Dvostruki rat protiv Palestinaca

Da bi intifada napredovala, ona mora u potpunosti prevazići Palestinsku samoupravu (EPA)

Piše: Ramzy Baroud

Brojke nisu dobre. Ali, o trenutnom palestinskom ustanku, ili intifadi, ne treba suditi na osnovu broja poginulih i ranjenih, već na osnovu sposobnosti da evoluira u objedinjujući pokret s diskursom nacionalnog oslobođenja. Prošla su dva mjeseca od kako su Palestinci izašli na ulice Jerusalema, raznih gradova na Zapadnoj obali i na granicu između Gaze pod opsadom i Izraela, pobunivši se protiv izraelske vojne okupacije. Oni, za sada, izbjegavaju direktni sukob s Palestinskom samoupravom.

Većina medija se fokusirala na slučaj napada nožem ili navodnih napada nožem koji se pripisuju mladim Palestincima, potaknutim frustracijama i očajem, ili na one koje su izraelske vlasti namjerno podmetnule. Ovi mjeseci masovne uznemirenosti u Izraelu pomogli su da se istakne ukorijenjeni rasizam u tom društvu prema “drugome” – bilo kome, posebno Palestincima, ko ne pokaže traženu odanost prema državi i nužne fizičke karakteristike kako bi pokazao svoj rasni status.

Palestinska samouprava se, međutim, drži uglavnom izvan nezadovoljstva naroda u Palestini, kao da nije na čelu regije u kojoj se dešava najveća mobilizacija, nasilna ili ne, u posljednjih nekoliko godina. Ovakav stav je zabrinjavajući. Pa ipak, budući da broj poginulih i ranjenih raste, ova intifada dolazi do kritične tačke: mora ili prerasti u pobunu, s jasnim političkim programom i alternativnim lokalnim vođstvom, ili potpuno iskopniti.

Ovaj drugi put je posebno opasan, jer bi potkopao kolektivne palestinske napore organizirane izvan frakcijskih granica kojima većinom dominiraju Fatah i Hamas. Ali, zašto intifada nije prerasla – uzimajući u obzir sve veći broj palestinskih žrtava i ključnu prirodu političke situacije – u nešto čime upravlja neizabrano, korumpirano palestinsko vođstvo?

Kako protiv zidova

Prema podacima palestinskog Ministarstva zdravstva, tokom dvomjesečne intifade ubijeno je 109 Palestinaca, uključujući 24 maloljetnika i pet žena, a ranjeno je 4.800 Palestinaca; 85 ih je “hladnokrvno pogubljeno”. Štaviše, Odbor Palestinske samouprave za zatvorenike objavio je da su izraelska vojska i policija u periodu između oktobra i novembra zatvorile 1.460 Palestinaca, gotovo polovina od tog su bila djeca, a bilo je i 69 žena. Ove brojke su važne jer pokazuju da su Palestinci u potpunosti svjesni cijene svoje pobune i uloge medija u iskrivljavanju slike o stvarnoj prirodi intifade i izraelske agresije, ali ipak ne odustaju od protesta.

Za razliku od prethodnih ustanaka, posebno “intifade kamenja” iz 1987. godine, ova se čini sporom kada je u pitanju artikuliranje nezavisnog, objedinjujućeg političkog diskursa koji bi zauzeo mjesto frakcija i njihovih političkih podjela. Objašnjenje ne leži samo u postupcima izraelske Vlade – zatvaranjima granica, konfiskacijom zemljišta, punktovima, takozvanom zidu razdvajanja i drugim pokušajima da se proizvede ne samo fizička podjela među Palestincima, već i mentalna.

Samo ovi gore pobrojani razlozi nisu dovoljni. Nasilne i tlačiteljske izraelske taktike su upravo ono što pokreće palestinske pobune – čiji je krajnji cilj uništenje ovih fizioloških zidova – kojima se ponovo budi palestinski identitet i artikulira novi nacionalni diskurs, koji definira Palestince samo kroz njihov odnos prema Palestini. Međutim, razlog iza pitanja u kom smjeru Palestinci idu odavde i dalje postoji.

Od kako je Palestinska samouprava uspostavljena 1994. godine, služila je kao matrica kontrole koja je sarađivala s Izraelom, dijelom kroz “koordinaciju sigurnosti”, da se suzbije neslaganje na Zapadnoj obali i u Gazi. Postala je bogatija, a ipak ovisnija o međunarodnoj pomoći i više podložna očekivanjima Zapada. Nakon više od dvije decenije, Palestinska samouprava je postala ukorijenjena i jadna realnost u palestinskom društvu – nije uspjela poboljšati život Palestinaca, ujediniti njihove redove ili izazvati Izrael u bilo kojem značajnom aspektu.

Zapravo, prema rezultatima ankete koju je 21. septembra proveo Palestinski centar za politiku i istraživanje, dvije trećine javnog mnijenja vide Palestinsku samoupravu kao “teret” za palestinski narod i traže od Mahmouda Abbasa, predsjednika Palestinske samouprave, da odstupi sa te pozicije. Abbas nije, naravno, podnio ostavku, ali je, dan nakon što su objavljeni rezultati ankete, “upozorio” na “rizik nove intifade”, potpuno svjestan da će Palestince osnažiti ovaj osjećaj da njega i njegovu “tegobnu” samoupravu pošalju u prijeko potrebnu penziju.

Dvostruka prepreka

Sada, kada je intifada u toku, Palestinska samouprava se nada da će se ponovo vratiti u sigurnost beskrajnih pregovora o nepostojećem “mirovnom procesu”. Palestinska samouprava je godinama davala sve od sebe da kontrolira bilo kakav lokalni pokret u palestinskoj zajednici. Više od 100 organizacija civilnog društva zatvoreno je 2007. godine na Zapadnoj obali zbog njihove navodne povezanosti s Hamasom. Od tada, a posebno tokom 2010, 2012. i 2014. godine, provedeno je niz mjera kako bi se osiguralo da Palestinska samouprava ima potpuni nadzor i eventualnu kontrolu nad palestinskim nevladinim organizacijama.

Trenutno postoji blizu 3.000 palestinskih nevladinih organizacija, od kojih je većina direktno ili indirektno povezana s različitim frakcijama. Mnoge od njih finansira Zapad, a održavaju se kroz odanost Palestinskoj samoupravi, diskursu o “mirovnom procesu” i dominantnoj frakciji, Fatahu. Grupe i organizacije koje su djelovale u Palestini tokom intifade iz 1987. godine odigrale su važnu ulogu, ponudivši solidarnost zajednicama kojima je tada bilo teško. Osim toga, pomogle su da se izgradi snažnija veza između Zapadne obale i Gaze.

Trenutne nevladine organizacije su uglavnom odane onima koji imaju pristup političkoj legitimnosti i fondovima, odnosno Palestinskoj samoupravi. One namjerno izbjegavaju direktnu političku ulogu koja bi mogla pomoći da se formulizira novi palestinski nacionalni diskurs. Trenutna je intifada, prema tome, suočena s dvostrukom preprekom, najveća od svih je unaprijed smišljena podjela palestinskog društva kroz 20 godina namjernog procesa kontrole oslabljenih lokalnih zajednica i osnaživanje elita i njihovih pristalica. 

Da bi intifada napredovala, ona mora u potpunosti prevazići Palestinsku samoupravu i potražiti odgovore izvan umornog leksikona koji promoviraju Abbas i njegovi ljudi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera