Dveri – kao političko krilo IRA-e

Dveri često kažu da nisu protiv Evrope kao civilizacije, već protiv evropske birokratije (AP)

Piše: Dragoljub Draža Petrović

Neočekivani hit prolećnih izbora u Srbiji postao je Srpski pokret Dveri, konzervativna proruska klerikalna partija, faktički nastala pre 17 godina kada se grupa desničara okupila oko studentskog časopisa za nacionalnu kulturu i društvena pitanja rogobatnog naziva – “Dveri srpske”.

Bilo je to glasilo studenata srbistike Filološkog fakulteta u Beogradu čije su tribine u ultragrađanski orijentisanim medijima često nazivane i “profašističkim”.

Ali ultragrađani, kao i ultradesničari, znaju da preteraju u opisivanju onih sa krajnje suprotnog pola političke scene.

Kasnije je redakcija “Dveri srpskih”prerasla u nevladinu organizaciju, a prošle godine i u političku stranku, iako su prethodno dvaput učestvovali na izborima kao grupa građana.

Na glasanju 2012. godine osvojili su oko 170.000 glasova (4,3 odsto), a dve godine kasnije oko 130.000 (3,6 odsto), da bi se ove godine zaglavili na samoj ivici cenzusa od pet odsto, što je dovelo do jedne doskora nezamislive scene, da se zajedno sa Dverima u subotu na protestu zbog izborne krađe u centru u Beograda pojave i lideri ostalih srpskih prodemokratskih opozicionih partija čija je ideologija kilometrima daleko od “dverjanske”.

I što je najinteresantnije – da predsednik Demokratske stranke Bojan Pajtić pozove svoje glasače da na ponovljenim izborima na 15 biračkih mesta sledeće srede svoj glas daju ovim “tvrdim” nacionalistima kako bi prešli ivicu cenzusa. Ta vrsta vanideološke solidarnosti nije nikada primećena u srpskom političkom miljeu, pa zato i čudi.

Više zvuči stolarski, nego politički

Izraz Dveri na staroslovenskom znači – vrata. Više zvuči stolarski, nego politički. Izraz nije toliko arhaičan, jer se dverima nazivaju vratanca na ulazu u oltar pravoslavne crkve. Cela ideologija i nastupi Dveri dizajnirani su u tom crkveno-vizantijskom stilu sa pravoslavnim nijansama. Ali, za razliku od drugih desničarskih organizacija nastalih posle 2000. godine, Dveri ne spadaju u one, poput Obraza, Nacionalnog stroja, Pokreta 1389 ili Pokreta Naši, čije je članstvo mahom sastavljeno od navijača i raznoraznih poludivljih agresivaca koji smatraju da rusvaj po ulicama može biti odličan recept za strateško delovanje.

Postoji šala o tome šta će Dveri uraditi da bi rešili neki problem.

– Otići će da se pomole Bogu u Hram Svetog Save – glasi odgovor.

U dosadašnjem delovanu Dveri nisu imale divljački i fajterski bekgraund karakterističan za srpske desničare. Redovno su protestvovali protiv gej-parade u Beogradu, ali uvek sa ikonama, molitvama i popovima u prvom planu.

Nisu se našli ni na spisku desničarskih pokreta čija je zabrana tražena zbog širenja mržnje. Činilo se da su Dveri neka varijanta Šin fejna, političkog krila IRA, dakle – ljudi u odelima koji ne idu da se “šaketaju” po ulicama, već svoje stavove brane u političkoj areni.

Drugi ultradesničari smatrali su ih najpre satelitom Demokratske stranke, a posle ih optuživali za neobično bliske kontakte sa Vučićem. Dveri su se, ipak, u dosadašnjem delovanju profilisale kao dosledno opozicioni pokret. Pre tri godine osnovali su piratski radio “Snaga naroda”, u čije prostorije je tada upala policija, pošto su program emitovali nelegalno. Posle su postali internet radio. Jednom prilikom su pronašli čoveka koji intonacijom uspešno imitira Aleksandar Vučića, pa su sa njim napravili jednosatni radijski intervju ismevajući srpskog premijera naročito zbog Briselskog sporazuma, pošto Dveri, kao nacionalisti, smatraju da je Vučićeva evropska politika zapravo put ka priznavanju nezavisnosti Kosova.

Emisije na Radiju “Snaga naroda” je pored ostalih vodio i Marko Janković, jedan od najpoznatijih radijskih voditelja, di džejeva i poznavalaca rokenrola u bivšoj Jugoslaviji. Tako da je sem crkvenih i kosovskih pesama ovaj radio emitovao Azru, što je bilo u neskladu sa desničarskim diskursom programa.

Nove desničarske face

Marko Janković je bio i kandidat Dveri za gradonačelnika Beograda na izborima pre dve godine.

Sem Jankovića, među javnim ličnostima koje podržavaju Dveri jesu i akademici Smilja Avramov i Kosta Čavoški, pesnici Rajko Petrov Nogo i Gojko Đogo, te još neki koji su kao intelektualci bili deo ratnih dešavanja devedesetih i svi odreda bliski prijatelji i česti gosti Radovana Karadžića na Palama.

Za razliku od Šešeljevih radikala, u Dverima su potpuno nove desničarske face, dakle, uglavnom oni koji ne vuku “patriotske” repove iz devedesetih.

Najprepoznatljiviji je njihov lider Boško Obradović, četrdesetogodišnjak koji je pre početka bavljenja politikom bio bibliotekar u Gradskoj biblioteci Čačka.

Momak sa dozom harizme i prijemčivosti za glasače kojima je dosta Šešeljeve “Velika Srbija matrice”, pa se kao takav profilisao kao idealan za pridobijanje glasova desničara sitih bajatiih “velikosrpskih” priča četničkog vojvode Šešelja.

Pošto ideologija Dveri ne podrazumeva po svaku cenu teritorijalne pretenzije na susedne jugoslovenske republike, kao radikalska, već je bazirana na crkvi, Rusiji i takozvanim porodičnim vrednostima, u šta spada i vraćanje obaveznog služenja vojnog roka, njihova publika je uglavnom mlađa ili sredovečna.

Dveri često kažu da nisu protiv Evrope kao velike civilizacije, već protiv Evrope “birokratije, egoizma i mržnje”. Njihova proruska orijentacija jeste ono što ih spaja sa svim ostalim desničarima, od kojih je većina bila u prijateljskim odnosima sa Vučićem još iz njegovih radikalskih dana.

Desničarske organizacije su sve prisutnije u srpskoj javnosti i sve su aktivnije, pa je takozvana demokratska Srbija i taj segment političke scene počela da deli na “manje i veće zlo”. U toj raspodeli Dverima je pripala uloga “manjeg”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Agencije