Đukanoviću ne daju da se naspava

Savez opozicije predstavlja političku pješadiju velikosrpskog nacionalizma u Crnoj Gori, rekao je Milo Đukanović (EPA)

“Nisam se povukao niotkuda. Ja sam i dalje predsjednik DPS-a, završio sam mandat premijera, ne prvi, nego sedmi i odlučio da se, iz meni znanih razloga, ne kandidajem  za osmi. Nema nikakvog povlačenja i nema potrebe ni za kakvom misterijom i neodgovornim pretpostavkama”.

Ovako je Milo Đukanović  krajem oktobra prošle godine objasnio zašto se neće kandidovati osmi put za premijera Crne Gore. Na pitanje novinara da li planira da se kandiduje za predsjednički mandat 2018. godine, Đukanović  je odgovorio da u ovom trenutku nema nikakvih planova osim da se dobro odmori i naspava.

Đukanović je napustio premijersko mjesto u oktobru poslije parlamentarnih izbora, iako je bio nosilac liste DPS-a, koji je osvojio najviše glasova. Tako se desilo da je u Crnoj Gori ekskluzivna vijest da neko neće osmi put biti premijer. Zbog toga su uslijedile spekulacije da je Đukanović od daljeg takmičenja odustao pod pritiskom onog što se zove međunarodna zajednica, ma šta to značilo.

Reagujući na takve komentare, Đukanović je rekao da Evropa ima povjerenje u vladajuću koaliciju niti ima namjere da se upliće u kadrovanje po Crnoj Gori: “Odjeci iz Evrope su afirmacija crnogorskog izbornog procesa i sposobnosti da Crna Gora zaštiti svoju stabilnost i da država potvrdi da ide evropskim putem. Apsolutno je povjerenje Evrope prema vladajućoj koaliciji da će znati da povuče adekvatne poteze koji će sada biti ubjedljiva realizacija ovakvog nauma”.

Predah od funkcija

“U filozofskoj teoriji koja se bavi savremenom politikom, odnosno modernim (ne)suverenitetom u pravno – političkom određenju, često se rabi Delezova zgodna sintagma: ‘Deteritorijalizacija i decentriranje subjekta’. Kada govorimo o Đukanoviću i najavi da bi se mogao kandidovati 2018. za predsjednika Crne Gore, onda je svakako riječ o ‘deteritorijalizaciji i decentriranju’, ali ne subjekta, nego jedne orijentalne moći koja se, kao u svakom autoritarizmu povlači za lokalnim ‘mogulom’ prateći ga u stopu na kojem god se formalnom položaju nalazio”, prokomentarisao je Đukanovićevo povlačenje sa premijerske pozicije Duško Kovačević, politički analitičar i bloger iz Podgorice.

Đukanović, po svoj prilici, neće uspjeti da se naspava, kada je riječ o predahu od državnih funkcija.

Početkom ovog mjeseca aktuelni predsjednik Crne Gore Filip Vujanović i potpredsjednik DPS-a kazao je da će Đukanoviću sugerisati da se kandiduje na narednim predsjedničkim izborima. Vujanović je podsjetio da on više nema prava da se kandiduje za predsjednika države, pa će savjetovati lideru stranke Milu Đukanoviću da preuzme tu odgovornost: ”Ja zaista mislim da živimo u vremenu u kojem on mora sa posebnom pažnjom da razmisli o svojoj kandidaturi, a da će kao osnov svoje odluke uzeti svoj ukupni rejting u javnosti. Vrlo sam naklonjen tome i moj će savjet njemu biti da prihvati tu vrstu odgovornosti – da nastavi ono što sam ja radio, a što je on radio prije mene”.

Taj savjet Đukanoviću je uputio njegov  jedan od najbližih dugogodišnjih  stranačkih saradnika  i teško je povjerovati da je to javno izrekao bez konsultovanja sa Đukanovićem.

I poslanica DPS-a i bivša predsjednica Opštine Kotor, Maja Ćatović, takođe se izjasnila da Đukanović treba da se kandiduje za predsjednika Crne Gore, jer “prije svega posjeduje harizmatične uslove da vodi ovu državu”.

Nova kandidatura

Zašto bi se Đukanović opet kandidovao za predsednika Crne Gore?

“Za crnogorsko društvo, ali i za tu jedinu unutrašnju instancu odlučivanja i (samo)volje, situacija u kojoj će Đukanović dospjeti na novi – stari položaj predsjednika Crne Gore, ne može ništa novo i neočekivano izroditi. Uostalom, koliko se puta do sada ‘povlačio’ i mijenjao birokratsko-titularnu kožu, upravo da se ništa ne bi mijenjalo, kao u onoj poznatoj poštapalici. Međutim, odavno već umoran, poslije gotovo tri decenije stanovanja na najvišim državnim funkcijama, nameće se pitanje šta to Đukanovića opet tjera da sebe situira na jedan tako, pa makar i formalno zahtjevan položaj, kad je više nego jasno da tamo gdje je on tu je i crnogorski ‘Bog iz mašine’? Ksenofont, grčki filozof i istoričar, napisao je, parafraziram, da je za silnike i okrutne vladare najviša kazna kada se žele povući i napustiti sve, ali im neki strah za život to ne dozvoljava. Mislim da tu treba tražiti razloge Đukanovićeve eventualne kandidature za mjesto predsjednika Crne Gore. Dakle, strah za goli život”, kaže Duško Kovačević.

Gojko Pejović, član Savjeta Socijaldemokratske partije, smatra da se Đukanović neće kandidovati za šefa crnogorske države.

“Što se tiče gospodina Đukanovića, mišljenja sam da se on više neće kandidovati ni za jednu političku funkciju. Inače, u suprotnom ušao bi u zonu da obori rekord Josipa Broza po dužini vladanja, što danas nije standard na koji Evropska unija gleda sa simpatijama”, rekao je Pejović. 

Još je rano govoriti o tome ko bi mogli biti Đukanovićevi protivkandidati iz opozicije ukoliko bi se eventualno kandidovao za šefa države, mada se i o tome nagađa. Ukoliko do tada potraje aktuelno stanje u opozicionim partijama – razjedinjenost  i konfrontirani stavovi oko nezavisnosti Crne Gore, bojkota Skupštine Crne Gore, članstva u NATO-u i priznavanja Kosova, iluzorno je očekivati da će opozicione stranke imati jedinstvenog kandidata. 

Slaba opozicija

Jedan od najozbiljnijih kandidata mogao bi biti lider Socijaldemokratske partije Crne Gore Ranko Krivokapić, donedavni predsjednik crnogorskog parlamenta. Njegova stranka bila je više od petnaest godina koalicioni partner DPS-a, ali SDP nije na izborima 2013. podržao kandidata DPS-a Filipa Vujanovića.

Opozicioni lideri Andrija Mandić, Srđa Milić, Nebojša Medojević i Miodrag Lekić su bez šansi, jer ih politički analitičari često prozivaju kao potrošene političare. A ne treba zaboraviti da Đukanović nikad nije izgubio izbore.

Gojko Pejović kaže da se za proteklih dvadeset pet godina gotovo ništa nije promijenilo u Crnoj Gori, pa vjerovatno neće ni za narednu godinu do predsjedničkih izbora.

“Sa ovakvom opozicijom i biračima na izborima za predsjednika Crne Gore pobijediće bilo koji kandidat Demokratske partije socijalista”, smatra Pejović.

Đukanović je bio predsjednik Crne Gore od 1998. do 2002. godine, a naslijedio ga je upravo Vujanović. Sa mjesta premijera povlačio se tri puta.

Postao je premijer prvi put nakon takozvane antibirokratske revolucije 1991. godine sa samo 29 godina.

Bio je tada najmlađi premijer u Evropi. Sa mjesta premijera povukao se prvi put u oktobru 2006. godine, ali je ostao predsjednik Demokratske partije socijalista. Objasnio je da se povlači zbog državnih, partijskih i ličnih razloga.

Povratak 

U februaru 2008. Đukanović se vratio na mjesto premijera objasnivši da se “predomislio jer je svjestan svoje posebne odgovornosti” i da su “nastupile vanredne okolnosti”.

Drugi put, Đukanović napušta premijersku poziciju krajem 2010. godine. “Vrijeme koje sam proveo na najodgovornijim funkcijama traje dugo – dvije decenije. Odlazim čiste savjesti i uzdignuta čela, zadovoljan sa onim što sam uradio”, kazao je tada.

Sada ne krije zadovoljstvo ni izborom nove vlade: “Dali smo povjerenje pravim ljudima i ubijeđen sam da ta promjena na čelu vlade ničim neće ugroziti ono što je primarni cilj Crne Gore u ovom trenutku, a to je formalizacija članstva u NATO-u”.

Medijski i ostali komentari povodom Đukanovićevog povlačenja svode se uglavnom na ovo. Zadržavajući funkciju predsjednika DPS-a, on je zadržao mehanizam dalje kontrole oblikovanja ključnih političkih odluka u Crnoj Gori. Đukanović će se teško moći odreći dugogodišnjeg političkog adrenalina i izvjesnije je da će se poslije određenog odmora ponovo vratiti u crnogorski politički sistem.

Izvor: Al Jazeera