Ekstremizam u Libiji prijeti cijeloj regiji
Piše: Martin Reardom
Kada je bivši libijski lider, pukovnik Muammar Gaddafi, izvučen iz drenažnih cijevi u rodnom gradu Sirteu i potom smaknut u rukama pobunjeničkih snaga u oktobru 2011. godine, veći dio svijeta je na ta dešavanja gledao s optimizmom kao na kraj 42-godišnje diktature i na šansu za državu da krene naprijed.
Međutim, u realnosti je vakuum moći, koji je ostao nakon pada Gaddafijevog režima, zajedno s ogromnim zalihama oružja koje su ostale nezaštićene i na raspolaganju mnogima, stvorio sigurnosnu noćnu moru koja ne samo da nastavlja i dan-danas prijetiti regiji, već ima šire implikacije na dugoročnu globalnu borbu protiv nasilnog ekstremizma. Život u Libiji u vrijeme Gaddafija je bio loš, za život u današnjoj Libiji se može reći da je gori.
Libija je blokirana u stanju dugog i krvavog građanskog rada, kojem se kraj ne nazire.
S dvije sukobljene vlade koje se takmiče za vlast – međunarodno priznati Dom predstavnika u Tobruku, koji podržava Libijska nacionalna armija, i Opći nacionalni kongres u Tripoliju, koji podržavaju pripadnici Libijske zore – Libija je blokirana u stanju dugog i krvavog građanskog rada, kojem se kraj ne nazire.
Dogovor pod patronatom Ujedinjenih naroda, koji su potpisale obje strane sredinom decembra 2015. godine, dao je kratak sjaj nade da se može formirati vlada jedinstva, ali je to propalo mjesec dana kasnije.
Raspad Libije
Posljedice libijskog kolapsa ne mogu biti teže. Kao što je bio slučaj u Siriji, Iraku, Afganistanu, Jemenu i drugdje, raspad Libije i odsustvo vladavine zakona omogućili su nasilnim islamističkim ekstremističkim grupama, naročito Islamskoj državi Irak i Levant i Al-Kaidi, da jačaju tamo.
Trenutno obje grupe kontroliraju dijelove teritorije Libije, gdje imaju mogućnost zarađivati na sve većem zabranjenom crnom tržištu, regrutirati i obučavati borce te izvoditi napade na susjedne države.
Za ISIL je kontrola Libije od velike strateške važnosti.
Korištenjem haosa i ogromnih teritorija bez vlasti, što je posljedica građanskog rata u Libiji, ISIL je uspostavio tri odvojena vilajeta, ili provincije, od kraja 2014. godine – Tarablus, na zapadnoj obali; Fezzan, na jugozapadu; i Barqah, na istoku, zajedno s priobalnim gradom Sirte koji je glavni grad ove grupe u Libiji. Poput roditeljske grupe u Siriji i Iraku, libijski ISIL je na internet postavio dokaze o svojim zločinima, uključujući snimke masovnih smaknuća egipatskih, etiopskih i eritrejskih kršćana.
Za ISIL je kontrola Libije od velike strateške važnosti. Pored Sirije i Iraka, Libija – s velikim lučkim mogućnostima, velikim lagerima oružja i uspostavljenim švercerskim rutama preko Sahare – preostaje jedina teritorijalna ispostava ISIL-a.
Libija je, također, veliko područje za regrutiranje stranih boraca iz drugih dijelova regije, naročito iz Tunisa, Alžira i Egipta, koji dolaze u tu državu kako bi se borili. Neki ISIL-ovi regrutacijski videosnimci daju upute onima koji se žele boriti iz drugih država da dođu u Libiju, a ne na položaje grupe u Siriji i Iraku, koji su pod opsadom.
Ono što ističe libijsku stratešku važnost za ISIL je činjenica da je Abu Nabila al-Anbari, vodeći irački oficir i bivši oficir Baatha, poslan u tu afričku državu 2014. godine kako bi nadgledao širenje ISIL-a u Libiji. Iako je Anbari poginuo blizu Derne tokom američkog zračnog udara krajem 2015. godine, ISIL-ovo ukupno prisustvo u Libiji nije poljuljano.
Al-Kaidin regrutacijski centar
Sada se ISIL u Libiji fokusira na napade na naftnu i plinsku industriju države na zapadu i duž obale istočno od Sirtea, a s ciljem profitiranja nelegalnom prodajom nafte i plina, kao što većim dijelom radi u Iraku i Siriji.
Osim toga, oni će vjerovatno zabraniti pristup ovim energentima drugim pobunjeničkim grupama, kao i bilo kojoj od dvije vlade, tako što će uništiti infrastrukturu.
Za Al-Kaidu je Libija bila regrutacijski centar još od 1990-ih, a jedan od nekadašnjih lidera ove grupe Abu Yahya al-Libi bio je libijski državljanin. Istočni libijski gradovi Derna i Benghazi su u proteklim godinama korišteni kao čvrste baze podrške Al-Kaidi, a takav slučaj je i danas.
Mučenička brigada Abu Salim, koja kontrolira Dernu, i Ansar al-Sharia u Libiji, grupa koja je izvršila napad 2012. godine na Američki konzulat u Benghaziju, povezani su s Al-Kaidom. Također, ASL je komponenta Milicije Libijske zore, koja podržava vladu u Tripoliju.
Od pada Gaddafijevog režima 2011. godine, sjevernoafrički ogranak Al-Kaide, Al-Kaida islamskog Magreba, proširio je svoju bazu operacija na libijsku jugozapadnu pustinju i uspostavio jak savez s tamošnjim plemenima tuareških nomada.
Kao što se vidi na drugim mjestima, posljedice neuspjeha za Libiju, regiju i dalje su prevelike.
Tuarezi služe ne samo kao borci AQIM-a već i kao vodiči i zaštita AQIM-ove švercerske mreže koja osigurava značajan izvor prihoda koji se koriste za finansiranje operacija AQIM-a u regiji.
Libija se sručila i bez općeg pomirenja dvije rivalske vlade, ISIL i Al-Kaida će i dalje jačati svoje uporište u toj državi. Dogovor uz pomoć UN-a iz decembra 2015. godine bio je polazna tačka koja je pokazala da su obje strane previše svadljive kako bi se dogovorile.
Sada je vrijeme da međunarodna zajednica radi s obje strane kako bi se riješila sporna pitanja. Kao što se vidi na drugim mjestima, posljedice neuspjeha za Libiju, regiju i dalje su prevelike.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera