Duranović: Kako je Tito na Brionima srušio Rankovića

Snažan eho brionski knjiga je historičara Amira Duranovića, u kojoj autor opisuje motive i tok plenumske sjednice koja je promijenila tok jugoslavenskog shvatanja komunizma i snažno potakla reforme Saveza komunista Jugoslavije. Brionskim plenumom (1966) dat je legitimitet težnjama koje su tražile promjene državnog uređenja i shvatanja komunizma, s naglaskom na odjecima koje je sjednica proizvela u svakodnevnom političkom životu zemlje.

Kao ključna ličnost svih brionskih diskusija i rasprava pojavljuje se potpredsjednik SFR Jugoslavije Aleksandar Ranković, čija će smjena, faktički i simbolički, biti prekretnica u borbi između “konzervativne” i “liberalne” struje unutar Saveza komunista. S “padom” Rankovića otvaraju se i postaju vidljivi procesi koji su za cilj imali reformu jugoslavenskog društva i političke zajednice.

U knjizi se, osim toga, opisuju ne samo procesi koji su pokrenuti Rankovićevom smjenom nego i atmosfera koja je vladala unutar jugoslavenskog društva, koje je podržalo smjenu moćnog potpredsjednika i nastojanje predsjednika Josipa Broza Tita da se odustane od centralističkog koncepta uređenja Jugoslavije. Tim reformama društvo se otvorilo prema idejama pluralističkog i federalističkog državnog uređenja.

U razgovoru za Al Jazeeru Duranović govori o motivima Rankovićeve smjene i posljedicama koje je smjena imala na jugoslavensko društvo i ustroj Saveza komunista ističući kako njegovo historiografsko istraživanje nastoji osvijetliti događaje koji su se dešavali prije, tokom i nakon Brionskog plenuma iz više aspekata. Po Duranovićevom mišljenju, Brionski plenum imao je snažan odjek u tadašnjoj jugoslavenskoj javnosti, a aktualnost knjige ogleda se najviše u potrebi da se na pravi način razumije historija zemlje u 1960-ima.

“Aktuelnost naslova, prema mom mišljenju, jest u tome što smatram da 50 godina nakon Brionskog plenuma trebamo ozbiljno pristupiti mnogim pitanjima jugoslavenske historije, pa i ovom pitanju. Dosadašnja tumačenja Brionskog plenuma uglavnom su bila odraz vremena u kojem su nastajala. Moj je pokušaj s ovom knjigom vratiti pažnju stručne javnosti na historijske izvore iz sredine šezdesetih godina, čime bismo fokus naših razgovora s popularnih tema smjene Aleksandra Rankovića vratili na dublja istraživanja odnosa Saveza komunista i Uprave državne bezbjednosti, kontrolu rada policijskih tijela i druga pitanja na nižim nivoima, republičkom i lokalnim nivoima širom Bosne i Hercegovine, što je do sada često bilo zapostavljeno u historiografskim istraživanjima.”

• Na Brionskom plenumu smijenjen je potpredsjednik SFRJ Aleksandar Ranković. Koji su bili motivi za njegovu smjenu?

– Brionski plenum vrhunac je dugotrajnijeg procesa prelamanja političke moći u samom vrhu Saveza komunista na način da se jugoslavensko društvo ozbiljno transformiralo, naročito nakon Ustava iz 1963. godine, a onda i početka privredne reforme 1965. godine. U tom kontekstu Brionski plenum javlja se kao prelomna tačka u kojoj je jedna konzervativna struja, da je tako nazovemo, u Savezu komunista Jugoslavije praktično poražena, odnosno prevlast su odnijeli ovi koji su smatrali da jugoslavenske privredne i političke odnose treba više liberalizirati. U tom kontekstu došlo je do smjene Rankovića, odnosno, ako ćemo tjerati mak na konac, Ranković je podnio ostavku na funkciju koju je obnašao. Dakle, nije smijenjen mada je u kontekstu u kojem se to desilo vrlo jasna stvar da je to bila ostavka koja je bila iznuđena. Druga stvar: Ranković je tu smijenjen s pozicije potpredsjednika Jugoslavije i partijskih funkcija koje je obnašao, a već ranije, od 1963. godine, on nije bio formalno vezan uz policijske strukture, s obzirom na to da je do tada bio savezni ministar unutrašnjih poslova.

• Sa historijske distance, stoji li još teza ili stanovište da je Ranković smijenjen zbog afere “Prisluškivanje”? Šta je uopće bila ta afera?

– Afera “Prisluškivanje” vjerovatno je najpopularniji i najeksploatiraniji dio priče o smjeni Rankovića zato što je to, na način na koji je prezentirano u to vrijeme, bilo šokantno, dakle, da se odjednom ispostavilo da su sve prostorije u kojima se nalazio jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito, uključujući njegove privatne prostorije, bile ozvučene i da je vršeno tajno snimanje i da je to praktično momenat koji je okinuo te silne promjene. To pitanje je bilo aktualno tada, 1966. godine, u historiografiji, aktualno je i danas. Jedna knjiga objavljena je prije godinu dana u Beogradu i još neki radovi u kojima se tvrdi kako praktično prisluškivanja nije bilo, ali je to ono što je ostalo najupečatljivije iako ja imam dosta rezervi u vezi s time. Nisam uvjeren da je to jedini motiv ili da je prisluškivanja uopće i bilo. Više razloga za takvo što pokušat ću predstaviti kroz neke usmene razgovore koji su se vodili u samom vrhu jugoslavenske komunističke elite.

Teško je povjerovati u tvrdnju da se nešto takvo krupno dešava a da Tito i vojska ne znaju za to otprije. To je jedna stvar, a druga je stvar da je teško povjerovati da jedan dio partijskog vrha radi šta god hoće, a da drugi dio, tajna policija i UDB-a, o tome ne zna ništa, pa onda ima potrebu da prisluškuje. Da plastičnije objasnim: u jednoj knjizi publicističkog karaktera Ranković je jednom svom prijatelju, pravdajući se, odnosno tvrdeći kako prisluškivanja nije bilo, postavio retoričko pitanje šta se to moglo tamo govoriti a da već nije znao o tome nešto. To je bio sami vrh partije i ne vjerujem da je to bilo glavni motiv, ali to jest ono nešto što je popularno i što je najupečatljivije. Ja sam svojom knjigom pokušao vratiti fokus na druga mjesta, gdje, kako se iz knjige i vidi, jest bilo prekoračenja ovlasti u radu policije i miješanja u poslove koji nisu primarno policijskog karaktera. To se naročito vidi na nekim nižim nivoima. Pri samom vrhu mislim da je to samo dio političkog folklora i ništa više.

• Ko su nosioci konzervativnog shvatanja o uređenju Jugoslavije u Savezu komunista, a ko liberali i šta su ideje jednih, a šta drugih? Danas vlada mišljenje da je Rankovićeva ideja o centralistički uređenoj Jugoslaviji poražena na Brionskom plenumu i da su pobijedile snage koje su promovirale reforme i federalizaciju zemlje. Koliko je to shvatanje utemeljeno na historiografskim činjenicama?

– Suštinski, ako bismo razgovor o “konzervativcima” i “liberalima” u jugoslavenskom komunističkom političkom vrhu htjeli prezentirati kroz ličnosti, onda je, s jedne strane, konzervativnu struju, na neki način, predvodio Ranković, a na drugoj se nalazio Edvard Kardelj, kao čovjek koji je praktično osmislio i koncipirao svaki jugoslavenski ustav i državnu strukturu. U tom kontekstu ova Kardeljeva koncepcija transformacije jugoslavenske države, koja je do kraja 50-ih izuzetno centralizirana, zapravo je trebala ići u pravcu onoga što se u 60-ima dešavalo, a to je davanje više ovlasti republikama i na taj način jačanje federalnog koncepta, što ova druga, konzervativnija struja nije naročito podržavala, smatrajući time da jaka centralistički uređena država može funkcionirati i da kao takva treba opstati. To onda za sobom povlači niz drugih pitanja, koja su međusobno isprepletena, u smislu kadrovske politike, političke participacije iz svih jugoslavenskih republika i pokrajina, ali i naroda… U tom kontekstu evidentno je da su bile te dvije struje i da je, ne samo zbog Brionskog plenuma nego generalno, zbog odnosa u Jugoslaviji, od početka pa do kraja 60-ih godina ova liberalna, ili liberalnija, da tako kažemo, koncepcija odnijela prevagu.

• Koliko su politiku Saveza komunista i jugoslavenskog političkog vrha oblikovali lični odnosi između partijskih funkcionera? Koliko su ti lični animoziteti između njih bili jaki i izraženi i koliko se iz tih odnosa oblikovala državna politika?

– Veoma sam sklon razmišljanju da najveći lomovi i najveći procjepi mogu nastati na mjestima gdje su odnosi bili izuzetno čvrsti ili izuzetno prisni. Ako pogledate ličnosti koje su vodeći jugoslavenski komunisti u 60-ima, onda vidite da su to ljudi koji se poznaju decenijama, od nečega zajedničkog u međuratnom periodu do onoga što su u Drugom svjetskom ratu radili kao nosioci onog što su oni nazivali revolucijom, dakle, revolucionari, koji su na kraju rata došli u poziciju da kreiraju vlast i prave državu u skladu sa svojim političkim uvjerenjima. Evidentno je da su takvi odnosi među njima mogli u nekoj fazi otići u pravcu koji bismo mogli smatrati neželjenim, naprimjer, da je borba za prevlast, nastojanje da se neko od pripadnika te političke elite bolje pozicionira ili nađe na nekoj poziciji… da su, dakle, ti lični odnosi imali značajnu ulogu.

Recimo, na mjestu potpredsjednika Jugoslavije Rankovića je zamijenio Koča Popović, koji je do tada dugo bio ministar vanjskih poslova, a onda on u svojim Sjećanjima kaže na jednom mjestu da je prihvatio tu ponudu, za koju su ga uvjerile njegove kolege i prijatelji iz srbijanskog političkog rukovodstva, između ostalog, i s ciljem da pokuša s te pozicije izdejstvovati određene promjene u vrhu vojske. Iz tih njihovih sjećanja mogu se izvesti zaključci da mi danas vidimo da je tog ličnog nadmetanja uvijek bilo. Gdje god imate vlast i gdje god imate moć, nastojanje da se do toga dođe ili da se njome ovlada u većem obimu mora proizvesti i neslaganje, ne samo političko nego vrlo često i privatne i lične animozitete.

• Dobar dio knjige, posredno i neposredno, jest priča o Rankovićevoj smjeni. Stoji li teza Dobrice Ćosića, koji je u to vrijeme bio blizak Titu i srbijanskom komunističkom vodstvu, koja kaže da je udar na Rankovića bio udar na srpske kadrove u Savezu komunista?

– To je logički izveden zaključak zato što je, ako se napravi analiza, pa, ako hoćete, i analiza nacionalne strukture kadrova koji su smijenjeni nakon Brionskog plenuma u samom vrhu UDB-e, bio srpske nacionalnosti, zato što ih je najviše i bilo tamo. To je matematički zaključak. Ali, u kontekstu transformiranja jugoslavenske federacije i društva otvaranje prostora drugima, nesrbima, za njihovu participaciju i u UDB-i i policiji nije moglo proći bez takve vrste promjena. Možda na simboličkoj ravni, a Ranković jest najreprezentativnija figura, da tako kažemo, srpskog političkog rukovodstva, ali ništa manje vrijedne političke ličnosti nisu ni Koča Popović ni Dobrivoje Radosavljević ili neki drugi koji su ostali na svojim pozicijama ili čak, u slučaju Popovića, došli na mjesto potpredsjednika države.

Ono što se može vidjeti na nižim nivoima, a to je ono što sam kroz knjigu nastojao upratiti, jest da se na nekim mjestima u Bosni i Hercegovini razgovaralo da kadrovsku politiku i u policiji treba, između ostalog, ravnati i prema nacionalnoj strukturi određenog područja gdje ta policija djeluje. Naprimjer, konkretno sam navodio primjere u kojima na području zapadne Hercegovine 90 posto stanovništva čine Hrvati, a 90 posto policajaca bili su Srbi. Takav disbalans neko je morao primijetiti i nastojati promijeniti u kontekstu ove izmjene društvenih odnosa u Jugoslaviji. Oko Rankovića se nakon Brionskog plenuma stvorila grupa njegovih podržavalaca, ali ne njegovom voljom, od kojih su mnogi, zapravo, to tumačili samo u kontekstu onoga kako je to postavio Dobrica Ćosić, dakle, da je to zapravo bio udar na srpske kadrove, ali to onda postavlja krupnije pitanje: kakav je karakter jugoslavenske države prije i nakon toga? Dakle, je li Jugoslavija samo ono kako je vide jedni partijski kadrovi – naprimjer, kako to vidi Ćosić – ili je Jugoslavija nešto drugačiji koncept, odnosno kako bi se u tom slučaju osjećali ostali narodi?

• Široj javnosti manje je poznato da je Ranković bio član Komunističke partije dugo prije Drugog svjetskog rata, a zbog komunističkih ideja robijao je za vrijeme stare Jugoslavije. Bio je jedna od najznačajnijih ličnosti Narodnooslobodilačke borbe i izrazito jugoslavenski orijentiran. Bio je oženjen Slovenkom Ladislavom Becele, a do smrti je živio u Dubrovniku. Posmatrano iz takve perspektive, može li se on uopće smatrati čovjekom koji je bio nosilac prosrpskih ideja?

– Ja se nisam Rankovićem bavio na taj način, ali jesam došao i do tih podataka. Neki ljudi njega su vidjeli kao personifikaciju jugoslavenstva, tvrdeći upravo to o čemu Vi govorite – jedan srpski kadar oženjen Slovenkom koji živi u Hrvatskoj. Iz te pozicije to jest zanimljiva, da tako kažem, kombinatorika, ali iste takve kombinacije moguće je naći u nekim drugim ličnostima koje imaju drugačiju viziju Jugoslavije od tih odnosa ili barem od ključnih ličnosti koji su Jugoslaviju vodile u 60-im godinama, mada kažem: ja se nisam tim pitanjem posebno bavio, ali u literaturi se to pitanje, također, otvara. Ne mislim da je to naročito relevantno.

• Je li nakon Brionskog plenuma, a o tome mnogo pišete u knjizi, došlo do reformi unutar Saveza komunista i jugoslavenskog društva?

– Brionski plenum jest bio značajan događaj i ja sam svojom knjigom nastojao pokazati dinamiku 1966. godine. Ali, Brionski plenum, kao takav, nije pokrenuo sve procese. Jest neke prelomio, ali su neki procesi bili pokrenuti i ranije. Dakle, mi u slučaju Bosne i Hercegovine, kad govorimo o 1966. godini, najčešće se referiramo na jedno, tzv. Mostarsko savjetovanje iz septembra te godine, u kojem se raspravljalo o tim odnosima u Bosni i Hercegovini u političkoj participaciji svih pripadnika različitih nacionalnih zajednica. To je bio dugotrajniji proces, koji je pokrenut već ranije, pa je i pitanje reorganizacije partije pitanje koje je bilo pokrenuto ranije, ali je Brionski plenum tom procesu dao novu i drugačiju dinamiku, novu u smislu da su neka pitanja koja nisu bila pokrenuta otvorena nakon Brionskog plenuma i drugačiju u smislu da su neka ranije pokrenuta pitanja na momenat zaustavljena, usporena, ostavljena sa strane, dok se ne razriješi ono što sam ja u knjizi nazvao odjecima brionskog plenuma, a onda su kasnije nastavljena. To je utjecalo na tu dinamiku.

To se na primjeru Bosne i Hercegovine najbolje vidi na tom tzv. otvaranju zapadne Hercegovine jer taj dio Bosne i Hercegovine, zbog situacije u Drugom svjetskom ratu, dugo nakon rata bio je praktično politički, ekonomski, društveno izolirano područje i u 60-im godinama to se pitanje otvorilo, odnosno i zapadna Hercegovina se otvorila u smislu povećanog broja investicija. I sad hronološki se dešava da Mostarsko savjetovanje, koje je uslijedilo nakon Brionskog plenuma, upravo o tome raspravlja, pa steknete dojam da je došlo nakon smjene Rankovića. Suština je u tome da je to pitanje bilo pokrenuto ranije i da je Brionski plenum tome dao samo novu dinamiku.

• U odjecima na Brionski plenum bilježite i reakcije ljudi na partijskim sastancima, iz kojih se jasno vidi da nastalu političku situaciju mnogi smatraju identičnom onoj iz 1948. godine, kada se Tito usprotivio Staljinu i rezoluciji Informbiroa. Je li ta analogija uopće primjerena? Je li Brionski plenum imao takvu političku, ekonomsku i geostratešku važnost kao Titovo “ne” iz 1948. godine?

– Mislim da nije. Brionski plenum se po toj važnosti ne može mjeriti sa 1948. godinom, ali po proizvedenom šoku mogli bismo kazati kako ima sličnih paralela, jer je to krupan razlaz. Mi smo imali razlaza unutar partijskog rukovodstva i prije Brionskog plenuma. Sredinom 50-ih godina imate Đilasove istupe, nakon kojih on napušta političke pozicije i odlazi u politički egzil, ali taj Đilasov odlazak iz komunizma, da tako kažem, ili iz Komunističke partije nije bio tako šokantan kao ovaj, barem po reakcijama koje možemo vidjeti na najnižem nivou. Ja sam zabilježio više slučajeva gdje se ljudi na partijskim sastancima referiraju na 1948. godinu i pitaju je li moguće da smo ponovo u takvoj situaciji kao 1948, šta će se sada desiti, jer je to zaista bio krupan lom, jer je, uz Kardelja, Ranković praktično bio druga figura jugoslavenske političke scene, nakon Josipa Broza. Iz te pozicije takva je reakcija očekivana.

Ono što je, također, jako važno za tu vrstu reakcija jest da je jedna opća percepcija, koja je građena od Saveza komunista i u dobroj mjeri bila prihvaćena u jugoslavenskom društvu, ta da su odnosi u Savezu komunista dosta monolitni, dakle, da se odluke donose jednoglasno, da se svi slažu o svemu. Savez komunista jest imao takav imidž. Ali, ako pratite odnose unutar Saveza komunista na način da pratite njihove sjednice, diskusije, svađe, slaganja i neslaganja, onda ćete vidjeti da to više i nije tako monolitno kako se predstavljalo. Brionski plenum pokazao je dalje prema javnosti da odnosi u Savezu komunista nisu tako monolitni i to je njegov značaj.

• Šta je bila UDB-a i je li bila, kako se danas vjeruje, svemoćna, tajna, politička policija i je li Ranković njome rukovodio suvereno, autonomno i otuđeno od ostatka vlasti?

– Uprava državne bezbjednosti bila je organizacijska struktura sigurnosnog sistema unutar Jugoslavije, jedan element, odnosno jedna karika u represivnom državnom aparatu, zaduženom za očuvanje poretka, reda i mira i ustavnog uređenja zemlje. Ona je, po karakteru, vrlo slična bilo kojoj drugoj tajnoj policiji, odnosno obavještajnoj agenciji u drugim zemljama u kojima se gradio socijalizam. UDB-a je proizašla iz Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA), formacije koja je nastala na kraju Drugog svjetskog rata i igrala je značajnu ulogu u završnim operacijama na kraju rata, ali i u uspostavljanju novog poretka nakon rata. UDB-a je transformirana nakon Brionskog plenuma i preimenovana u Službu državne bezbjednosti; dio moći koji je do tada pripadao UDB-i transferiran je prema policiji, dio prema Kontraobavještajnoj službi Jugoslavenske narodne armije. Ono što sam mogao vidjeti iz dokumenata koji nisu dokumenti UDB-e nego političkih tijela, kakav je Savez komunista, jest da se dobar dio društva ili pripadnika bh. društva, ljudi na političkim pozicijama, na pozicijama rukovoditelja određenih privrednih pogona, žalilo na način rada UDB-e.

Na jednom mjestu govorim o stanju u privredi; dakle, znam da se direktor sarajevskog Energoinvesta žalio na to da je imao osjećaj da ga neko prati i prisluškuje, u Željezari Zenica također, ali to meni sve opet na neki način odgovara kontekstu hladnog rata, tog nekog straha od vanjskog neprijatelja, koji treba doći i iznenada napasti, a onda se vi opet s unutrašnje strane pripremate, između ostalog, i tim tajnim radom. To je jedan kontekst u kojem UDB-a djeluje. Ono što je pokazao izvještaj na Brionskom plenumu i što se vidi iz diskusija jest da je na nižim nivoima vlasti zaista dolazilo do prekoračenja ovlasti u radu UDB-e i da je to važan moment. Sada se referiram na neko od prethodnih pitanja. Možda nije bilo prisluškivanja na samom vrhu, ali na nižim nivoima jest i to je vrlo često otežavalo normalnu komunikaciju. Znam da se jedan privrednik iz Bijeljine žalio da je nakon svakog razgovora s partnerima iz Njemačke za prodaju nekih proizvoda morao ići u policiju referirati o čemu su razgovarali iako, kako on kaže, 95 posto razgovora nije uopće bilo vezano za politiku nego za privredu. Ali, to nastojanje policije da sazna šta se tamo dešava, o čemu se razgovara pokazuje koliko je, zapravo, ta struktura bila upletena u sve druge sfere društva i to je, naravno, imalo odjeka i na društvo u cjelini.

• Na kraju konkretno i precizno pitanje, koje priliči više opuštenijem razgovoru, ali za koje znam da će čitaocima biti atraktivno: je li Tito srušio Rankovića?

– Mislim da tu nema jednostavnog odgovora na taj način “da” ili “ne”. Iz svega što vidimo da se dešava u 60-im godinama evidentno je da se takva odluka nije mogla donijeti bez Titove podrške. Na kraju krajeva, to se vidi iz Titovih diskusija i na Brionskom plenumu i nakon toga, kada se to želi opravdati, odnosno reprezentirati na način na koji se reprezentiralo. Mislim da je Ranković bio čovjek izuzetno sklon zadržavanju postojećeg poretka, a to opet, s druge strane, nije bio adekvatan odgovor na promjene koje su se odvijale u 60-im godinama. Po mom mišljenju, to je morao biti neki prirodni razlaz između jedne i druge koncepcije.

Izvor: Al Jazeera