Dva diska pod jednim krovom Katice Čerkez

Učenici su vrisnuli da ih niko više nema pravo razdvajati od njihovih vršnjaka (Al Jazeera)

Najmonstruoznije naslijeđe koje je u Bosni i Hercegovini donio besmisao proteklog rata sigurno je tzv. ustanova “dvije škole pod jednim krovom”. Takvo što oči svijeta odavno nisu vidjele. Mjesta su to gdje se na najbezočniji način provodi diskriminacija po nacionalnoj osnovi. Na jedna vrata ulaze mali Bošnjaci, na druga mali Hrvati, a trećih, za male Srbe, naprosto nema. Oni mogu i kroz prozor. Ovdje, u hrvatsko-bošnjačkom dijelu Bosne i Hercegovine, na njih ionako niko ne računa. Kao, uostalom, ni na one koje zovu “ostali”.

Tu svako uči svoju istinu. Historijskim udžbenicima jezde mračni likovi iz još mračnijih vremena. Na časovima maternjeg jezika bezočno se laže kako oni drugi, čiji su očevi i matere nekada s našim očevima i materama sjedili u istim školskim klupama, govore drugi jezik i kako nam se samo čini da ih razumijemo. I ništa im nije isto. Čak ni matematika – jedni sabiraju crvena i bijela polja na šahovskoj ploči, a drugi oduzimaju otrgnute latice sa sasušenih ljiljana.

Da stvar bude još crnja, danas, dvadeset godina nakon završetka sukoba, građani ove zemlje stoje potpuno saživljeni s tim ogavnim izumom. Da, isti ti roditelji te nesretne djece u čija su leđa političari koji provode umobolne politike ugurali ključ i zavrću ga svakog jutra, sve žešće i bezočnije, držeći ih tako u konstantnom stanju kontrole.

Najstrašnija u ovoj priči jest spoznaja da se u bh. javnom prostoru o tome gotovo i prestalo govoriti. Nadigla se oluja onomad kada se jednoj ministrici omaklo kako ne treba miješati kruške i jabuke. I onda kad je pala presuda protiv takvih đavoljih tvorbi. Mediji su zvocali nekoliko dana, a onda se zakačili za neki bizarni događaj i “prešaltali” na drugu stranu. Zaronilo se u tišinu duboku godinama.

Najsramnije razdvajanje

Iz te tišine i pomirenosti sa zlom školskog krova pod kojim se, uz odobravanje vjerskih zajednica, provodi najsramnije razdvajanje po vjeri, bh. građane pomjerili su srednjoškolci iz Jajca. Ti mladići i djevojke, koji su samo prije nekoliko godina pohađali iste te škole, vrisnuli su da ih niko više nema pravo razdvajati od njihovih vršnjaka. I, kada im niko nije pridavao nikakvog izgleda, oni su izvojevali pobjedu. Spriječili su da se otvori još jedna, pedesetpeta, takva škola.

Oni su svojim dolaskom u Travnik, da ministrici obrazovanja, kojoj nisu dozvolili da ih opet podijeli, poruče kako neće stati sa svojom borbom sve dok se i posljednja ovakva škola u Bosni i Hercegovini ne zatvori, ovaj grad za tih nekoliko sati pretvorili u centar svijeta. Istovremeno, oni su utorak, 20. juni, pretvorili u dan duboke sramote za sve nas koji smo ostali u svojim kućama, svojoj tišini, pognutih kičmi, mazohistički spremni da nas političari, koji već desetljećima drže u budnom stanju najmračnije aveti fašizma, gaze, besprizorno, još deset, još dvadeset, još trideset godina, sve dok ne zgnječe u nama i posljednji damar sjećanja na ponos.

Gdje su tog dana bili roditelji djece iz Stoca, koji su prije nekoliko godina izvojevali sličnu pobjedu na sudu i dobili presudu, ali nisu imali snage istrajati u zahtjevima da prisile vlasti da je ispoštuju? Zar će dozvoliti da, uprkos tome što je pravda na njihovoj strani, i u njihovim rukama, i dalje gledaju, godinama, kako njihova djeca ulaze na dva različita školska ulaza i uopće se ne susreću?

Gdje su tog dana bili roditelji djece iz Kiseljaka, grada u kojem su pomjerili početak nastave da se djeca ne bi susretala ni u zajedničkom dvorištu? Nikako, tokom cijelog života. Ni tamo se uopće ne sreću, svako ima svoje kafiće i diskoteke.

‘Idite u disko’

Zato je ministrica obrazovanja Srednjobosanskog kantona Katica Čerkez srednjoškolcima iz Jajca u utorak rekla: “Idite u disko.” Zna ona vrlo dobro da su diskaći i kafići i slična mjesta podijeljeni po nalozima iz vrha njene stranke i da se ni tamo ne susreću različite vjere i narodi. Ne razmišljajte svojom glavom, poručila je gospođa ministarka, idite u disko i mlatite njom u jednoličnom ritmu do iznemoglosti. A mi smo tu da razmišljamo umjesto vas i samo mi znamo vašu upotrebnu vrijednost. Kad nam budete trebali, mi ćemo vam uručiti pozivnice.

“Vi ste instrument međunarodne zajednice”, rekla je “gospođa ministarka” kad su je jajački srednjoškolci pogledali s nerazumijevanjem. Za nju i njenog stranačkog šefa svako ko podigne glavu i počne razmišljati njome odmah postaje instrument međunarodne zajednice. I ništa se ne pika to što međunarodnu zajednicu u našem slučaju predstavljaju uglavnom evropske zemlje visoko razvijene demokratije u kojima se gaje evropske vrijednosti i što se pred tom međunarodnom zajednicom stranački šef gospođe ministarke kune kako su oni, i samo oni, HDZ-Hrvati, jedini nosioci evropskih vrijednosti ovdje u Bosni, na tom divljem i raspojasanom Balkanu.

“Ja se ne mogu boriti s vjetrenjačama”, izjavila je na kraju ministrica. Za nju, za njenog stranačkog šefa i sve one koji podržavaju suludi koncept “dvije škole pod jednim krovom” naša su djeca vjetrenjače. I svako ko počne misliti svojom glavom automatski postaje vjetrenjača. Za njih smo svi mi duhovi, prikaze, onostrana snoviđenja na koja treba baciti vradžbalice, sihre i čarke.

Zar ćemo i ovaj put preći preko ovakvih, najbezočnijih uvreda? Mi, građani Bosne i Hercegovine, za njih, političare na vlasti, mi smo vjetrenjače. Mi ne pripadamo svijetu njihove stvarnosti. 

Djeca na lancu

Zar ćemo dozvoliti da takve besprizorne persone drže našu djecu na lancu i dresiraju u svojim torovima kako bi ih sutra, kad im zatreba, mogli napikati jedne na druge? Gdje su roditelji djece iz Prozora, gdje jedni idu u prvu smjenu, a drugi u drugu i nikako se ne susreću? Gdje su roditelji djece iz Čapljine i Viteza, Bugojna i Busovače, iz Vareša, iz Usore? Gdje su roditelji djece iz Tuzle, Bihaća, Travnika, Sarajeva, Zenice, iz svih onih gradova gdje političari nisu uspjeli izgraditi “dvije škole pod jednim krovom”?

Krajnje je vrijeme da ustanu roditelji cijele Bosne i spriječe bahatu vlast koja nam otima djecu i od njih nastoji načiniti uskogrudne fanatike koji će se sutra u ime njihovih ciljeva uhvatiti za vratove. Zar niste vidjeli čitulju ubijenoj djeci koju je ove godine objavio Kozarski vjesnik iz Prijedora? Pogledajte je. Tamo, ispod 102 fotografije, piše ovako: “Oprostite, maleni, što vas nismo umjeli zaštititi.”

Zato treba stati uz svoju djecu, sada, na vrijeme, u vakat, dok još nije kasno, i podržati ih u njihovoj prostoj i tako prirodnoj želji da ih niko ne dijeli ni po vjeri ni po narodnosti i da niko ne pravi od njih kruške i jabuke kojima će žonglirati kako mu se ćefne.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera