Evropa bez granica sve bliže Bosni i Hercegovini

Autobus na liniji Sarajevo – Bruxelles, na put dug oko 1.800 kilometara, krenuo je 31. marta uobičajeno u 8:00 sat ujutro. Na odredište je stigao sutradan oko podne, nakon 29 sati vožnje. Na hrvatskoj granici kontola putnika je trajala oko 60 minuta, a na slovenskoj oko 80 minuta. Nakon što se zagazilo u dubinu teritorije Evropske unije i schengenske zone “slobodnog kretanja roba, ljudi, kapitala i znanja”, stroga žandarmerija austrijske policije je, u gluho doba noći, presrela autobus, upala s mašinkama među usnule putnike i obavila pretres.

Nekoliko sati kasnije identičan prizor se dogodio na početnim kilometrima Njemačke, u pravcu Minhena. Ovoga puta nije bilo izdvajanja i zadržavanja sumnjivih, iako često i toga ima. A sve je po slovu Schengenskog sporazuma iz 1985. godine, kojim su de iure stvoreni temelji Evropske unija bez granica, ali de facto svakoj članici Unije ili zajedničkoj evropskoj policiji (Europol) ostavljeno je pravo da svaki pedalj zajedničkog evropskog tla, zraka i vode mogu kontrolirati kadgod požele i kadgod posumnjaju.

Iako su, dakle, autostrade kroz sve ove tri zemlje svakoga dana u svakom pogledu sve kvalitetnije, a vozila sve savremenija i brža, iste razdaljine kroz EU se, zbog pojačanih kontrola, svladavaju sve sporije. Posljedica je to izmjene režima granične kontrole između zemalja schengenskog područja i onih koje to nisu, što je na jugoistoku EU-a posebno usporilo prometovanje između Hrvatske, koja još nije članica Schengena, i Slovenije, koja je to jeste.

Međusobno povjerenje?

Iako je EU zasnovana na međusobnom povjerenju i vjerodostojnosti zemalja članica, Slovenija je u konkretnom slučaju formalno odgovornija za sigurnost na tlu EU-a od Hrvatske. Ne samo po tome što je tehnički i kadrovski spremnija, već i zato što je formalno-pravno na to obaveznija. To, međutim, nikako ne znači da Hrvatska nije dovoljno pouzdana straža na vanjskoj granici EU-a prema “neunijskoj” Bosni i Hercegovini, već samim time što čuvanjem evropske sigurnosti čuva i sebe samu. Ili obrnuto – čuvanjem svoje granice, Hrvatska doprinosi i evropskoj sigurnosti.

Postavlja se, zato, prosto pitanje: da li je evidentno usporavanje prometa kroz schengenski prostor derogiranje same ideje o Evropi bez granica? Da li je, možda, riječ o devalvaciji schengenskog prostora kao najvećoj tekovini procesa intergracije Unije? Može li se raditi o početku propasti ideje o slobodi kretanja? Ili se, ipak, radi samo o jednoj od iznuđenih neminovnosti u interesu kolektivne sigurnosti?

Bilo kako bilo, Bugarska, Ruminija i Hrvatska su sve nervoznije zbog oklijevanja evropske vrhovne vlasti da im se odobri konačna punopravnost u skladu sa Schengenskim sporazumom, čija se praktična djelotvornost mjeri od 1999. godine. Frustracije su osobito izražene u prve dvije zemlje, koje su u Uniju primljene prije 11 godina, a sve svoje obaveze za članstvo u Schengenu ispunile su još 2011. godine. Vijeće EU-a, međutim, zbog unutarnje nesloge, često krute i egocentrične politike vlada u Mađarskoj, Poljskoj i Češkoj, zbog nedavne kolabične krize u Grčkoj i odlaska Velike Britanije, zbog krize EU-ruskih odnosa i hladnoratovske eskalacije te zbog straha izazvanog dešavanjima tokom i poslije migracijskog cunamija 2015. godine – u Bruxellesu nikako da dođe do konačne jednoglasnosti o proširenju schengenskog prostora.

Ključna karika na putu ka Schengenu je politička volja unutar EU-a, koje nema, a glavni tehnički kriterij je Schengenski informacijski sistem, kao do sada najcjelovitiji evolutivni tehnološki paket za upravljanje granicama i održavanje sigurnosti u Evropi. Po prethodno odobrenoj dinamici iz Bruxellesa, Bugarska i Rumunija su provele sve potrebne aktivnosti za usvajanje cjelokupne schengenske pravne stečevine u području upravljanja granicom, viza, migracija i azila, policije i sigurnosti, Schengenskog informacijskog sistema, carinske saradnje, zaštite osobnih podataka i pravosudne saradnje u kaznenim stvarima.

Politička volja kao ključna karika

Ali, sve to nije bilo dovoljno za evropsku jednoglasnost, pa vlade ovih zemalja i njihovi nacionalni predstavnici u institucijama Unije sve glasnije optužuju Vijeće i Evropsku komisiju za “neprincipijelnost” i “legalizaciju duplih standarda prema starim i novim članicama Unije”, a evropski parlamentarci u sve većem broju otvoreno govore o diskriminaciji. Istina, ni mnogim drugim članicama Unije prosjek godina čekanja na ulazak u schengenski prostor bez granica nije bio bitno drugačiji. Italija je čekala sedam godina, Grčka osam, a Austrija i devet država koje su u Uniju ušle 2004. gpodine čekale su tri godine.

Schengenskim evaluacijskim postupkom je uitvrđeno da je Hrvatska prije dvije godine ispunila sve tehničke i zakonske preduslove za pokretanje postupnog uvođenja Schengenskog informacijskog sistema. Već krajem juna prošle godine taj postupak je uspješno okončan, uprkos činjenici da Hrvatska ima najdužu vanjsku granicu EU-a, koja je samo s Bosnom i Hercegovinom duža od 1.000 kilometara. Utoliko bi hrvatsko iskustvo moglo biti još zanimljivije za zemlje kojima muke šengenizacije tek predstoje.

Početkom marta prošlo je tri godine od kada je Hrvatska potpisala Promemorij o pristupanju schengenskom području, kao “strateškom cilju nakon pristupanja EU”. U skladu s pregovaračkim dokumentima za poglavlje pravne stečevine iz Poglavlja 24. (pravda, sloboda i sigurnost), Hrvatska se obavezala na poduzimanje svih potrebnih aktivnosti za ispunjavanje uslova za ulazak u schengensko područje u roku od dvije godine od pristupanja Uniji 2013. godine. Taj rok je istekao 1. jula prošle godine, a konačni datum pristupanja Schengenu se još uvijek ne nazire, iako u Bruxellesu ima neslužbenih najava da bi se to moglo dogoditi do kraja ove godine, a najkasnije do evropskih parlamentarnih izbora u maju naredne godine.

Danom pristupanja Uniji, Hrvatska je prihvatila cjelokupnu schengensku pravnu stečevinu, a u praksi, kako-tako, već primjenjuje većinu njenih odredbi. Da bi u potpunosti bila osposobljena za primjenu svih odredbi Schengenskog acquisa, nadležne hrvatske institucije su obavezne proći takozvanu schengensku evaluaciju u devet međusobno komplementarnih područja: koncept integriranog upravljanje vanjskim granicama EU-a (kopnene , morske i riječne granice te zračne luke); povrat i ponovni prihvat izbjeglica i migranata; provedba Schengenskog informacijskog sistema; provedba zajedničke vizne politike; efikasnost policijske saradnje; zaštita podataka; pravosudna saradnja; usklađenost i provedivost propisa o vatrenom oružju; osposbljenost nadležnih tijela koja primjenjuju schengensku pravnu stečevinu.

Niko nije izuzet od provjere

Važan aspekt priprema za članstvo u Schengenu je i saradnja s Evropskom agencijom za upravljanje granicama Unije – FRONTEX)i s drugim zemljama članicama koje mogu doprinijeti vlastitim iskustvima. Posebnu naklonost prema Hrvatskoj u ovom političko-tehničkom projektu do sada su imale Francuska, Holandija, Njemačka, Rumunija, Bugarska, Slovačka, Slovenija i Mađarska.

Ovako obuhvatan sistem provjera ne odnosi se samo na Hrvatsku radi njene specifične uloge i dodira s balkanskim državama kojima evropeizacija i šengenizacija tek predstoje. Svakih pet godina svaka država članica schengenskog prostora mora proći proces evaluacije, a konkretne efekte takve direktive manifestiraju se onako kako je opisano na početku ovog teksta na primjerima iz Slovenije, Austrije i Njemačke – trpjet će sloboda kretanja i građani.

Da li je Hrvatska spremna za potpunu primjenu schengenske pravne stečevine ili nije, jednoglasnu političku odluku mora usvojiti Vijeće EU-a nakon pozitivne schengenske evaluacije o spremnosti cjelokupne piramide hrvatskih institucija za ulazak u schengensko područje. Pozitivnu odluke Vijeće može donijeti tek nakon savjetovanja s Evropskim parlamentom (čija je većina uz Hrvatsku) i uzimajući u obzir izvještaj Evropske komisije kojim se potvrđuje da je Hrvatska sposobna ispunjavati obveze iz Strategije integriranog upravljanja granicom i Schengenskog akcionog plana. Ovim aktima se utvrđuju mjere i dinamika aktivnosti za usvajanje cjelokupne schengenske pravne stečevine u području upravljanja granicom, viza, migracija i azila, policije i sigurnosti, carinske saradnje, zaštite osobnih podataka i pravosuđa.

Za povjerenika Evropske komisije za migracije, unutarnje poslove i građanstvo Dimitrisa Avramopoulosa “Hrvatska nije samo još jedna evropska zemlja unutar Unije, niti samo najmlađa članica među svima ostalima, već je ona  ključna članica i važan partner kada su u pitanju migracije, nadzor granice i sigurnosna pitanja”. On je nedavno potvrdio da Evropska komisija ulaže maksimalan trud kako bi Hrvatska što prije ispunila utvrđene kriterije i da bi zvanični Bruxelles u tom slučaju “uskoro” mogao podržati hrvatsko pristupanje Schengenu. U tom cilju EU je Hrvatskoj u prvoj tranši uplatila 120 miliona eura. Nepovratni novci su iskorišteni za poboljšanje standarda u nadzoru i kontroli vanjske granice EU-a, finansiranje izgradnje i opremanja graničnih prijelaza i ostale infrastrukture za potrebe policije, nabavku tehničke opreme za nadzor granice i ulaganje u informatičke sisteme.

Za Hrvatsklu je ključna 2019. godina

Nova, približno ista suma eura je u fazi odobravanja, ali samo novcem i deklarativnom voljom hrvatske Vlade problemi se u ovoj zemlji, očigledno, ne rješavaju. Najnoviji izvještaji monitoring-timova su loši, zbog nepripremljenosti Hrvatske da zaštiti zelenu granicu prema Bosni i Hercegovini, a upamćeno je i riskantno ponašanje hrvatske policije u vrijeme migracijske krize 2014. i 2015. godine, kada je hrvatska Vlada odlučila svoje probleme rješavati potiskivanjem očajnika preko granice Schengena u Sloveniju, ili hladnokrvnim preusmjeravanjem kompozicije s izbjeglicama u Mađarsku.

Takvu nevjerodostojnost jedne punopravne članice EU-a, makar ona bila i najmlađa i s najmanje kolektivnog iskustva, ni Slovenija ni Unija još ne zaboravljaju. Foto i video snimci slovenačke bespilotne letjelice kojima se dokazuje da je hrvatska policija u to vrijeme pogurivala izbjegličku kolonu preko Sutle na slovensku stranu zaprimljeni su u Evropskoj komisiji i Europolu kao indikacija da hrvatske institucije, uprkos nepobitnom napretku, nisu dostigle onaj nivo poželjne zrelosti, vjerodostojnosti i solidarnosti kakvima se hvale najstarije članice EU-a. Pravo je čudo da je Hrvatska iz tog razdoblja uspjela izbjeći sankcije zbog kršenja Dablinskog sporazuma, kojim se određuje da je država koja je dopustila podnositelju zahtjeva ulazak u zajednički evropski teritorij odgovorna za sudbinu takvog imigranta.

U sjedištu EU-a zato uporno insistiraju da su i dalje sve karte u rukama hrvatskih vlasti, iako se priznaje da je hrvatsko pristupanje schengenskom prostoru u interesu cijele Unije, o čemu je sredinom septembra prošle godine govorio i predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker u tradicionalnom ekspozeu pred plenumom Evropskog parlamenta o stanju Unije. Od tada se kao najrealniji datum za prijem Hrvatske u schengensku zonu bez granica spominje samit EU-a početkom 2019. godine u Rumuniji.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera