Embargo na oružje ne bi spasio Rohinje

'Nalazimo se na novoj teritoriji, u kojoj su se tradicionalni alati za upravljanje konfliktima pokazali neefikasnim i beskorisnim', piše autorica (Al Jazeera)

U proteklih nekoliko sedmica vidjeli smo more izjava i analiza koje pozivaju međunarodnu zajednicu da učini nešto kako bi zaustavila etničko čišćenje nad Rohinjama u Mijanmaru. Među zahtjevima podnesenim međunarodnoj zajednici jest i da Vijeće sigurnosti UN-a uvede embargo na oružje.

U izvještaju objavljenom 17. septembra Human Rights Watch tvrdio je da bi “Vijeće sigurnosti hitno trebalo uvesti zabranu putovanja i zamrznuti sredstva odgovornima za ozbiljne zloupotrebe i nametnuti sveobuhvatni embargo na oružje Mijanmaru, uključujući i zabranu vojne saradnje i finansijskih transakcija s ključnim firmama u vlasništvu vojske”.

Najkorisniji aspekt embarga na oružje jest da on može pružiti percepciju da se nešto radi povodom ozbiljnog kršenja međunarodnih normi. Ali, tu se otprilike završava njegova korisnost. Cilj embarga na oružje i sankcija jest pokrenuti promjenu u politici ciljne države, a može se postići samo ako sankcije kojima se prijeti nadjačavaju dobrobiti koje ciljna država očekuje od trenutne politike. Još važnije, sankcije su efikasne samo kad stranke koje ih primjenjuju i njihovi partneri sarađuju. U suprotnom, ostat će previše prostora za subverziju sankcija. Nezgodan scenarij u ovoj eri međunarodnog neslaganja.

Primjer Jugoslavije

Najsnažnij dokaz protiv embarga na oružje kao alata za upravljanje konfliktom jest rat na prostoru bivše Jugoslavije od 1992. do 1995. godine. Po završetku Hladnog rata Jugoslavija više nije bila od strateškog značaja, tako da nije postojala hitnost među zapadnim nacijama ili Rusijom da se smjesta reaguje na krizu. Njihov odgovor koji je uslijedio nakon izvjesnog vremena bio je uzrokovan domaćim pritiskom da se “uradi nešto”, što možemo vidjeti u raznim izjavama vezanim za državu Rakhine danas. U periodu nakon Hladnog rata, kad je međunarodna saradnja bila na visokom nivou, veliki naglasak stavljan je na korisnost sankcija kao diplomatskog alata. Ali, posljedice pogrešne percepcije da je međunarodna zajednica ujedinjena u nametanju embarga na oružje imat će drastičan utjecaj tokom naredne četiri godine. Ovo je umnogome bilo povezano s individualnim motivacijama i postupcima glavnih međunarodnih aktera:

Velika Britanija smanjivala je svoju vojsku i nije imala želju za vojnom intervencijom u pogođenoj državi. Embargo na oružje bio je daleko jeftinija opcija za Britance, a mogli su i dalje tvrditi da “rade nešto”.

U Njemačkoj, tek je ujedinjena vlada koristila raspad Jugoslavije za svoje strateške ciljeve kako bi kupila saveznike u UN-u, pričajući u korist embarga u javnosti dok je istovremeno naoružavala Hrvate i Bošnjake u njihovoj borbi protiv Srba u Bosni.

“Kina ima značajne ekonomske investicije u toku u Mijanmaru u okviru politike ‘Jedan pojas – jedan put’ i ništa ne gubi već mnogo dobija ako stane na stranu Vlade Mijanmara.”

Rusi su se u to vrijeme mnogo plašili da bi se njihova država mogla raspasti po etničkom principu kao Jugoslavija i podržali su inicijative da se održi jugoslavensko jedinstvo, uključujući sankcije i embargo na oružje, što je iznenadilo stručnjake u to vrijeme.

Amerikanci su smatrali da embargo na oružje pogoduje bosanskim Srbima, jer jača njihovu vojnu superiornost nad otcjepljenim grupama širom države, ali domaći pritisak potaknuo ih je da urade nešto više od nastavljanja s praznom retorikom prijetnje vojnom akcijom. Javno podržavajući embargo na oružje, i možda važnije, svoje evropske saveznike, Amerikanci su privatno preko Hrvata dostavljali oružje nadajući se da će se ravnoteža u vojnoj moći u Bosni izjednačiti do te mjere da dovede sukobljene strane za pregovarački sto kako bi izbjegli skupu vojnu intervenciju.

Način na koji su embargo na oružje i sankcije u Jugoslaviji prezreni bio je ravan katastrofi. Utjecao je na frakcije na terenu, izazvao neslaganje u međunarodnoj zajednici, promijenio dinamiku i nastavio sukob još godinama. Najvažniji aspekt režima embarga na oružje i sankcija u Jugoslaviji, međutim, bio je taj da je alternativa morala biti vojna intervencija – članovi Vijeća sigurnosti bili su dovoljno ujedinjeni početkom 1990-ih da je to mogla biti opcija. Nikad nećemo saznati je li bila, jer do tog nikad nije došlo.

Faktor Kine

U Mijanmaru je važniji faktor Kina, koja nije igrala nikakvu ulogu u Jugoslaviji. Kina ima značajne ekonomske investicije u toku u Mijanmaru u okviru politike “Jedan pojas – jedan put” i ništa ne gubi već mnogo dobija ako stane na stranu Vlade Mijanmara. U svojoj državi Vlada Kine ne bi se suočila sa sukobima zbog stajanja na stranu Vlade Mijanmara u vezi s krizom u Rakhineu, jer je narative o pobunjenicima lako kontrolisati. Osim toga, mogu povući snažne paralele s “problemima” Kine s ujgurskom zajednicom. Bez Kineza koji bi provodili sankcije i embargo na oružje ova mjera naprosto ne bi imala smisla i samo bi dovela do jačeg međunarodnog neslaganja, koje bi rezultiralo smanjenom saradnjom na pronalasku drugih rješenja za ovu krizu. Vojna intervencija nesumnjivo bi bila isključena.

Uzimajući u obzir sve navedeno, zašto i dalje vidimo pozive na sankcije i uvođenje embarga na oružje? Prije svega, pokazujući svijetu i njegovom biračkom tijelu da “radi nešto” vlada može preduprijediti prijetnje vojnom intervencijom. Osim toga, tako se umanjuje medijski pritisak na vladu iako ovo funkcioniše samo za državu koja krizu ne smatra pitanjem nacionalne sigurnosti. Ovo je relevantno za susjedne zemlje, kao što su Tajland, Malezija i Indonezija, ali ne za trajne članice Vijeća sigurnosti, koje bi glasale “za” i nametnule takav embargo.

Pozivi na uvođenje embarga na oružje i sankcije Vladi i vojsci Mijanmara ujedno su nerazumni i idealistični kad na trenutak zastanemo i procijenimo potencijal za njihovu efikasnost. Slabašna je nada da će doći do promjene politike u Mijanmaru ako samo neki trgovci oružjem zaprijete da će prestati dobavljati oružje.

Nalazimo se na novoj teritoriji na kojoj su se tradiconalni alati za upravljanje konfliktom pokazali neefikasnim i beskorisnim. Potrebni su nam radikalno novi pristupi upravljanju konfliktima u multipolarnom svijetu s obzirom na to da upravljanje sukobima ne ide ukorak s promjenjivom prirodom međunarodnih odnosa. Stoga, uprkos tvrdnjama o “nikad više” nakon Bosne, nakon Ruande, među alatima nemamo ništa na osnovu čega ćemo za pregovarački sto dovesti sukobljene strane da bismo to garantovali.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera