Džemaludin Harba, jedini bh. fudbaler u Kući slavnih

Amerikanci imaju pobjednički duh u fudbalu i u ostalim sportovima, kaže Džemaludin Harba (Al Jazeera)

Doktor Džemaludin Harba jedini je Bosanac i Hercegovac iz bilo kojeg sporta u Sjedinjenim Američkim Državama koji je primljen u Kuću slavnih u New Jerseyu za doprinos unapređenju i razvoju fudbala u najmoćnijoj sportskoj naciji na svijetu. Ovo izuzetno priznanje Sarajliji rođenom 14. juna 1948. godine u glavnom gradu Bosne i Hercegovine dodijeljeno je na impozantnoj ceremoniji decembra 2015. godine u gradu Newarku, New Jersey. Prisustvovalo joj je 600 uglednih zvanica iz svijeta fudbala, koje imaju važnu ulogu za razvoj ovog sporta u Americi.

Na svečanosti se prisutnima obratio nekadašnji generalni konzul Bosne i Hercegovine u New Yorku Ivica Mišić, koji je izjavio da je prijem Harbe, koji je postigao sve što se moglo ostvariti u životu kao igrač i stomatolog, u Kuću slavnih kruna uspješne karijere. Prema Harbinim riječima, Mišić je tada naglasio da ovaj veliki uspjeh treba biti ponos svim Bosancima i Hercegovicima, jer je Harba “naše gore list”.

Nije zaboravio rodni grad i državu

Na poziv bivšeg igrača Sarajeva Nedžada Hasanbegovića Džade, Harba je počeo igračku karijeru u sarajevskoj Iskri, kada je pohađao Srednju medicinsku školu. Ubrzo je zaigrao za prvi tim Iskre daleke 1967. godine. Kaže da je na malonogometnom turniru u sarajevskom Fisu povodom Dana mladosti (proslavljao se 25. maja) dao efektan gol “makacizama”, opisan u novinama. Na prijedlog nekadašnjeg fudbalera Sarajeva Kemala Džemidžića, Harba je, zajedno s Ramizom Avdićem, Bajazitom Arnautovićem i Izetom Kulašom, prešao u vogošćanski Unis.

Harba je istakao da se tim iz Vogošće iduće sezone plasirao u Drugu ligu i da je po plasmanu u veći rang takmičenja otišao na odsluženje vojnog roka. Kada je završio vojnu obavezu, vratio se u Unis. Služenje vojnog roka bilo je korisno za tada mladog fudbalera, pošto je dobro unovčio igrački kvalitet. Da ugledni Sarajlija s američkom adresom stanovanja nije zaboravio rodni grad i državu, pokazao je nedavno, za vrijeme održavanja Memorijalnog malonogometnog turnira “Asim Ferhatović Hase”, u znak sjećanja na asa tima sa Koševa, doniravši nagrade najboljim pojedincima turnira i sportsku opremu, odnosno kopačke fudbalerima Vratnika.

Uručio je i slike s njihovim portretima kao poklone nekadašnjim asovima bh. fudbala Mirsadu Fazlagiću, Vahidinu Musemiću, Fuadu Muzuroviću, porodici Ferhatović, posthumo za Haseta, te predsjedniku Željezničara i prvom čovjeku košarkaškog kluba Spars Nihadu Selimoviću.

U intervjuu je Harba govorio o zanimljivostima sa odsluženja vojnog roka, trenutku kada je saznao da je primljen u Kuću slavnih u SAD-u, igračkom i trenerskom doprinosu razvoju fudbalske igre u Americi, popularnosti fudbala u ovoj svjetskoj velesili, neplasmanu SAD-a na Mundijal 2018. godine u Rusiji, izboru Grega Berhaltera za novog selektora reprezentacije, životu u Americi, stomatološkom pozivu te posjetama Sarajevu, kada smo i razgovarali s njim.

• Po čemu pamtite boravak u bivšoj Jugoslovenskoj narodnoj armiji?

– Bio sam u sportskoj četi, s reprezentativcem Dojčinovskim, afirmisanim igračima Prve savezne lige Jugoslavije Plačkovom i Kobeščakom. Dok sam bio u vojsci 1970. godine, istovremeno sam profesionalno igrao za Dinamo iz Vranja. Bio sam dobro plaćen, u iznosu od dva miliona dinara, i svako od nas koji je tada igrao fudbal imao je sopstveni auto. Kada sam završio vojni rok, majka Šefika se čudila i pitala me da nisam ukrao novac, rekavši mi: ‘Sine, odakle ti toliki novac, vrati ga.’ Otac Sulejman je, takođe, razgovarao sa mnom, kazavši mi: ‘Ko još donosi pare iz vojske?’ Odgovorio sam im da možemo autobusom otići u Vranje, da pitamo ljude o zarađenom novcu igranjem u klubu. Roditelji su mi rekli da jedva odvoje novac da mi ga pošalju u armiju, a majka je dodala: ‘Odakle ti, nosio te đavo, toliki novac?’, jer sam po okončanju vojske kupio novi automobil.

• Kako se odvijala vaša dalja fudbalska karijera u Bosni i Hercegovini?

– Bio sam ljut kada sam došao u Unis, s obzirom na to da je trener Vlatko Konjevod imao već formiran tim. Nije računao na mene i napustio sam Unis. Otišao sam u Pofalićki, gdje sam igrao s Miralemom Gagićem, Ljubom Kalabom, Mirsadom Alečkovićem Kilketom i Alijom Saračevićem. Počeo sam raditi sa 23 godine, a takođe sam mislio o nastavku obrazovanja. Upisao sam Stomatološki fakultet, misleći da ću moći takođe studirati, mada mi fudbalske obaveze i posao to nisu dozvoljavale.

Mišo Smajlović me zvao da se vratim u Iskru, što sam učinio, ali nisam odigrao nijednu utakmicu. Ubrzo je stigao poziv iz Amerike, a Selver Tahirović mi je dao pismo iz Nogometnog kluba Croatia New York, koja je bila zainteresovana da igram za nju u ligi New Yorka. Odgovorio sam u pismu da želim doći i dobio plaćene avionske karte od kluba. U Croatiji sam igrao zapaženo godinu dana i potom su došle ponude američkih klubova. Oni su me pozivali da dođem na probu i ukoliko zadovoljim potpišem ugovor.

• Jeste li potpisali profesionalni ugovor u Americi?

– Trener kluba Sent Daniels bio je Nijemac Manfred Schellscheidt, koji je odredio na koga će računati. Otišao sam na pripreme i trener je tada izjavio da od 30 igrača jedini Džimi potpisuje. Bio sam veoma sretan, pošto mi se ispunila želja za profesionalnim igranjem fudbala, zbog čega sam došao u Ameriku.

• Kakve su impresije o fudbalskoj karijeri u SAD-a?

– Za vrijeme moje igračke karijere niije bilo ispadanja iz fudbalske lige, isto kao što nema ispadanja u NBA ligi. Bolji timovi bi se kvalifikovali u play-off i stekli bi pravo dovođenja kvalitetnijih igrača od ekipa koje ne bi izborile doigravanje. Igrao sam za San Francisco, sadašnjeg člana MLS lige. Trenirao sam dosta američkih timova u različitim takmičenjima i raznih generacija igrača.

• Koliko vas je obradovao prijem u Kuću slavnih?

– To je bilo ogromno iznenađenje za mene. Sjedio sam jednog oktobarskog dana 2015. godine u stomatološkoj ordinaciji i pripremao se za posao. U međuvremenu je došao poštar i dao sekretarici kovertu. Ona je pogledala i rekla mi da je za mene. Na koverti je pisalo da je šalje Američka fudbalska federacija i mislio sam da se radi o donaciji. Kada sam je otvorio i vidio da piše da sam izabran u Kuću slavnih, od uzbuđenja nisam mogao stajati na nogama, nego sam sjeo i zamolio sekretaricu da pročita kompletno pismo. Ostao sam bez daha od velikog uzbuđenja zbog dobijenog priznanja.

Nakon puno godina rada u fudbalu i treniranja mnogih studenata, koje je bilo na dobrovoljnoj bazi, moj trud bio je prepoznat od Federacije SAD-a i nagrađen sam za njega. Sada, gdje god se pojavim na stadionima i sportskim objektima Amerike, ljudi me prepoznaju i podsjećaju da sam ih trenirao i davao savjete. Veoma sam ponosan na to i znam da je moja fudbalska familija u Americi brojna.

• Šta možete reći o ceremoniji dodjele priznanja?

– Svečanost je održana u decembru 2015. godine u New Jerseyu. Na njoj je govorio Ivica Mišić i rekao da prisustvuje veličanstvenom skupu. Prisutni su bili istaknuti nogometni stručnjaci u Americi, a naglasio je da je sretan što prisustvuje prijemu jedinog Bosanca i Hercegovca u Kuću slavnih. U govoru je posebno istakao da sam sve postigao zalaganjem i vrijednim radom.

Mišić je izjavio da je iz govora prethodnika na ceremoniji vidio da se radi o sportskoj veličini koja je prenosila fudbalsko znanje američkoj djeci, od kojih su neki postali reprezentativci ove države. Takođe je podvukao da je očito da je to čovjek koji je uspio kao igrač i stomatološki stručnjak, ostvarivši sve što se moglo postići u Americi. Ovo priznanje je kruna njegove sportske karijere i služi na ponos svim narodima u Bosni i Hercegovini.

• U čemu je vaš doprinos razvoju fudbala u SAD-a?

– Dok sam bio igrač, puno vremena sam provodio trenirajući mlade nogometaše, jer je to bilo u programu razvoja američkog fudbala. Svi moraju biti uključeni u trenažni proces mladih i bio sam jedan od onih koji je poštovao to pravilo, za razliku od mnogih koji se nisu pridržavali toga. Nije mi bilo teško putovati u miljama udaljene gradove kako bih održao treninge u gimnazijama i na koledžima te klubovima. Jednostavno, i danas mi je teško povjerovati da sam nosilac tog vrijednog priznanja, što me čini ponosnim.

• Kako je biti u društvu slavnog Brazilca Pelea, Italijana Giorgija Chinaglije i drugih koji su doprinijeli razvoju fudbala u SAD-a?

– Na ceremoniji dodjele priznanja rečeno je da je Amerika bolja s Džimijem nego bez njega i da bi mladi trebaju krenuti mojim stopama. Jedan govornik je kazao da pošten rad donosi rezultate i plodove. Isto tako sam uspješan na porodičnom planu, dok sam se afirmisao kao osnivač radio programa Glas BiH, koji je emitovao emisije 20 godina. Priznati sam stomatolog na području obale Istočne Amerike.

• Šta mislite o kvalitetu MLS lige, gdje se takmiče ekipe iz SAD-a i Kanade?

– Ostvaren je ogroman napredak u njoj. Klubovi su finansijski stabilni, a druga važna stvar je da imaju fantastične stadione gdje se igraju utakmice. To je rezultiralo da utakmicama prisustvuje veliki broj gledalaca. Finale konferencija (igra se u zapadnoj i istočnoj) i lige održava se na rasprodanim stadionima.

• Koliko je fudbal popularan u Americi?

– Veoma je popularan. Igra se tokom cijele godine i nema pauza kao u Bosni i Hercegovini. Djeca su uključena u njegovo igranje prema starosti i svakome je dostupno da bude član bilo kojeg kluba. U SAD-a igraju se utakmice osnovnih škola, gimnazija, koledža, amaterskih i profesionalnih liga.

Interesantno je da sa 70 godina igram stalno za jedan tim. Lige su organizovane za igrače preko 40, 50 godina… Za vrijeme boravka u Sarajevu mnogo mi nedostaje nogomet, pošto sam navikao igrati svaka dva-tri dana. Ova liga je amaterska i rekreativna. Posjetio me je nekadašnji igrač Sarajeva Salih Šehović i stalno je spominjao kako je fudbal dobro organizovan u Americi. Amerikanci prilaze ovom sportu s velikim entuzijazmom. Posjete na stadionima su sada dobre ne samo kada igra muška, nego i ženska nacionalna selekcija. To je svojevrstan fenomen.

• Je li javnost kritički ocijenila neuspjeh SAD-a u kvalifikacijama za prošlogodišnje Svjetsko prvenstvo?

– Amerikanci ne stvaraju veliki problem oko toga. Oni nisu veliki kritičari, kao što je slučaj kod nas, gdje se na svakom mjestu, ulici, kafani i restoranu, mogu čuti fudbalske kritike. Neodlazak SAD-a na prvenstvo svijeta pripada prošlosti. Postoje analize u vezi s tim, mada se više gleda unaprijed, da se ne bi ponovile greške koje bi dovele do ispadanja u kvalifikacijama. Volio bih da je tako i u Bosni i Hercegovini, da se okrenemo postizanju što boljih rezultata u budućnosti, a ne da se bavimo stalno prošlošću.

Amerikanci imaju pobjednički duh u fudbalu i u ostalim sportovima. To se vidi u istoriji Olimpijada i svjetskih prvenstava, na kojima nisam čuo izjavu američkog sportiste da kaže da nije uspio jer je imao tremu.

• Kakva je budućnost fudbalske reprezentacije SAD-a?

– Budućnost je veoma dobra. Djeca sa koledža i iz profesionalnih klubova odlaze u Evropu, najviše u Njemačku, ali i Englesku, Austriju i Holandiju, da igraju fudbal. Mladi treneri idu na dodatno sportsko obrazovanje po cijeloj Evropi, kao i u Brazil. Nakon toga se vraćaju u Ameriku, da prenesu znanje igračima. Amerika je plodno tlo za fudbal, jer je infrastruktura izgrađena, a prevoz do stadiona vrhunski organizovan.

Kada igraju najveći svjetski timovi, koji se pripremaju u Americi za sezonu i nastupaju na kupovima, stadioni su puni. Sve utakmice se prenose na televiziji, bez obzira na to gdje se igraju. Pet-šest sati poslije odigravanja emituju se i snimci utakmica koje gledam ako nisam posmatrao direktne prenose. Osim toga, klubovi angažuju trenere iz Evrope i Južne Amerike da održe predavanja o različitim fudbalskim temama.

• Smatrate li da će Gregg Berhalter biti uspješan na funkciji selektora Amerike?

– Ovaj put izabran je američki trener, koji posjeduje igračko iskustvo iz Njemačke. Kao trener radio je i u Sjedinjenim Američkim Državama. Svi misle da na selektorskoj poziciji Americi nije potreban strani trener, za kojeg će potrošiti veliki novac, nego domaći stručnjak, koji bolje poznaje igrački kadar. Prioritet je da može komunicirati s igračima i da ga svi razumiju šta govori.

Titulu prvaka prošle godine osvojila je Atalanta United, čiji je trener Argentinac Gerardo Martino. On je trenirao Barcelonu i njene velike zvijezde Lionela Messija, Luisa Suareza i Neymara. Oni koji su nekada igrali fudbal su većinom analitičari, ili su u procesu da postanu treneri.

• Šta za SAD znači da je, zajedno s Meksikom i Kanadom, dobio organizaciju Mundijala 2026. godine?

– Znači puno. Finale SP-a će biti odigrano u New Jerseyu, na stadionu gdje je nekada igrao Cosmos. Stadion je fantastičan i kada se uđe u njega, osjećate se kao da boravite u nekom gradu. Ja živim u njegovoj blizini, u gradu Paramus, gdje imam svoju ordinaciju.

• Jeste li zadovoljni životom u SAD-a?

– Satisfakcija mi je da radim posao koji volim, što treba cijeniti. Takav je moj pristup poslu i ljudima, što nastojim održavati i u svakodnevnom životu.

• Kako je raditi stomatološki posao?  

– Kada radiš puno godina posao koji voliš, vrlo je lako. U ovom momentu držim nastavu kolegama kako bi ovladali savremenim tehnološkim procesima u struci.

• Kako biste ocijenili rad Fonda za pomoć Bosni i Hercegovini, čiji ste jedan od osnivača, i radio programa Glas BiH?

– Bio je u funkciji dok je trebalo pomagati ljudima u Bosni i Hercegovini. U tu svrhu donirano je između pet i osam miliona dolara, a nakon toga je Fond za pomoć Bosni i Hercegovini završio rad. Radio Glas BiH osnovan je prije 24 godine, a prvi spiker bio je Ivica Puljić. Nakon što me zamolio da pređe na rad u Glasu Amerike, bilo mi je drago što odlazi u uglednu medijsku kuću. Dok nije došao novi voditelj, radio sam emisije i okušao se u tom poslu. Takođe sam organizovao i Bh. filmski festival u New Yorku.

• Da li se i koliko Sarajevo promijenilo kao grad u posljednje vrijeme?

– Sarajevo se stalno mijenja i napreduje, što vidim svaki put kada dođem. Vjerujem u narod u Blosni i Hercegovini, jer je mnogo pozitivnih stvari urađeno. Istovremeno, sve više turista posjećuje Sarajevo, što predstavlja dobru privrednu granu.

Izvor: Agencije