Džaba smo se mirili

Taman kad smo zaboravili miris rata, najnovije zveckanje oružjem ne ostavlja nikoga ravnodušnim, piše autor (EPA)

Piše: Esad Kučević

Vesternizacija Balkana ulazi u goropadnu fazu. Taman kad smo, čini se, više čežnjivo nego stvarno, zaboravili miris rata, najnovije zveckanje oružjem ne ostavlja nikoga ravnodušnim, uprkos konstataciji koja u osećaju zajedničke pometenosti zvuči krajnje cinično.

Jer, globalno otopljavanje ne važi za Balkansko poluostrvo. Takođe, ništa nam ne vredi što smo se pomirili čak tri puta – prvi put, poslednji put i nikad više – na putu za Stari kontinent, opterećen najnovijim prilivom izbeglica. Većina sa Bliskog istoka, iako na proputovanju, kroz Srbiju se oseća kao kod kuće. Za njih smo afrička sirotinja, praznih novčanika i gladnih stomaka, koja od usta odvaja da napuni šaržer. Makar za svadbeno šenlučenje i egzibicionističko rikošetiranje, kao parodija tetoviranja tradicije.

Sandžaklije su, usred vulgarne tradicije, urnebesno klanjali s oružjem na gotovs. Šumadincima iz metropole nebeske Srbije oduvek podjednako prija Unija i rakija, dok su Crnogorci iz Pipera, kršni momci, tipični primer neverovatne transformacije gromada u džepnom izdanju. Kadri su stići, ali bez premca uteći, korakom od sedam milja, ispred zarđale dvocevke, umnogome slično kao u filmu Mi nismo anđeli, kad ikona od šanera, na kraju svih izgubljenih iluzija, stereotipno i bezosećajno uživa u ulozi psa rata, pa još i anđela garava lika.

To je slika žanrovskog klišea. Kod publike jedne zemlje koje više nema, sudbinu rata podelila je politika, ekonomija, prosveta, unutrašnja i spoljna politika…

Zaleđeni (u sećanju) ne miruju. Kažu: “Nekome je rat majka, a nekom sudbina (!)”

Teško palo primirje

Ova se teza može ubedljivo braniti na više načina. Kroz mnoge primere, iz regiona, u kome se, manje-više, na sve strane patetično favorizuje relativizacija. Na konto mira, grozomorno se bezmalo žrtve izjednačavaju sa dželatima, u prilog viševekovnom imidžu balkanskih plemena, kojima je najteže padalo primirje. Ono suvereno, sigurno i strpljivo.

Međutim, mir se teškom mukom, makar privremeno i povremeno, nameće kao ovozemaljski životni marker. Suprotno belosvetskoj gravitaciji, na putu bez povratka i oporavka, kad posrnuli Zapad iznova i vampirskom vesternizacijom oživljava ratnohuškačke uspomene na bele novce za crne dane. U režiji onih što ne vladaju sobom, a hoće da vladaju planetom.

Čarobno. Samo, po sebi. Tako postaju, ostaju i traju.

Ajzenhaueru se priviđalo kad je rekao: “Postoji samo jedno sredstvo da bi trijumfovao mir: usvojiti zakon po kome, u slučaju rata, ratnu štetu plaća – pobednik.” Sad je neki drugi vakat. Bolje reći fakat za lakat. Jer, kažiprstu je poodavno već odzvonilo.

Priznaje to, u zahaću novosadskog Ribarskog ostrva, po ko zna koji put, Đorđe Balašević: Al bez brige sve i da santa nebo prekrije ti imaš gdje prezimiti… Al’ tebe volim, to je fakat ti si mi ljubav jedina, prodat ću onu našu kućerdu ‘na lakat’ pa nek’ je stoput djedina, da kupim četir’ konja bjesna, da ih u oblak upregnem, pa s’ tobom di nas nitko ne zna uteknem…

Mir je pitanje života. Norveška sreća je, kažu, u dosadi. Valjda zato (pre)srećni narodi, poput Skandinavaca, imaju dosadnu istoriju. Opako, pa još i nama naopako. Ali, šta ćemo sa viškom prošlosti? Neka visi. Kao visibaba, visi deda, neka visi prošlost naše sadašnjosti. Valjda se zato Balkanci prave Englezi. Prvi napuštaju brod koji tone. Sumnjaju da mir može bez rata, kao jednojajčani blizanac bez brata. Ili je to podrinjska refleksija ratobornog lika u ogledalu. Ogrezlog u mirisu baruta i krvi.

Regionalne opservacije 

Od Sežane do Đevđelije kuka pregolema. Na Bledu sedativno deluje Dvoržakova kantata sa pivskim ukusom. U Zagorju, pored osigurača, pregorela čitava instalacija. U Bosni i Hercegovini ludilo i lucidnost žive (za)jedno. Srbi na frontu padoše, a “Srbende” ustaše. Svilen konac je crnogorski kraj. U Sandžaku, ako nema ćevapa, dobri su i beli bubrezi. Šejtan je ulaskom u makedonsku politiku konačno došao po svoje. Kosovari nisu Crnci, nego belo roblje. Sad se severno od Ibra bore za Egzit, a južno za egzist.

Tamo i ovde, Srbija je neslavni rekorder. U 20. veku doživela je šest ratova. Tri balkanska, dva svetska i jedan gratis, osiromašenim uranijumom 1999. godine.

Trajni mir je, ipak, daleko. Pusta želja, a ne društveno-političke ideje. Kokarda demantuje čak i Brehta, u prognozi da će Dan gneva doći kao grom iz vedra neba. Uz groteskni oratorijum. U zemlji slepaca, oslonjeni na jednooke vođe, što uhodanim hodom po žici na put kolone stada navode. Neznano junački i neviđeno hrabro nas ispratiše. Dosta je: Nikad više, nikad više…

Sad mlado pokolenje ide u školu po poštenje. Lovci na palanački duh su objavili lovostaj. Predani borci su dali unikatni doprinos. Po njima, istorija ne postoji. Postoje samo biografije. Ako se iz istorije uklone ličnosti, ostaće ukrštenica bez slova. Tabula rasa sa intrigom. Za one koji vole tarot karte, astronomiju i zvezde, Ili predeo slikan zovom.

Međutim, loš mir i dobar rat nikad nisu postojali. Istorija se, kažu, ponavlja – prvo kao tragedija, potom kao farsa. Koreni su praistorijski. Od Kamenka i Kremenka vrh je dno, a suludi vitezovi okruglog stola naši su grobari.

To je život. Kao ljubav. Ima dva zla – rat i mir. Međutim, u miru sinovi sahranjuju očeve, a u ratu očevi sahranjuju sinove.

Rat nije strip, nego njegov žanr

U iščekivanju hepienda, nameće se jalove priča o samooslobađanju i zumiranju stvarnosti, u kojoj smo pristali na politički igrokaz: Kako smo posta(ja)li oportune kukavice, iz krvave svile i kadife. Prema večitim rivalima blagi kao majčino mleko, a prema istomišljenicima spartanski surovi.

Uz balkanski odjek. Saradnja bivših jugoslovenskih republika trajaće večno. I ni dan duže. Tamo gde se identiteti ne dokazuju, već podrazumevaju. U poplavi korodiranih zabluda i ishabanih iluzija, ako se ne uzmemo u pamet, pamet će nam oduzeti.

Okamenjeni u prošlosti nemaju prava da grade budućnost. Nije onda iznenađenje što istinski mir na Balkanu nikad nije dobio zajedničku šansu. Nije pustio korene u v(l)ažnoj zoni.

Jer, u životu koji piše romane rat nije strip, nego njegov žanr, odnosno epizoda čija balkanska remake-nova verzija nema kraja. Poput video-igrica, u kojima svako igra u svom prostoru, protiv virtuelnog  protivnika. Puca u opsene, kao u varljivi mir i dobija duplo golo.

Samo da prekine balkansko kolo…

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera