Estera Debevec za AJB: Preživjela sam i holokaust i opsadu Sarajeva

Estera Debevec rođena Kaveson je unuka Avrama altarca osnivača fabrike slatkiša Zora (Al Jazeera)

U prostranom stanu sarajevskog naselja Ciglane živi Estera Debevec, skromno i pomalo samozatajno, provodeći dane u staračkoj rutini, kako sama kaže. Ako ne posjećuje prostorije Jevrejske opštine onda vrijeme provodi čitajući knjige različitog sadržaja, ali priznaje, u posljednje vrijeme sve češće studira štiva koja se tiču jevrejske zajednice u BiH i njihove tragične sudbine u jugoslovenskom holokaustu.

Osamdesetčetvorogodišnja gospođa, koja i u dubokoj starosti drži do građanskih manira i domaćinskih običaja, pred nas iznosi pomno odabrano posluženje – sok od narandže i sitne kolačiće. I onda sasvim racionalno, i uz širok osmijeh, počinje pričati porodičnu sagu, toliko tipičnu za stotine jevrejskih porodica u BiH, a opet toliko posebnu i neponovljivu.

Kavesoni, siromašni sarajevski Jevreji

Porodica njenog oca bila je devetočlana i siromašna, počinje priču gospođa Estera, sjetno evocirajući uspomene na godine prije Drugog svjetskog rata kada je njen otac uspio postati privatni činovnik šumskog preduzeću Jela. Njegovi roditelji bili su siromašni Jevreji, a njen djed, očev otac, Jakov Kaveson, bio je siromašni vjerski klačar koji se bavio klanjem životinja utemeljenom na jevrejskom vjerskom zakonu. Njen otac je imao petoricu braće i tri sestre i prisjeća se da su se svi, vrijednim radom, uspjeli otrgnuti od siromaštva. Sestre njenog oca postale su krojačica i modistica, a braća njenog oca poznate sarajevske zanatlije.

Tu zastaje, pravi malu stanku, a onda nešto tišim glasom kaže: „Svi su oni nestali u ratu osim jedne očeve sestre, koja je 1936. godine s mužem grafičarem odselila u Izrael“, pa onda opet šuti nekoliko trenutaka i pojašnjava da su nestala sva braća sa svojim ženama i pet sestara sa muževima i malom djecom.

A onda naglo promijeni raspoloženje i sa velikim osmijehom na licu kaže: „Ali, niste vi ovdje došli slušati takve priče, vas interesira Avram Altarac i fabrika slatkiša Zora“, pa onda dobrohotno i pedagoški ustvrdi da je „za ono vrijeme porodica mog oca bila mnogo tipičnija i da nisu svi Jevreji, posebno Sefardi, svoje bogatstvo dobili naslijeđem“.

Fabrika slatkiša Zora

Avram Altarac je vjerovatno bio potpuno nepismen, ali je imao talenat za poslove, nastavlja pričati Estera, pojašnjavajući kako je njen djed posao sa slatkišima počeo kao ulični prodavač na Baščaršiji. Godinama je trajao njegov poslovni uspon, a sve što je posjedovao stekao je „upornim radom, vrijednošću i štedljivošću“. Svoje je sinove osposobio za poslove sa slatkišima – jedan je radio u radnji gdje su se prodavali, a drugi je bio zaposlen u fabrici. Uspomene na fabriku, koja se nalazila u samom središtu Sarajeva jaka su i snažna kaže Estera Debevc.

„Ja se dobro sjećam fabrike. Imam nekih predstava. Ona je bila na početku Logavine i sada se tu nalazi zgrada policije, jer su zgradu moga none srušili, jer je bila starinski građena i bila je obložena drvetom. Tu je bio većinom manuelni rad. Radili su rahat lokume, halvu, čokoladu i bombone. Ja se sjećam kako se miješala masa za bombone i rahat lokume u velikim kazanima. Sjećam se i toga da se i pakovanje tih slatkiša vršilo manuelno. U fabrici je bio jedan veliki sto, a žene su sjedile sa obe strane stola i tu su motale čokolade i bombone.“

Kada priča o djedovima, Estera insistira da bude zapamćeno kako su to bila potpuno dva različita čovjeka. Avram Altarac se, dobro to pamti, nosio al la franca, moderno, odjeven u odijelo, sa košuljom i kravatom, ali je do kraja života na glavi nosio crveni fes. Djed Kaveson, s druge strane, bio je odjeven kao i svaki drugi čovjek na Čaršiji, potpuno u narodnu nošnju.

U godinama uoči Drugog svjetskog rata, Esterina porodica je živjela bezbrižno i sretno. Bili su porodica uspješnog fabrikanta pa je njena majka naučila svirati violinu i odlično se služiti njemačkim jezikom. Nju je otac Avram, zajedno sa njenom sestrom, koja je savršeno govorila francuski, često vodio na svoja poslovna putovanja po Evropi. To je bio „život porodice koja je već bila imućna“ konstatira Estera stavljajući do znanja da su njena majka i sestra njene majke bile poliglote, što je u ono vrijeme u Bosni bila rijetkost.

Ustaše dolaze u Sarajevo

Taj je život potpuno nestao 1941. godine kada u Sarajevo dolaze ustaše. Estera je sa porodicom živjela u četverosobnom stanu zgrade koja je bila porodično vlasništvo. Sjeća se – u prizemlju zgrade nalazila se policijska stanica i bilo je nemoguće ne primjetiti kako se ljudi u pidžamama trpaju u kamione i odvoze u nepoznato. Svi su ti ljudi odvedeni prvo u sabirne logore, a zatim u logore gdje su ubijani.

„Moja je majka ta koja je donijela odluku da moramo napustiti Sarajevo“, kaže Estera priznajući kako je trezvenost te žene bila sudbonosna za njihov spas. Većina onih koji su se, naravno s pravom, pitali zašto da idemo, zašto da bježimo, pa mi nismo nikome ništa uradili – ubijeni su u koncentracijskim logorima. Njihovu prostodušnost su iskoristile ustaše i njihovi nalogodavci Nijemci kako bi sproveli masovne deportacije i ubijanja”, s tugom govori Estera.

Napuštanje Sarajeva značio je početak golgote za Esterinu porodicu. Iz Sarajeva su izašli sa falsificiranim propusnicama, koje su bile izdate na muslimanska imena i nakon putovanja vozom dolaze u Mostar, gdje iznajmljuju trošnu i prljavu sobu od nekog crkvenjaka. Nakon dva mjeseca progonstva priključuje im se i Esterin otac. Mostar nije bio slučajno izabran kao mjesto njihovog bijega, priča Estera, jer se već tada znalo da je boravak mnogo sigurniji u mjestima gdje vlast imaju italijanski okupatori. Zima u Mostaru te je godine bila strašna, a na proljeće, kada ustaše i Nijemci preuzimaju svu vlast u gradu, život postaje neizdrživ i Estera sa porodicom odlazi u Split, koji je tada anektirala Italija. To je bio spasonosni korak, kaže Estera.

„Moram reći da što se tiče Italijana – oni su bili saveznici Hitlera, ali sama njihova vojska i općenito Italijani nisu bili takvi zlikovci kao Nijemci. Da nisu bili takvi ni mi ne bi preživjeli. Mislim njihov vrh je bio takav, fašisti i Musolini, oni su bili ista fela kao Hitleri, ali vojnici nisu bili takvi“.

Split, Dalmacija i logor na Rabu

U Splitu su bili internirani i Esterin se otac morao redovno prijavljivati u policijsku stanicu. U gradu je bilo mnogo jevrejskih porodica, prisjeća se, a pamti i da su dobivali pomoć u hrani. Živjeli su u nekom ispražnjenom stanu i tako je protekla gotovo cijela 1942. godina. Nakon toga vlasti donose odluku da Jevreje prebace na ostrva i Estera sa porodicom biva iseljena na otok Brač, prvo u jedan hotel blizu Sumartina, a zatim u logor u Nerežištu, gdje je njen otac svaki dan morao da se evidentira u policijskoj stanici. To mjesto Estera opisuje živopisnim riječima: „To je na vrh Brača, jedno grozno malo mjesto koje nije uopšte na moru. To je prava zabit. Tu smo bili internirani u pravom logoru“.

Ali, koliko god užasan bio život u Nerežištu ne može se porediti sa uslovima koje su zatekli kada su ih Italijani prebacili na otok Rab, gdje je bio smješten pravi koncentracijski logor. Na Rab su dopremljeni Jevreji iz Vele Luke, Supetra, sa Koručule i ostalih dalmatinskih otoka objašnjava Estera s dozom jeze u riječima:

„To je bio pravi logor. Logor je imao bodljikavu žicu, osmatračnice sa reflektorima. U jednom dijelu logora bile su drvene barake za petnaestak ljudi, a u drugom dijelu logoru su bile betonske barake. Preko ceste je bilo slovenački logor i groblje od 4.000 ljudi. Oni su pravili logor za Jevreje“.

Kapitulacija Italije

Na Rabu internirani Jevreji dočekuju kapitulaciju Italije i raspuštanje logora, a Estera priča kako je na dan proglašenja italijanske predaje u logoru zavladalo veliko slavlje. Ubrzo, partizanska komanda od mlađeg logorskog svijeta formira Rabsku brigadu, a nakon kratkotrajnog boravka, u samom mjestu Rabu, trabakulama ih prebacuju na kopno i odvoze na slobodnu teritoriju. Estera i njena porodica, pod partizanskom skrbi, bivaju otpremljeni u Otočac. Tu na trenutak prekida priču o svojim stradanjima i ljutito i emotivno kaže da su nepravredne sve današnje objede na partizanski pokret.

„Partizani  su od ‘43 pa naprijed bili naši zaštitnici i ja kada čujem da na njih neko ružno govori, ja bih mu jezik iščupala. Ono je bio grozni fašizam i onaj ko se borio protiv tog fašizma – grehota je nebeska ne priznati to i govoriti protiv njih“.

Nakon što je umirila emocije Estera nastavlja svoju životnu pripovijest. Kaže da su u zaprežnim kolima prešli Veliki i Mali Kapel i došli u jedno pravoslavno selo gdje su ih ljudi toplo primili, ljudi koji su i sami preživjeli neviđene strahote.

„Mi smo bili po tim selima u Hrvatskoj na Kordunu i ti su jadni ljudi nas primali u svoje sirotinjske kuće. Oni su bili pravoslavni, Srbi. Njihove sve muške potjerali su iz tih sela i u Glinskoj crkvi zapalili. U kući u kojoj smo mi bili, najstariji muški je bio Đuro od dvanaest godina. Sve što su imali dijelili su s nama“.

Slobodna partizanska teritorija

Odatle odlaze u Topusko koje je bilo centar partizanske slobodne teritorije, gdje je Estera vidjela Vladimira Nazora, a njena ujna radila pri britanskoj misiji i često sretala Randolpha Churchilla (sin Winstona Churchilla) . U Topskum dočekuju vijest o oslobođenju Sarajeva nakon čega partizanske vlasti počinju organizovano vraćanje ljudi njihovim kućama.

„U Sarajevo smo se vratili u augustu 1945. godine“, kaže sretno Estera otpuhujući sa olakšanjem i veselo se smijući činjenici da su se vratili u svoj vlastiti stan, iako prazan i bez stvari. Te sretne trenutke kvarila je samo očigledna činjenica da je grad bio prazan i da više nije bilo nikoga koga su poznavali prije rata. Otac je bio mnogo potišten, prisjeća se Estera, jer je znao da su njegovih pet sestara i dva brata sa porodicama zauvijek izgubljeni. U Holokaustu su nestala i tri majčina brata, dodaje.

Čudno i neobično, to nije bila posljednja kataklizma svijeta koju je preživjela Estera Debevec koja, pomalo iz prkosa i inata, nije napustila Sarajevo kada je 1992. godine počela četvorogodišnja opsada grada. Za tadašnji život u Sarajevu kaže da je jednostavno bio užasan.

Opsada Sarajeva i ladino jezik

„Bio je grozan, ponižavajući, odvratan. Ja sam bila ovdje i u stanu je često bilo dva stepena Celzijusa. Velika je zima bila sa ‘93 na ‘94. Ja uhvatim za kvaku a ruka se zalijepi. Na prozore smo stavljali ceradu kako bismo sačuvali bar malo topline. Imali smo limenu peć na loženje. To je bio grozan život. Imali smo privilegiju da dobijamo humanitarnu pomoć od Jevrejske opštine, a u samoj Opštini je bila kuhinja i tamo smo imali barem jedan ručak. Konzerve, makarone i rižu smo imali. Nastojali smo se zbog toga zadržavati u Opštini“.

Tokom posljednjeg rata mnogo je Jevreja napustilo Sarajevo kaže Estera, što koristimo kao priliku da je upitamo koliko danas ima živih govornika ladino jezika u Sarajevu i inače. Na moje pitanje se nasmijala i dala neobičan odgovor. Kaže da ni sama nikada nije govorila tim jezikom, jer su njena majka i otac govorili ovim našim jezikom.

„Znam dobro da se u porodici moga oca govorio ladino jezik, ali on i majka, kao obrazovani ljudi, nisu ga koristili“. Zapravo, nastavlja, koristili su ga u međusobnoj komunikaciji samo onda kada su htjeli da to o čemu govore ne razumiju njihovi unuci, a pred njom i sestrom nisu se koristili tim trikom, jer su znali da njih dvije razumiju ladino.

I tu završava priču o svome životu Estera Debevec žena koja je uspjela preživjeti holokaust i krvavu opsadu Sarajeva i koja u dubokoj starosti vrijeme provodi posjećujući prostorije Jevrejske opštine i neumorno čitajući knjige.

Izvor: Al Jazeera