Etiopski Jevreji: Nedovoljno Jevreji

Piše: Seth J. Frantzman

“Moja krv je dovoljno dobra za služenje u vojsci, ali ne i nakon toga”, uzvikivala je jedna žena pred specijalnim jedinicama policije prošlog četvrtka u Jerusalemu.

“Moj brat je u [vojnoj jedinici] Golani, u kojoj sam bio i ja, ali ja ne mogu dobiti posao; rasizam me dočeka kada se želim useliti u stan”, kazao je jedan muškarac u Tel Avivu u subotu navečer.

Bila su to dva glasa od više hiljada njih koji su se pojavili na dva masovna, dosad neviđena i u određenim trenucima nasilna protesta protiv rasizma i policijske brutalnosti u Izraelu.

U prizorima koji su više podsjećali na one kada policija rastjeruje palestinske proteste na Zapadnoj obali, korištene su šok-bombe i oklopna vozila s vodenim topovima, usporedo sa velikim brojem policajaca koji su mahali palicama i rastjerivali demonstrante.

Ovo je značajna tačka za izraelsko društvo, da zajednica koja je godinama bila uglavnom tiha i mirna manjina (blizu dva posto populacije), izađe na ulice glavnog grada i izraelske supermoderne metropole, da blokira ulice i bori se s policijom.

‘Policijska država’

Povici etiopljanskih demonstranata također su bili neočekivani od zajednice koja obično glasa za centar i desnicu. “Policijska država, policijska država”, uzvikivali su mnogi.

Šta se to, dakle, dogodilo u Izraelu? Da li je “Zapadna obala došla do Tel Aviva”, kako je na Facebooku napisao Mairav Zonszein iz 972 Magazina? Ili ovo “Izrael postaje kao Baltimore”, kao što su demonstranti izjavili za jedan dnevni list.

Čak su i na posljednjim izborima, Jevreje iz arapskih zemalja zvali ‘neandertalcima’.

Neposredni okidač za proteste bio je videosnimak koji se pojavio 27. aprila, na kojem dva izraelska policajca neisprovocirani napadaju izraelskog vojnika porijeklom iz Etiopije. Za mnoge izraelske Jevreje, vojska je sveta institucija, često je doživljavaju kao instituciju kojoj se može najviše vjerovati u državi koja je sumnjičava prema Vladi i političarima.

Napad policije u kojem je pretučen vojnik je okidač kao što je to bila smrt Mohameda Bouazizija u Tunisu, te je ovaj napad doživljen kao signal koji simbolizira godine nakupljenog bijesa zbog diskriminacije.

To je podsjetnik da su u januaru 2012. etiopski Jevreji marširali prema Knessetu (izraelski parlament) osudivši rasizam.

“Crnci i bijelci su ravnopravni”, govorili su oni. Ali, malo ko ih je slušao. Tokom mandata posljednje vlade, članica Parlamenta Pnina Tamano-Shata, jedna od dva člana Knesseta porijeklom z Etiopije, često se sukobljavala sa vladajućim institucijama u vezi rasizma.

Pokrenula je pitanje zašto zdravstvene institucije ne dozvoljavaju da Etiopljani daruju krv tako što je javno pokušala darovati krv.

Otkriveno je da su izraelske vlasti jevrejskim imigrantima u Etiopiji osiguravale dugoročnu kontracepciju, često vršeći pritisak na njih ili neinformišući žene o opcijama. Šokantni izvještaj je otkrio da je više od 40 posto muškaraca Etiopljana koji su služili vojsku osuđivano na vojni zatvor tokom služenja vojnog roka.

To je pokazalo sliku slomljenog društva i ciklusa diskriminacije i siromaštva koje je osuđivalo jevrejske Etiopljane na siromašna naselja na “periferiji” ili na gradove van centra. Većina Etiopljana koji su došli na proteste u Jerusalem i Tel Aviv rođeni su u Izraelu, to nisu bili novi imigranti.

Vojni zatvor

Služili su vojsku (svi izraelski Jevreji moraju služiti vojni rok), neki su čak služili u različitim policijskim jedinicama. Sudjelovali su u ratovima i često su se na to pozivali u svojim diskusijama sa onima koji su ih pitali zašto su došli.

Ali služenje vojnog roka za njih je bilo ekonomski problematično. Većina vojnika ima platu od približno 100 dolara mjesečno u periodu od tri godine. Za one iz siromašnijih porodica to znači da jedva sebi mogu priuštiti plaćanje računa za mobitel.

Neki od njih moraju raditi honorarne poslove dok služe vojni rok. A  kada zakasne ili moraju otići zbog ekonomskih razloga, osude ih na vojni zatvor jer su bili “odsutni bez dopuštenja”.

Broj maloljetnih zatvorenika također se povećao, pa je u popravnim domovima za maloljetnike 30 posto etiopskih Jevreja.

Rasizam u izraelskom društvu ima historiju koja seže do 50-ih godina 20. stoljeća kada je većinska evropska jevrejska elita, svaku imigrantsku grupu i lokalnu arapsku manjinu posmatrala kao “autsajdere”. Čak su i na posljednjim izborima, Jevreje iz arapskih zemalja zvali “neandertalcima”.

Etiopljani, iako su u masovnoj kulturi predstavljeni kao prijateljski raspoloženi lokalci, stereotipiziraju se kao neobrazovani i primitivni; od njih se očekuje da prihvate najlošije poslove i često ih elitne škole ili društvo ne prihvataju.

Ogledalo društva

Dolazak afričkih migranata nejevreja, koji bježe od ratova u Africi, pogoršao je situaciju u kojoj su Jevreji etiopskog porijekla jer su osjećali potrebu da jače dokažu svoje “izraelstvo” u balkaniziranom društvu koje na došljake gleda sumnjičavo.

Kada se pojavio videosnimak i 1.000 Etiopljana došlo u Jerusalem da protestuje, nisu dobili podršku glavnih političara. Nijedan član Knesseta nije došao da ih podrži, a uobičajene grupe ljevice koje pričaju o rasizmu u društvu su ih ignorisale.

Diskriminacija je odavno problem u izraelskom društvu; da li prema Palestincima, Jevrejima iz arapskih država, ruskim imigrantima ili ultraortodoksnim Jevrejima. 

Policija je bila suzdržana kada su mladi muškarci i žene blokirali glavnu rutu koja povezuje sjever i jug u Jerusalenu i okupirali područje u blizini premijerove rezidencije. Ali relativna mirnoća protesta u Jerusalemu prerasla je u gužvu u Tel Avivu.

Nije bilo kao u Baltimoru, gotovo ništa od imovine nije oštećeno, i nije bilo kao da protestuju Palestinci jer su taktike protiv njih oštrije.

Protesti, međutim, jesu natjerali izraelsko društvo da se pogleda u ogledalo i shvati da je grupa koja je pružala veliku podršku državi odlučila da ovakvu situaciju više neće prihvatati.

Diskriminacija je odavno problem u izraelskom društvu; da li prema Palestincima, Jevrejima iz arapskih država, ruskim imigrantima ili ultraortodoksnim Jevrejima.

Etiopljani su pokazali da mogu privući pažnju javnosti; ali manje je vjerovatno da mogu promijeniti ukorijenjene trendove u društvu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera