Erdogan suočen s nizom izazova u vanjskoj politici

Pišu: Ahmed El Amraoui  i Faisal Edroos

Istanbul – Kada je predsjednik Recep Tayyip Erdogan zakazao prijevremene izbore prošlog mjeseca, on je naveo probleme vanjske politike kao glavni razlog za donošenje ove odluke.

Milioni Turaka će krenuti na birališta 24. juna na izbore koji će transformirati zemlju, koja se naširoko smatra svetionikom demokratije i pluralizma u muslimanskom svijetu, od parlamentarnog sistema u izvršni predsjednički sistem.

“Razvoji u Siriji i drugdje su doveli do toga da hitno moramo da pređemo na novi izvršni sistem kako bi na snažniji način poduzeli korake za budućnost naše zemlje”, rekao je Erdogan novinarima u Ankari prošlog mjeseca.

Izbori će okončati trenutnu tranzicijsku fazu između dva sistema i položiti ogromnu moć u ruke novog predsjednika.

Aktuelni predsjednik, Erdogan, za kojeg se očekuje da će pobijediti na izborima, odavno jasno iskazuje svoju želju da pređe sa parlamentarnog sistema na predsjednički.

Novi model

Sa svojom vladajućom AK partijom, tvrdi da će novi model, sličan američkom ili francuskom načinu izvršnog predsjedničkog sistema, omogućiti snažno odlučivanje.

Erdogan mora donijeti teške odluke u vezi raznih izazova s kojim se Turska suočava na nekoliko frontova.

Među glavnim problemima s kojim se suočava zemlja su: sigurnosne prijetnje koje predstavlja oružana grupa – Radnička partija Kurdistana (PKK); sukob interesa sa Sjedinjenim Američkim Državama u sjevernoj Siriji; izručenje Fethullaha Gulena – kojeg Ankara optužuje da je organizirao pokušaj puča 2016; zastoj u naporima za priključenje Evropskoj uniji; iranski utjecaji u regiji; neriješeni konflikt na Kipru, kao i sve lošiji odnosi sa Egiptom, Izraelom, Libijom i Jemenom.

Ovo mnoštvo izazova sugerira da će glavni pokretači buduće turske vanjske politike biti imperativi regionalne geopolitike, gdje je kriza u Siriji na vrhu dnevnog reda.

Turska trenutna situacija sa njenim južnim susjedom je u suštoj suprotnosti s njihovim odnosom prije samo deceniju.

Nakon dolaska na vlast 2002, AK partija je uspostavila vanjsku politiku od “nula problema sa susjednim zemljama”.

Odnosi s Assadom

Vodeći koncept je donio Erdoganu bliske radne, pa čak i lične odnose sa sirijskim predsjednikom Basharom al-Assadom, te pomogao u pokretanju indirektnih pregovora između Sirije i Izraela.

Ali nakon dolaska Arapskog proljeća, odnosni između dvije strane su počeli da se pogoršavaju.

Nakon niza godina u kojim je podržavala opoziciju, Turska nije uspjela da usmjeri sukob u pravcu koji je željela.

Umjesto toga su turski vojnici sada smješteni u sirijskim regijama Afrinu, Idlibu i Al-Babu; Turska je primila više od 3,5 miliona izbjeglica i suočava se sa mnoštvom drugih problema koji proizilaze iz sukoba.

Raspoređivanje vojske u Afrinu, nazvano “Operacija Maslinova grančica”, imalo je za cilj da onemogući borcima YPG-a, koje Ankara smatra sirijskim ogrankom zabranjenog PKK-a, uspostavljanje koridora na brdovitoj sjevernoj sirijskoj granici.

“Zapadne sile su poduzele ogromne korake za destabilizaciju Sirije nakon 2011, ali je Turska shvatila da je to velika greška i sada se drugačije pozicionirala”, rekao je za Al Jazeeru umirovljeni vojni general Ahmet Yavuz.

Turske prijetnje

Erdogan je opetovano napadao SAD zbog njegove podrške oružanim grupama, koje Washington smatra “pouzdanim saveznicima” u borbi protiv grupe Islamska država Irak i Levant.

Visokorangirani turski zvaničnici su zaprijetili da će proširiti svoje upade u sirijski grad Manbij, koji se nalazi pod kontrolom Sirijskih demokratskih snaga (SDF), koje predvodi YPG, a otišli su čak toliko daleko da su upozorili američke vojnike stacionirane tamo da im ne staju na putu.

“Turska nema čega da se stidi nakon svojih skorašnjih vojnih operacija u sjevernoj Siriji”, kaže Yavuz.

“AK partija je promijenila svoj smjer i sada ispravno radi kako bi očuvala jedinstvo Sirije”.

“U interesu Turske je da bi Sirija trebala biti održana kao nedjeljiva cjelina. Osim ako Turska ne bude držala takav stav protiv volje drugih zemalja koje žele da je podijele, i dalje će se nastaviti takmičenje u obaranju ruke”, rekao je Yavuz za Al Jazeeru.

I dok ostaje da se vidi kako će Erdogan nastaviti sa svojim politikama u Siriji, također je nejasno kako će popraviti odnose sa svojim tradicionalnim zapadnjačkim saveznicima i NATO partnerima, posebno nakon stajanju na stranu s Rusijom i Iranom u ratom razorenoj zemlji.

Odnos prema Palestini

U međuvremenu, pristup Turske palestinskom pitanju nije divergentni problem u državnoj politici.

“Sve stranke, od krajnje ljevičarskih do krajnje desničarskih, složne su da je nužno podržati palestinski narod u njihovoj borbi”, rekao je za Al Jazeeru Burak Cop, akademik i parlamentarni kandidat sekularnog CHP-a.

Taj trend će se nastaviti i u budućnosti.

“Turska i Izrael su imali uspone i padove, ali kao zemlju u regiji – mi moramo da prihvatimo da je tu – mi ne možemo da je ignoriramo i da se pravimo da ona ne postoji. Ono što možemo učiniti jeste da budemo spremni da se suprotstavimo Izraelu kad god počini užasno kršenje međunarodnog zakona”, rekao je Ibrahim Varli, novinar opozicijskog lista Birguna.

Fatma Benli, parlamentarka AKP-a sa sjedištem u Istanbulu, kaže da je Turska bila među prvim od 128 zemalja koje su se usprotivile odluci SAD-a da premjesti svoju ambasadu iz Tel Aviva u Jerusalem.

“I dok nismo najveća ekonomija na svijetu, mi smo druga najveća zemlja kada je u pitanju humanitarna pomoć”, kazala je ona za Al Jazeera.

Optužbe protivnika

“Ako druge zemlje vide Tursku kao nadolazećeg regionalnog igrača, ili jednog koji pokušava da predvodi muslimanski svijet, to je samo posljedica onog što radimo, a ne uloge koju tražimo”.

Prema Buraku Copu, “nacionalni interesi su ono što treba pokretati tursku vanjsku politiku u regiji i šire”.

“U Afganistanu je Turska tradicionalno igrala konstruktivnu ulogu tamo. Čak i prije vlade AKP-a, Turska je bila snaga za pomoć u rekonstrukciji i održavanju mira. Turske snage su uvijek dobrodošle među afganistanskim narodom. Postoji prijateljstvo koje se može pratiti do ranog republikanskog doba”, rekao je.

“Aktivnosti Turske u Somaliji su predstavljene kao napori za pružanje humanitarne pomoći. Ali na strateškom planu, to služi dalekosežnoj strategiji. Somalija je strateški geografski smještena, te stoga, aktivnosti AKP-a u Somaliji trebaju biti smatrane ulaganjem u budućnost. Moreuz između Somalije i Arapskog poluotoka je veoma važan za tokove prenosa energije”.

Bez obzira kako se gleda na poteze Turske, njeno ekonomsko i političko širenje u Somaliji, Sudanu i drugdje demonstrira kako politika AK partije za cilj ima podizanje zemlje od statusa regionalnog do statusa globalnog igrača.

Erdoganovi protivnici ga optužuju da vodi ideološki baziranu i ekspanzionističku politiku s ambicijom da od Turske, koja je nekada bila sjedište islamskog carstva, napravi muslimansku silu.

Benli, parlamentarka iz reda AKP-a, kaže da su takve optužbe neutemeljene.

“Ne želimo da predvodimo muslimanski svijet, ali ono što odvaja Erdogana od ostalih je činjenica da je on spreman da hoda ispravnim putem, bez obzira kakve posljedice mogle biti i bez obzira šta bi drugi mogli reći”.

I dok niko ne može osporiti vodeću ulogu koju Turska igra u regiji i šire, ostaje da se vidi kako će novi izvršni predsjednički sistem oblikovati i definirati vrstu čelništva koje može ponuditi.

Izvor: Al Jazeera