Duh palestinskog otpora neće biti slomljen

Nakba nije samo historijsko događanje nego i današnja stvarnost (AP)

Ako vam je poznat termin “Nakba”, onda vjerovatno smatrate da je riječ o historijskoj palestinskoj tuzi zbog događanja od prije 70 godina. U to vrijeme cionističke milicije izborile su stvaranje države Izrael raselivši palestinska sela i protjeravši približno 750.000 ljudi iz njihovih domova.

Poznata je izjava osnivača Izraela Davida Ben-Guriona: “Podržavam prinudni transfer. Ne vidim tu ništa nemoralno.” Neki od Palestinaca pobjegli su iz svojih gradova nakon što su čuli za razvoj nasilja u njihovoj blizini. Sela koja su pokušala pružiti otpor raseljavanju, kao Deir Yassin, bila su desetkovana. Konzervativne procjene kažu da je u Deir Yassinu ubijeno 110 ljudi, dok je potporučnik izraelske vojske, koji je bio tu, rekao: “Postojao je osjećaj žestokog pokolja i bilo mi je teško objasniti samom sebi da se to radi u samoodbrani. Više mi je to sličilo masakru nego bilo čemu drugome.”

Kad je sve rečeno i urađeno, Izrael je uspostavljen na gotovo 78 posto historijske Palestine, u procesu je preuzeto ili uništeno daleko više od 400 palestinskih sela, a palestinskim izbjeglicama zabranjen je povratak.

Hiljade uništenih domova

Dok Izrael slavi svoju 70. godišnjicu, Palestinci žale povodom 70. godišnjice “Katastrofe” (Nakbe) iz 1948. godine. Ako je Nakba “događaj” kojim je Izrael uništio palestinsko stanovništvo u želji da ostvari ekskluzivistički nacionalni projekt, onda ne govorimo samo o historijskom događanju nego i o današnjoj stvarnosti. To je istina u Izraelu, gdje Vrhovni sud nastavlja čistiti put za uništavanje beduinskih zajednica zbog direktne želje da ih zamijeni jevrejskim naseljima, ignorišući pritužbe organizacija za ljudska prava.

Sličan i još šokantniji proces odvija se izvan izraelskih granica, na okupiranim palestinskim teritorijama (OPT), koje je Izrael osvojio tokom rata 1967 (preostala 22 posto od Palestine nezauzeta 1948, uključujući Istočni Jerusalem). U OPT-u je drugačije to što Izrael nema nikakva prava na njih i međunarodno pravo (brojne rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a i mišljenje Međunarodnog suda pravde) nalaže da se povuče s tih područja.

Izrael je srušio približno 5.000 palestinskih kuća u Jerusalemu, a u nekim slučajevima čak izbacio Palestince iz njihovih domova kako bi na njihovo mjesto došli jevrejski doseljenici. Izraelski plan uništenja sela Susiye na Zapadnoj obali, npr., bio je prevelik zalogaj čak i za visokopozicionirane članove Kongresa SAD-a, pa je senatorica Dianne Feinstein predvodila kolege u žestokom protivljenju.

Ti zločini pojedinačno ne dolaze na nivo nesreće izvedene pod još popustljivijim uvjetima 1948, ali su kolektivno nastavak zlobnog projekta “raseljavanja i zamjene”, koji trpe Palestinci više od sedam decenija.

Nevjerovatno obećanje

U nastojanju pogrešnog shvatanja “ravnoteže” američki mediji umnogome nisu uspjeli prikazati palestinsku tragediju na pravi način kao borbu protiv raseljavanja i opresije. Umjesto toga govorili su o “sukobu” dvije strane, koje su jednako odgovorne za odsustvo mira.

No, kako bi riješili taj “sukob”, Palestinci su dali nevjerovatno obećanje 1988: uprkos veličini nepravde koja im je nanesena četiri decenije ranije, priznali su Izrael kao utemeljen 1948. i pristali na palestinsku državu na OPT-u, što je manje od četvrtine njihove domovine.

Uprkos slavlju i poznatom rukovanju u Bijeloj kući, mir je ostao nedostižan jednostavno zato što je Izrael pomjerio stative. Izrael je nastavio rušiti palestinske kuće i graditi nelegalna naselja širom OPT-a i povezao ta naselja putevima kojima Palestinci ne smiju ići. Taj proces podijelio je OPT na manje dijelove i učinio palestinsku nezavisnost nemogućom. U stvarnosti, proces Nakbe nastavljen je pod izgovorom “mirovnog procesa”.

Da bi se riješile sve sumnje u vezi s pravim namjerama Izraela, premijer Benjamin Netanyahu nedavno je rekao da neće biti palestinske države i istakao svoje zalaganje za širenje naselja na palestinskim teritorijama.

Budući da naselja čine nemogućim održivost palestinske države, njih je proteklih decenija svaka američka administracija (izuzev one Donalda Trumpa) osudila kao smetnju miru.

Iako nikad nije napravila pravi pritisak na Izrael, Obamina administracija napravila je nekoliko mirovnih poteza. Prvo, odbacila je izraelska očekivanja vezano za bezuvjetnu diplomatsku zaštitu u UN-u, ne tako što je podržala inače jednoglasne UN-ove rezolucije koje osuđuju izraelska nasilja, kako i treba, nego jednostavno što nije uložila veto. Drugo, nekadašnji državni sekretar John Kerry govorio je o putu uništenja mira kojim nastavljaju ići izraelski čelnici.

Turobna stvarnost

Međutim, Trump se veoma odmakao od odgovornosti, napunivši svoju administraciju ekstremnim tvrdolinijašima, ustuknuvši od palestinske državnosti, uklonivši Jerusalem “s pregovaračkog stola”, prekinuvši korištenje riječi “okupacija” da opiše izraelsko prisustvo na palestinskoj zemlji i ukinuvši pomoć palestinskim izbjeglicama za desetke milione dolara.

I sada smo tu, 70 godina nakon Nakbe, a njene žrtve nisu ništa bliže pravdi danas nego u to vrijeme. Na samome smo početku i većina svijeta daje mlake komentare umjesto da preduzme značajnu akciju, dok Izrael brani Palestincima pristup dostojanstvu i slobodi: nemaju prava na samoodređenje u održivoj vlastitoj državi, bez prava su na povratak u nekadašnje domove, a bojevi snajperski meci čekaju one koji žele protestovati, makar oni bili nenaoružani, a protesti nenasilni.

Ali, bez obzira na to kako turobna stvarnost danas izgleda, kad se govori o politici i stanju na terenu, postoji i kontrarealnost koju moramo priznati: ljudska nastojanja ka slobodi jača su od bilo koje armije koja im stoji na putu. Nasilničko ponašanje i prisila u proteklih 70 godina nisu slomili duh Palestinaca i to neće uspjeti ni u sljedećih 70.

Palestinska borba za pravdu, koja predviđa onu vrstu jednakosti i prosperiteta koji štite budućnost svih Izraelaca i Palestinaca, nastavit će se sve dok jednom za sva vremena ne okončamo ovu višedecenijsku Nakbu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera