički profilira.

Hrvatsko ‘precjenjivanje’ vlastite pozicije

Drugi cilj – briga za Hrvate – mogao bi, kaže, biti sadržan u prvom s obzirom na brisanje granica i kolektivnu sigurnosnu strukturu, no smatra da hrvatske vlasti na tom planu trenutačno zastupaju poziciju koja ide u cilju dosljedne etno-teritorijalizacije Federacije BiH.

Ambivalentnost bošnjačkih elita

Dosljedna etno-teritorijalizacija BiH je, kaže Huskić, u interesu vlasti u RS-u i u Srbiji, a u njima Hrvatska, koja se sve više okreće ovakvom pristupu, ima saveznika, iako se takvim pristupom ignorira pitanje Hrvata u RS-u i amenuje njihov progon. Bošnjačka politička elita je po tom pitanju ambivalentna – s jedne strane im ideja etno-teritorija koja podrazumjeva kontrolu – pogotovo nad pravosuđem – nije strana. No, svjesni su da ideja cjelovite BiH za Bošnjake ima posebno značenje – sebe ionako smatraju najvećim gubitnicima u Daytonu koji su, iako najbrojniji narod, pod stalnim pritiscima daljnje deteritorijalizacije svoje matične države.

“Postoji i uvriježeno mišljenje da bi se stvaranjem tri etničke teritorije te s njom povezanom zamjenom principa pariteta – raspodjele vlasti i pozicija na državnom nivou – principom proporcionalne zatupljenosti unutar koje bi Hrvati kao najmalobrojniji narod imali i srazmjerno najmanji broj pozicija, izgubio interes koji Hrvati imaju za BiH kao cjelovitu državu. S tim u vezi se onda ponovo vraćamo jednoj od navodnih dilema stvaralaca mira u Daytonu, a to je pitanje postojanja dominanto muslimanske etničke teritorije okružene ne baš prijateljima te konsekventno tome moguće radikalizacije unutar te zajednice”.

“Dakle razgraničenja između Hrvata i Bošnjaka i to na način kako je to servirano od strane HDZ BiH. Ovakva politika predstavlja potpuno zanemarivanje položaja Hrvata u RS-u te predstavlja jasan nastavak Tuđmanove politike etno-razgraničenja. Mislim da u svemu ovome Hrvatska precjenjuje prvenstveno sopstveni položaj i status unutar EU – što se jasno dalo zaključiti iz pokušaja blokade srbijanskih pregovora – a u velikoj mjeri i mogućnost same EU da bude nosilac suštinskih promjena u BiH. U tom smislu za ovu jednačinu su mnogo važnije pojedine svjetske države i njihovi vanjskopolitički ciljevi, nego EU”.

Politika koja se svodi na podržavanje svega što HDZ BiH i Dragan Čović zastupaju, a što uključuje i snažno vezivanje za Milorada Dodika, kako navodi, ključnog protivnika približavanja BiH NATO-u i stvaraoca nestabilnosti za potrebu ostanka na vlasti, imala bi dijametralno suprotan učinak i ne vodi stabilizaciji odnosa.

Osim toga, napominje da problemi između etno-nacionalnih grupa u BiH u velikoj mjeri i nisu etno-teritorijalne prirode, već su rezultat “kriminalne tranzicije i neuspostave vladavine prava”.

Najveća pomoć – zalaganje za vladavinu prava

“Ona je država u kojoj apsolutnu kontrolu nad svim procesima imaju političke stranke. Svim trima etničkim elitama je pitanje (ne)uspostave vladavine prava i zadržavanja statusa quo ključno za očuvanje pozicije moći i enormnog akumuliranog bogatstva”.

Ako se pođe od toga da je uspostava vladavine prava i reforma pravosuđa među najvažnijim poglavljima pregovora s EU, zalaganje za ova pitanja bi, smatra, u konačnici predstavljalo najbolju pomoć koju Hrvatska može pružiti BiH na njezinom putu prema EU.

“Tu se susreću i interesi SAD – stabilna zemlja – i interesi EU-a, a samim ti i interesi Hrvatske u smislu zaštite Hrvata u BiH. Hrvati, koji u valovima napuštaju BiH zadnjih godina, listom odlaze zbog loše socio-ekonomske situacije. A ona je direktno vezana za korumpirani klijentistički trijumvirat koji vlada Bosnom”, zaključuje Huskić.

Izvor: Al Jazeera