Erdogan – usamljeni glas protiv nedodirljivosti Izraela

Piše: Osman Softić

Frapantno je saznanje da čak ni ubijanje djece i ciljano razaranje civilne infrastrukture, stambenih zgrada, škola, bolnica, porodilišta i vjerskih objekata u Gazi, od strane izraelskog agresora nisu potaknuli UN, Evropsku uniju, NATO, vlade SAD-a i njegovih zapadnih saveznika, na osudu Izraela i poduzimanje konkretnih mjera u cilju zaustavljanja genocida nad stanovnicima Gaze.

O kažnjavanju Izraela oštrim sankcijama i procesuiranju odgovornih za zločine protiv čovječnosti i njihovom priveđenju Međunarodnom sudu pravde, što bi u protivnom važilo za ostatak civiliziranog svijeta, može se samo sanjati.

Nemoralnim odnosom prema nevinim palestinskim žrtvama pomenute međunarodne institucije i najmoćnije sile svijeta, posebno SAD, dokazale su da je fenomen ‘međunarodna zajednica’ zapravo obična floskula, koju zapadne zemlje koriste onda kada svoje neoimperijalne ‘civilizacijske’ pohode i agresiju protiv ‘inferiornih’ naroda, pokušavaju opravdati, prekrivajući ih velom ‘međunarodnog konsenzusa’.

Zlonamjerne kritike na račun Turske

Američka administracija i njeni zapadni sateliti uporno ponavljaju mantru preuzetu od spin majstora izraelskog agresorskog režima, o tome kako Izrael ima pravo da se brani od palestinskih ‘terorista’, unatoč činjenici da su palestinske žrtve u najvećem broju civili, žene i djeca.

Prema istraživanju javnog mnijenja koje je u Americi proveo Gallup poll, samo 25 posto mladih Amerikanaca starosne dobi od 18 do 29 godina izraelske napade na Gazu smatra opravdanim.

Uprkos minornoj podršci javnog mnijenja, američka Vlada i dalje bezrezervo podržava izraelsku agresiju, a svoju zemlju percipira najdemokratskijom na svijetu. Pritom, Amerikaci Tursku percipiraju nedovoljno demokratskom, a njenog premijera Erdogana optužuju da je autokrata, kritizirajući ga što javno izražava demokratsku volju svoga naroda.

Ni od strane američke administracije nema ni riječi osude Izraela, državne tvorevine koju su zapadne kolonijalne sile instalirale na tlu povjesne Palestine, kako bi rješile jevrejsko pitanje u Evropi i oprale savjest zbog rasističkog tretmana evropskih Jevreja tokom niza stoljeća a koji je kulminirao holokaustom.

Svojim moralnim stavom koji se ogleda u Erdoganovoj konstantnoj kritici izraelske politike, posebno agresije na Gazu, turski premijer je izarazio autentična osjećanja svoga naroda i time dao ozbiljan doprinos demistifikaciji Izraela i njegovog oreola kao “nedodirljive” države.

Turska je među rijetkim zemljama u svijetu čiji su – i narod i Vlada digli svoj glas protiv genocida nad palestinskim narodom. Premijer Recep Tayyip Erdogan nije se libio izraelsku agresiju nazvati genocidom, a zločine izraelskog režima nad Palestincima Gaze okarakterizirati monstruoznijim od onih koje je Adolf Hitler učinio nad Jevrejima.

Takozvani liberalni globalni mediji, uključujući i neke u Turskoj, nastoje demonizirati turskog premijera zbog njegovih kritika izraelske agresorske politike i zločina nad stanovnicima Gaze.

Pripisuje mu se da time, navodno, iskorištava patnju palestinskog naroda kako bi osigurao što veći broj glasova na predstojećim predsjedničkim izborima u Turskoj, obzirom na suosjećanja turskog sa palestinskim narodom.

Takve kritike su ne samo zlonamjerne već i neutemeljene. Poznato je da je Erdogan proteklih godina imao konzistentan stav prema izraelskoj politici dehumanizacije i nepravde koju čini Palestincima. Da je u tome ustrajan i beskompromisan svjedoči i njegovo demonstrativno napuštanje sesije sa bivšim izraelskim predsjednikom Šimonom Peresom, za vrijeme ekonomskog foruma u Davosu, prije nekoliko godina, kada je otvoreno optužio Izrael kako, bolje no išta drugo, zna dobro ubijati.

Nedostatak volje arapskih zemalja

Turska je svoju konkretnu podršku palestinskom narodu dokazala slanjem humanitarne flotile Mavi Marmara, koja je unilateralno pokušala dostaviti humanitarnu pomoć narodu Gaze koji se nalazio pod opsadom. U tom pokušaju ubijeni su i turski državljani koje su masakrirali izraelski komandosi. Erdoganovi kritičari navode kako je za vrijeme tog incidenta, greškom njegove Vlade, došlo do nepotrebnog gubitka nevinih života.

Turska unilateralno ne može učiniti mnogo kako bi spriječila zločine, ili pak zaustavila izraelsku agresiju nad Palestincima. Oni koji vjeruju da ona to može, ne samo da su nerealni, već su i idealisti – Turska je ozbiljna i odgovorna demokratska država koja ne želi svojim postupcima izazvati novi ratni sukob.

Američka Vlada i dalje bezrezervo podržava izraelsku agresiju, a svoju zemlju percipira najdemokratskijom na svijetu. 

Za zaustavljanje izraelske agresije potrebna je volja najvećih svjetskih sila koje sjede u Vijeću sigurnosti UN-a, posebno SAD-a. Pored toga, za to je potrebna i stvarna potpora arapskih zemalja koje su ideološki podijeljene i zavađene.

Obzirom da američka administracija važi kao zaštitinik Izraela koja sve vrijeme brani svaki postupak ove zemlje, uključujući i onaj najnemoralniji, kao što je genocid u Gazi, iluzorno je očekivati da će SAD sama bilo šta učiniti.

Kako to u svojoj studiji ‘Posrednici prevare’ u kojoj piše o ulozi SAD-a kao ključnoj prepreci u postizanju pravednog mira u Palestini, argumentirano tvrdi Rashid Khalidi, palestinsko-američki profesor na univerzitetu Columbia u New Yorku i jedan od najozbiljnijih poznavalaca palestinsko-izraelskog sukoba, teško je očekivati da će Amerika u skorije vrijeme zauzeti objektivniji stav prema Izraelu. Drugim riječima, američka administracija je talac Izraela iz razloga koji zahtijevaju posebnu elaboraciju.

Što se, pak, islamskog svijeta tiče, pogotovo arapskih zemalja, postoje dvije multilateralne organizacije koje mogu pokrenuti neke diplomatske mehanizme u cilju izolacije Izraela u regionu. To su Arapska liga i Organizacija islamske konferencije. Ove dvije organizacije mogle bi uvesti sankcije Izraelu i na taj način, makar i simbolično, dokazati da nisu spremne tolerirati izraelsko agresorsko ponašanje.

To se neće desiti zbog toga što zemlje koje imaju najveći uticaj u pomenutim organizacijama i koje ih izdašno finansiraju su bogate arapske monarhije, poglavito Saudijska Arabija, čiji režimi egzistencijalno ovise o podršci SAD-a i Izraela.

Upravo zbog toga, arapske zemlje neće učiniti ništa konkretno što bi moglo ugroziti ekonomski i politički položaj Izraela, jer bi time izgubile naklonost SAD-a o čijoj vojnoj, sigurnosnoj, obavještajnoj i diplomatskoj podršci ovisi da li će se arapske porodične oligarhije održati na vlasti, ili će biti zbačene od strane svojih građana u demokratskom revolucionarnom buntu, kakav je 2011. zahvatio neke djelove arapskog svijeta.

Birajući između rizika da izgube vlast i konkretnih koraka kojima bi mogli pomoći njihovoj arapskoj braći, Palestincima, arapske monarhije uvijek biraju  vlast.

Jak turski uticaj na Hamas

Za razliku od arapskih monarhija i njihovih zapadnih zaštitnika, turska Vlada dokazuje da se dizanjem glasa protiv izraelske tiranije, ako to učine demokratski izabrani državnici poput Erdogana, i to uz punu podršku svojih građana, može probuditi međunarodna svijest, pogotovo ona u muslimanskom svijetu.

Tursku, koja ima najveći diplomatski uticaj na palestinski pokret otpor Hamas, Izrael, Egipat i neke arapske monarhije su najmerno zaobišle, kada su predložile prvi sporazum o prekidu vatre, koji je Hamas odbacio. Uprkos tome, najnoviji signali iz Washingtona ukazuju na to da bez turskog posredovanja ipak neće biti moguće postići sporazum o prekidu izraelske agresije na Gazu.

Upitana zbog čega je Državni sekretar SAD-a John Kerry prije par dana čak tri puta telefonom razgovarao sa šefom turske diplomacije Ahmetom Davutogluom, uprkos tenzijama između ovih dviju zemalja zbog oštrih izjava premijera Erdogana na račun Izraela, glasnogovornica State Departmenta Mary Harf je odgovorila da je uloga Turske nezaobilazna u pregovorima o primirju, upravo zbog toga što je to jedina zemlja koja ima uticaj na Hamas. Harf nije krila činjenicu da da je Davutoglu vodeći diplomatski akter na Bliskom istoku, koji uživa najveći ugled, i da on najbolje može pomoći postizanju pravednog rješenja.

Arapske zemlje neće učiniti ništa konkretno što bi moglo ugroziti ekonomski i politički položaj Izraela, jer bi time izgubile naklonost SAD-a o čijoj vojnoj, sigurnosnoj, obavještajnoj i diplomatskoj podršci ovisi da li će se arapske porodične oligarhije održati na vlasti

Zbog toga izjave turskog premijera Erdogana treba shvatiti i kao poziv najmoćnijim međunarodnim akterima da konačno počnu djelovati rukovođeni ljudskom savjesti, a ne nemoralnim pragmatizmom i real-politikom na štetu univerzalnih moralnih načela. 

Dok se Egipat i njegovi arapski finansijeri u dosluhu sa Izraelom bore da eliminiraju Hamas kao nosioca institucionalne demokratske volje palestinskog naroda i oružanog otpora izrelskoj agresiji, porobljavanju i genocidu, kako bi potom na njegovo mjesto instalirali Palestinsku upravu, kao paravan za nastavak izraelske okupacije, Turska poduzima konkretne korake na humanitarnom, diplomatskom i političkom polju, u cilju zaustavljanja agresije i postizanja pravednog primirja u Gazi čiji narod više ne prihvata nastavak života pod pod opsadom kojoj je izložen već sedam godina. 

Turska humanitarna organizacija IHH ponovo priprema flotilu u cilju dostave humanitarne pomoći narodu Gaze. To je potvrdio i predsjednik ove organizacije Bulent Yildrim. Ovoga puta turska humanitarna flotila bit će u pratnji turskih oružanih snaga.

Svojim moralnim stavom koji se ogleda u konstantnoj kritici izraelske politike, posebno agresije na Gazu, turski premijer je izarazio autentična osjećanja svoga naroda. Time je dao ozbiljan doprinos demistifikaciji Izraela i njegovog oreola “nedodirljive” države.

Definiranjem izraelskog arogantnog ponašanja njegovim pravim imenom terorističke države, bez bojazni da će to biti protumačeno kao antisemitizam, turski premijer uvodi ozbiljan presedan u novijoj povjesti međunarodnih odnosa i nudi novu paradigmu o mogućnosti uspostave pravednije i moralnije svjetske diplomacije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera