Eh, kad bi Trepča bila zajednička firma

Kosovski parlament izglasao je pred prvi oktobarski vikend Zakon o Trepči (AP)

Piše: Božidar Andrejić

„Oni kao ’oće da nam otmu Trepču, a mi im kao ne damo“. Da li najnovija velika tema u odnosima Srbije i Kosova liči na ovu parafrazu upečatljivih reči onog preplašenog vojnika JNA koja je postala simbolom besmisla početka rata (u Sloveniji) i raspada SFRJ?

Ili će biti u pravu oni koji u Beogradu ipak sa izvesnom zluradošću objašnjavaju – sad treba da se pokaže da nije priznato ono na šta se u Briselu, u pregovorima već pristalo? I još pitanje: da li je sve što se dugo u elitama i vlasti znalo, ali se sad nanovo zakovitlalo tiče pre svega privrede, ekonomije, geostrategije ili politike, podrazumevajući i status Kosova i briselske pregovore i (zakočeni) proces pridruživanja EU. I Srbije, ali i Kosova?

Sva ta pitanja važe, pa i ona „š(k)a(k)ljiiva“, u haotičnoj i teško razumljivoj igri do mere da više i nije važno koje od njih ima primat.

U svemu, ipak, dominira politički ugao i on je poslednjih dana vinovnik i dodatnog haotiziranja, zatezanja odnosa briselskih pregovarača (oni su, reče predsednik Nikolić u Sankt Petersburgu ne na najnižoj prečagi lestvice već na „najnižoj lestvici“). Ali je taj ugao zaslužan i za veoma neobično smirivanje situacije čiji je glavni akter, nezaobilazno bio „gospodin Ko Bi Drugi“.

Ultimatum, pregovori, dogovor

I zbilja, analiza Vučićevog javnog nastupa posle nekoliko dana „konsultacija“ i jednodnevnog odlaganja sednice Vlade o Trepči ukazuje na kompromisni smer u daljem rešavanju i ovog i drugih komplikovanih problema.

Takav zaključak – sada se čini, ako premijer iznenada ne „okrene ćurak naopako“ čemu je ne samo sklon već i vičan – važio bi i kada se „preskoči“ broj iznetih podataka, pa čak i kad se ne poveruje potpuno u njihovu (sveznalačku) validnost. A pogotovo važi stavi li se u odnos sa  dramatičnim nastupom o istom problemu ( i dalje v.d.) direktora  Vladine Kancelarije za Kosovo i još „taze“ potpedsednika SNS Marka Đurića samo nekoliko dana pre svog „duplog“ šefa.

Poznato je, ali da podsetimo – kosovski parlament izglasao je pred prvi oktobarski vikend Zakon o Trepči kojim se, ukratko, nacionalizuje 80 odsto imovine ovog rasklimatanog i podeljenog giganta dok se 20 odsto ostavlja za akcije radnika. Više puta najavljivan, a jednom i odlagan jer Vlada Kosova nije znala da je Trepča dužna 1,4 milijarde evra, ovaj je zakon u Beogradu protumačen kao otimanje srpske imovine, van briselskih pregovora, pa čak, po Đuriću, i protivno univerzalnom izgovoru zvanom Rezolucija 1244 SB UN.

Ta furtutma, pak, nahrupila je neposredno nakon bezuspeha okončane poslednje runde pregovora u Briselu o telekomunikacijama za koje je Đurić lan izjavio da su pobeda Srbije nad Kosovom sa 5:0, a sad prepanuo javnost saopštenjem da je reč o ultimatumu Brisela iznenada iskrslom na stolu. Na šta je Vučić odmah rekao  – “easy, boy, nije ultimatum već pregovori. Brisel(s)ka glasnogovornica Maja Kocijančič je to malo i zacementirala – „sve je to dogovoreno”.

„Moj Marko“, kako mu je premijer u ovde tematizovanom javnom nastupu tepao, razarajući mu podatke i nadobudnost, održao je rekosmo dramatičnu konferenciju za štampu provociran i  telekomunikacijama i Trepčom ostavljajući  za pamćenje sledeću glosu: „to je klin u mrtvački kovčeg“ pregovora. A dalo se naslutiti i u kovčeg koalicionog sporazuma Srpske liste po kome ona učestvuje u institucijama kadgod „privremenih organa kosovske samouprave“, kadgod, kao sada, „lažne države“ koja otima sve ono što im ne damo.

Obelodanio je Marko Đurić i niz predloga koje će „koliko u ponedeljak“ izneti pred Vladu Srbije. Predlagao je međunarodnu arbitražu za koju se već nude svetski poznati stručnjaci, a vrhunac je bio zahtev da se sve poveri Savetu bezbednosti.

Iz dalje argumentacije ostaje za pamćenje da je procena vrednosti Trepče  sa sve  neizvađenim olovom i cinkom oko 51 millijardu evra, da zapošljava oko 3.000 radnika, te da se rudno telo i neke šahte, kao i ventilacija nalaze i na teritoriji van pokrajinskih granica. Onog što se negda zvalo uža Srbija, kolokvijalno UŽAS.

Posle ovog nastupa pravljene su i računice, pa je tako, recimo, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu dr. Ljubodrag Savić ukupnu „zarobljenu“ srpsku imovinu na Kosovu izračunao na petnaestak milijadri evra, staloženo objašnjavajući da „nezarobljenom“ delu treba priračunati  i to da  su na Kosovu do osamostaljenja živeli i drugi ljudi koji su nešto privređivali po onoj narodnoj i Ćopićevoj, baš o Kosovu, „čije ovce toga i livada“. Objavljeno je i da se količina rude ne može množiti sa cenom čistog olova i cinka da bi se povećala veličina otimačine.

Uzgred, a važno – dobar deo javnosti je tak tada saznao da postoji „južna“ koja i ne radi i „severna“ Trepča koja posluje i koja se nalazi na teritorijama nastanjim većinski srpskim stanovništvom. Upravo tamo gde po briselskim pregovorima treba da se formira famozna Zajednica srpskih opština (ZSO) kojoj se takođe iz Prištine spremaju klinovi za pomenuti kovčeg.

Ne damo im ‘srpsko’

Aleksandar Vučić je, međutim, razduvao nadobudnost i radikalnost, te spustio nišane Marka Đurića, našao greške u ciframa otetog i „sve ih smanjio“ iako je većinu predloga , kaže Vlada prihvatila. Najvažniji i najkonkretniji je onaj odbijeni – ne ide se na Savet bezbednosti, jer on nije „cirkuski premijer“ a nacionalnim zastavama se maše u izbornim kampanjama (što „moj Marko“ mlad još treba da douči). Tako bi u Njujorku izgubili sve prebrojavajući prijatelje i neprijatelje Srbije među stalnim članicama.

Stoga se čeka redovna sednica SB na kojoj će na potezu biti potpredsednik i spoljni ministar Dačić koji je dobio instrukcije za odbranu.

A prihvaćeno je ono što bi se potpuno realistično, iako deluje cinično, moglo nazvati „institucionalizacija parole ne damo im (srpsko)“. Vlada je, naime, poništila odluke Skupštine Kosova  o Trepči, odnosno proglasila ih ništavnim kao i sva akta koja iz njih proističu. „Severna“ Trepča koja je ustvari akcionarsko društvo sa većinskim akcijama republičkog Fonda za razvoj i nizom akcionara među bankama i preduzećima iz Srbije, ostaje „srpska“.

Jer kako će Kosovo da uđe u posed i državinu privatne svojine koja je već u posedu i državini. Objasnio je i da arbitraža ne dolazi u obzir, jer se ona vrši među suverenim državama, ali da ima i drugih vrsta arbitraže i da ima niz „po tačkama“ mera koje će se sprovoditi.

Kamo sreće, tako je otprilike to bilo intonirano, da sve to vredi „pečes“ milijardi, iako o ciframa „lupaju gluposti“ kako neznalice i opozicija tako i neki „moji profesori kod kojih sam dobijao desetke“, nema potrebe da se napiše čiji je to citat. I uz sve duboko poštovanje patrijarha Irineja, Vučić se usprotivio njegovom komentaru da će „sve što je silom oteto, silom biti i vraćeno“.

A po premijeru u severnoj Trepči radi oko 600 ljudi, ako se doda i smena, nek bude 1.200, a  ono do pomenutih 3.000 je čista socijala – samo primaju plate  od Trepče!!?

Dijalog pod crvenim linijama

Bilo je, razume se, i odgovora na sve ovo sa Kosova. Među brojnim ističe se krunski i najčešće ponavljani što ga je izrekla glavna njihova briselska ministarka/pregovaračica Edita Tahiri – nema dijaloga o imovini suverene države Kosovo i to je „crvena linija“ ispod koje se ne ide. U vezi s tim, mediji podsećaju na prošlogodišnju izjavu britanskog ambasadora u Prištini koji je rekao bezmalo isto što i Tahirijeva. To, pak, potvrđuje da se u igri suverenosti, imovine i otimanja, deo sveta koji je priznao Kosovo dosledno (da li uvek?)  zalaže i za uživanje i u „ukrasima“ i koristima koje od te suverenosti proističu.

Neki su trezveniji beogradski analitičari ukazali na visok stepen „istovetnosti u besmislenosti“ i kvalitetu učinka i jedne i druge odluke, one skupštinske i ove vladine, ali je zanimljivo da su uglavnom bez obzira na razlike u povodu i cilju svi zapazili „utišavajući napor“ Aleksandra Vučića i skretanje pravca ka dijalogu i pregovorima, pa i o onom što je moralo biti pregovarano i mnogo pre nego što je on zavladao Srbijom, a pre svega njenim javnim prostorom.

U svakom slučaju, stekao se utisak da je Vučić sada bio i veoma svestan komplikovanosti i isprepletanosti mnogih kosovskih problema koji na primeru Trepče samo jače i „skuplje“ iskrsavaju. I koji su morali da budu rešavani i mnogo ranije dok drugi nisu smeli, pa ni za njegova vakta biti gurani pod tepih.

Na primer, privatizacija još divljija no kojekuda na Balkanu, sa sve brojnim akcionarima, „radnicima kapitalistima“ sa srpskim imenima traje od 1999. A da o tome niko sistemski ne vodi računa. Imovina preduzeća, posebno akcionarskih sa teritorijalnim suverenitetom ne može uvek da bude u vezi, pa ni preko arbitraže, ni preko sukcesije sprovodivih samo među nezavisnim državama.

Nadalje, prištinska strana ojačana brojnim priznanjima Kosova, u Briselu se tako i ponaša, ali ne mari dovoljno za severne opštine. A ima i dežurni izgovor: Srbija ne priznaje Kosovo i de jure ga tretira kao svoju pokrajinu kad god može, a severne opštine de fakto kao da su u Srbiji. Tako se i nad akcionarskim društvom umesto bilansnim knjigama maše nacionalnom zastavom.

I zato kad se o mogućnosti da se u „posed Trepče“ uđe sa specijalnom jedinicom Vučićeva molba da to niko „ne radi i čak i ne razmišlja o tome“ više upozorava na rizike, nego što je molba. A ima tu još bezbroj „slonova u naručju“ za koje još postoji pitanje ne da li može, već i da li iskreno hoće da ih drži srpski premijer.

Na započetom „dijalogu o kosovskom dijalogu“ pred susret albanskog premijera Edija Rame  sa srpskim, jedan kosovski analitičar, a ranije i neki drugi, upozoravali su da se briselski pregovori vode, i u svojim sredinama različito tumače, ali imaju u vidu samo države, a ne i ljude, građane.

Ne mislimo da mu se omaklo – jednog trenutka je na ovde prikazanoj konferenciji Vučić rekao, a niko to kasnije javno nije podvlačio ni problematizirao, otprilike ovo: kamo sreće, ali me ovde niko u tome ne bi podržao, da od južne i severne Trepče napravimo zajedničko preduzeće. Itd… pa da zapošljavamo ljude, povećavamo standard i BDP…

Nije, na kraju, ovde pitanje da li je taj verbalni izlet bio iskren, već da li je i o tome bilo reči u konsultacijama između Đurićeve i njegove konferencije. I bitnije – da li su usmerenja poput toga jedina šansa da se u dijalog vrate i neke teme ispod „crvene linije“ ili najniže prečage na lestvici…

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera