Džamić: Živimo više od 100 godina kao u Alan Fordu

Mislim da je upravo tenzija između realnosti i propagande bila nešto što je Alan Ford napravilo vrlo, vrlo jugoslovenskim fenomenom (Ustupljeno Al Jazeeri)

Diletantizam u svim sferama društva, počev od medija i dalje, te nefunkcionalnost porodica, okruženja, sistema pokazuje kako područje bivše Jugoslavije živi kao u Alan Fordu više od 100 godina, kaže za Al Jazeeru Lazar Džamić.

Naš sagovornik je autor knjige Cvjećarnica u Kući cveća koja govori o legendarnom italijanskom stripu Alan Ford koji je u nekadašnjoj Jugoslaviji bio popularniji ako ne više, onda jednako kao i u svojoj domovini. Iako se SFRJ raspala, velika popularnost Grupe TNT je i dalje prisutna. Džamić se vratio u Beograd nakon  što je 18,5 godina živio i radio u Londonu, bavi se marketinškom komunikacijom, a osim brojnih stručnih i popularnih predavanja na temu marketinga u kulturi i kulture u marketingu, napisao je i objavio četiri knjige o oglašavanju, odnosima s javnošću i fenomenologiji komunikacije.

Svoje iskustvo s područja komunikacije putem kulturnih obrazaca u knjizi Cvjećarnica u Kući cveća Džamić je primijenio na fenomen stripa Alan Ford. Pokušava rekonstruirati što su jugoslovenski čitatelji mogli prepoznati u siromašnim i posve bezrazložno entuzijastičnim uposlenicima disfunkcionalne cvjećarnice u New Yorku koja funkcionira i kao sasvim nevažan, ali ipak poseban faktor u politici svjetskih sila.

Prvi broj stripa o avanturama Grupe TNT je izašao u Italiji u maju 1969. godine, dakle prije pola stoljeća, a na naše podneblje je došao godinu dana kasnije.

  • Nedavno je objavljeno peto izdanje Vaše knjige Cvjećarnica u Kući cveća sa dva dodatna poglavlja u odnosu na ranije poglavlje. Jedno od njih govori o „zabranjenoj epizodi u kojoj se pojavljuju Josip Broz Tito i njegova supruga Jovanka“. Da li su to zaista nacrtali Italijani i da li je ona zaista bila zabranjena?

– Definitvno nisu, to znamo vrlo pouzdano. Slovenačka Mladina je 1989. imala seriju od 16 tabli u kojima je napravljena parodija na Tita i Jovanku zbog raznih dešavanja u Jugoslaviji u to vreme. Ona je urađena u fazonu Alana Forda i tu je parodiju crtao Andrej Flumiani, zagrebački strip crtač.

Ranije je zaista bilo intervencija na raznim kvadratima u originalnim epizodama za koje se zna da su partijski komesari, zbog mira u kući, morali da retuširaju. Kako to već biva kod nas i kako je čaršija već raspoložena, napravljena je priča kako je kod nas zabranjena ta epizoda.

U stvari, ona nikad nije postojala – to je bila Mladinina parodija, pa je jedno od dva nova poglavlja upravo detaljna priča o tome kako se to desilo i po prvi put je ta priča ispričana u detalje.

  • Drugo dodatno poglavlje ima veze sa domaćim filmovima koji su bili i ostali veoma popularni?

– Drugo novo poglavlje je intervju sa Slobodanom Šijanom o tome kako je Alan Ford uticao na poetiku „Maratonaca“ (Maratonci trče počasni krug), ali i gde se neka nadrealna poetika i farsa Balkana prepliće sa njegovim filmom Ko to tamo peva.

To je bio jedan alanfordovski razgovor o njegovim filmovima i radovima i preplitanja sa Alan Fordom.

  • Ako se pogledaju popularni sadržaji današnjice, može se vidjeti kako dominiraju priče ispunjene nasiljem i seksom, dakle faktori koji su bili veoma malo prisutni u Alanu Fordu. Da li bi ovaj strip dosegao ovoliku popularnost da je, recimo, nastao prije 15 godina?

– Sumnjam u to, mislim da ne bi imao takvu rezonancu i ne bi bio popularan kako je bio u staroj Jugoslaviji iz više razloga. Prvo, napravljen je u potpuno drugačijem svetu, svetu u kojem nije bilo interneta sa kojim se ništa se ne može takmičiti. Kada pogledate, mi nemamo više nijedan strip koji se pojavio, a koji ima takav značaj u novije vreme. Imate sada crtane serije koje su televizijski fenomen, kao što su „Simpsonovi“ i slično koji su satira, i imate internet.

Nigde u svetu više deca ne čitaju stripove, stripove čitaju odrasli i to u varijanti grafičkih romana. Strip kao forma jednostavno je otišao u neku formu aktivizma. Više to nije onaj svet u kome su stripovi imali funkciju bekstva od stvarnosti koja je bila dosadna bez interneta, kablovske televizije…

Alan Ford je takođe dobro rezonovao u staroj Jugoslaviji zato što je ona imala svoju specifičnu dinamiku u to vreme. To je bila država koja je imala prikrivene svoje tenzije, imala tu nadrealnu farsu koja se dešavala ispod površine. Imali smo ubeđenje da živimo u najsavršenijoj zemlji na svetu, iako su mnogi javno upozoravali da stvarnost nekako ne odgovara propagandi.

Mislim da je upravo ta tenzija između realnosti i propagande bila nešto što je Alan Ford napravilo vrlo, vrlo jugoslovenskim fenomenom…

  • Govorimo o internetu, digitalnim sadržajima… Koliko digitalizacija zaista donosi koristi?

– Postoji mnogo pozitivnih aspekata digitalne tehnologije, naravno u zavisnosti kako se ona koristi. Ima i velikih opasnosti naravno, ogromnih opasnosti za moderno društvo, za decu. Postoje opasnosti od distrakcija, digitalnog ovisništva gde deca ne mogu da se isključe, to utiče na njihovo zdravlje, na uspeh u školi… Postoji čitava sfera maltretiranja, zloupotrebe i odvratnog odnosa prema ljudima na Twitteru i forumima…

Iste tehnologije, manje više, imaju svoju dobru i svoju lošu stranu, zavisi od toga kako se koriste, od društva kako se odnosi prema tome. Nije crno-belo, na nama je, kao na društvu, da izvučemo što više iz toga pametnim korištenjem i regulacijom. Ako ostavimo samom sebi, onda će biti problema.

  • Svakodnevno smo na udaru ogromnih količina informacija i dezinformacija. Kako se snaći u tom moru, kako odgovoriti na izazov i pronaći prave?

– To je vrlo dobro pitanje i potpuno ste upravu. Ogroman izazov digitalnog prostora je u tome što imate najviše informacija koje nisu filtrirane ni na koji način. Postoji ogromna količina konfuzija, laži, budalaština jer nema nikakva vrsta kvalitetivnog filtera i to strahovito menja način na koji ljudi oblikuju svoju sliku realnosti.

Zatvaramo se u svoje filtere, mehurove i pratimo samo one stvari koje odgovaraju našim trenutnim razmišljanjima i stavovima o životu, svemu. Nemamo mnogo prilike da čujemo suprotno mišljenje i to dovodi do ogromne polarizacije u društvu. Za normalnog čoveka je jako teško proveriti informacije, teško je novinarima, a kamoli regularnim ljudima.

Postalo je jako teško u digitalnom svetu razlikovati istinu od laži i propagande i to dovodi do velikih problema globalno, ne samo kod nas. Lako je manipulisati i tim medijima, tom percepcijom realnosti i to se vraća na loš način celom svetu.

  • Koja je uloga medija tu, čini se kako brojni „mediji“ pumpaju medijski prostor raznim aferama i sadržajima koji ne nude korisne informacije i tako otežavaju selekciju korisnicima?

– Sve zavisi kako ko definiše šta je bitno. Komercijalni mediji nisu u biznisu bavljenja onim što je bitno, oni su u biznisu pravljenja para, a politička ekonomija pažnje u digitalnom prostoru funkcioniše tako da ko god privuče pažnje i preglede strana, taj može bolje da monetizuje te preglede bolje od onog ko ne privlači te preglede.

Ako je jedino merilo zarada, onda komercijalni mediji rade sve, uključujući i razne prljave trikove u opštoj tabloidizaciji digitalnog prostora, da privuku preglede jer je oni njima prave pare. Komercijalni mediji nisu mediji u smislu u kojem smo mi navikli, visokom društvenom smislu da imate odgovorne medije koji utiču na razvoj nacionalne diskusije, već su tu da prave pare i dobijamo da kvalitativni mediji jedva preživljavaju.

  • Dugo godina ste radili kao novinar. Kako sada vidite tu profesiju, naročito u ozračju koje ste opisali?

– Kod nas je profesija upropaštena, mi smo je upropastili. Imam studente novinarstva koji ne znaju da pišu, ne znaju ništa o svetu u kojem žive, šta im vršnjaci rade u svetu. Ne znaju da pišu jer nam je jezik upropašten, niko ništa ne čita, struka je upropaštena.

Redakcije funkcionišu kao neka vrsta provodnika za komercijalne objave kompanija, bez skoro ikakve intervencije. Analitičko novinarstvo skoro da ne postoji i svi jure preglede jer tako prave pare. Kod nas nema specijaliziranih novinara, deprofesionali smo profesiju.

Druga stvar je ta tabloidizacija, treća stvar je politička kontrola protoka novca iz oglasne sfere u cilju kontrolisanja medija. Neko ne sme da se oglašava u nekim novinama jer mu je neko rekao da su oni u nemilosti vlasti, a oni koji su u milosti dobijaju promet, reklame od državnih i drugih firmi.

Imamo razne artefakte na našem medijskom tržištu koji drugde ne postoje, a koji sami po sebi doprinose da imamo jednu katastrofalnu situaciju danas i pravo je čudo da i tih nekoliko tzv. nezavisnih medija i dalje opstaje pristupu nekim fondovima i što žive prilično bedno…

  • Kao da opisujete Grupu TNT?

– U velikoj meri, upravu ste. To je onaj problem što Alan Ford živi suštinski duboko na našim prostorima više od 100 godina. U raznim aspektima se prepoznaje taj alanfordovski život i situacije iz ugla dilentatizma, nefunkcionalnosti. I naše porodice su takve u velikoj meri… Kao da svako društvo ima svog Broja 1 i Jeremiju, rođaka koji pati od svih bolesti.

To je i Nenad Brixy (prvi prevoditelji Alana Forda u SFR Jugoslaviji i čovjek koji je donio ovaj strip na naše prostore op.a.) jednom prilikom rekao kad je prevodio Alan Ford, kaže: ‘Ja sam u svakoj epizodi nalazio ponekog poznatog’.

Izvor: Al Jazeera