Evropa nije naučila lekcije iz historije o izbjeglicama

Piše: Peter Gatrell

Mnogo tinte i krvi se prolilo tokom trenutne izbjegličke krize, ali nije se mnogo govorilo o pokušajima rješavanja velikih izbjegličkih kriza iz prošlosti. Vrijedi razmisliti o činjenici da je raseljenost globalne populacije nakon Drugog svjetskog rata zasjenila cifre o kojima čitamo danas.

U Evropi je gotovo 60 miliona ljudi bilo raseljeno zbog rata i postratnih dešavanja, u južnoj Aziji  je zbog podjele Indije 1947. gotovo 20 miliona ljudi ostalo bez krova nad glavom, a najmanje milion Palestinaca postali su izbjeglice 1948. godine. Na Dalekom istoku, raseljeno je 90 miliona ljudi.

Život u atmosferi velike nesigurnosti, njihova teška situacija, pozvala je na hrabre i kreativne ideje koje očigledno nedostaju danas.

Drugi svjetski rat je za posljedicu imao kreiranje dvije ključne institucije: Evropske unije (prvobitno je to bila Evropska zajednica za ugalj i čelik) i Međunarodne organizacije za izbjeglice, koju je 1951. zamijenio UNHCR (Visoki komesarijat UN-a za izbjeglice), a iste te godine usvojena je i Konvencija o statusu izbjeglica.

Obje ove postratne institucije se sada dovode u pitanje. U Evropskoj uniji, trenutna kriza ukazuje na neuspješnu saradnju i koordinaciju koja je postala evidentna u većini država umjesto jednoglasne odluke da se dogovore o kvoti za ograničen broj sirijskih izbjeglica koje će biti primljene u države članice Evropske unije. Izdvajaju se Mađarska, Slovačka i Česka, koje su posebno nezadovoljne zbog ovih implikacija.

Evropska integracija

Što se tiče Konvencije o izbjeglicama, zbog porasta broja izbjeglica i tražitelja azila, pojavile su se sugestije da ona nije više relevantna za novi milenij – kritički glasovi kreću se u rasponu od bivšeg britanskog premijera Tonyja Blaira do Scotta Morrisona, bivšeg australskog ministra za imigraciju i zaštitu granica.

Daniel Hannan, vodeći britanski član Evropskog parlamenta poziva na rigorozniju interpretaciju konvencije kako bi se spriječili tražitelji azila da ostanu u Velikoj Britaniji dok se njihovi slučajevi razmatraju. UNHCR, izgleda, nije u stanju da u međuvremenu utječe na Vladinu politiku.

Vrijedi podsjetiti se kako su nastale ove institucije. Historiju evropske integracije jednim dijelom čine intelektualni argumenti za integraciju, a oci osnivači su kreirali mitologiju oko integracije i predstavili je u teološkim terminima, kao da se ništa ne može naći na putu realizaciji evropskog jedinstva.

Integracija je imala ključnu ekonomsku komponentu dizajniranu da stabilizira i ojača kapitalizam. Ali ojačala je i nacionalne države. Ova tenzija između onih koji su podržali „evropsku ideju“ i onih koji su preferirali vlastiti nacionalni ekonomski interes sugeriše da današnja politička neslaganja nisu ništa novo, već urođeni elemenat u politici EU.

Evropska unija je, naravno, dinamična institucija: prihvata nove članice, svaka od njih je na različitom nivou ekonomskog razvoja, a osim tog svaka od njih ima i svoju historiju, koja je otežavajuća okolnost kod nesuglasica u vezi određenih politika.

Beskompromisan stav koji je zauzela trenutna Vlada u Budimpešti prema izbjeglicama je upravo jedan takav primjer, prepun aluzija na česte slučajeve kroz historiju kada je Mađarska stajala u odbranu kršćanskog svijeta. S ovakvom retorikom bit će nemoguće usaglasiti se o odgovornostima država članica kada je u pitanju pružanje zaštite izbjeglicama, a izbjeglicama će biti još teže s obzirom da se javnim mnijenjem manipuliše na ovaj način.

Životi na kocki

Porijeklo UN-ove Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951 i UNHCR-a u određenoj mjeri idu u prilog onima koji smatraju kako je vrijeme da se revidira međunarodni izbjeglički režim. Aranžmani su trebali da traju tri godine, što je dužina originalnog UNHCR-ovog mandata i konvencija se originalno odnosila na one izbjeglice čiji se progon mogao pripisati događajima u Evropi prije januara 1951. Uglavnom zbog insistiranja SAD-a, nije se očekivalo da će se UNHCR uključivati u rješavanje budućih izbjegličkih kriza.

Pa ipak, produživši svoj mandat (putem svoje formule tzv. „dobrih usluga“ 1950-ih godina, i formalno, putem Protokola iz 1967.), UNHCR je tokom Hladnog rata i dalje dobijao podršku od država kojima je u političkom smislu odgovaralo da podržavaju žrtve komunističkog progona, uključujući, važno je napomenuti, i mađarske izbjeglice iz 1956.

Često se međutim, zanemaruje progresivan stav koji su usvojile nevladine organizacije i vjerske grupe, kao što su Kvejkeri, koji su isticali pravo izbjeglica na azil (ne samo pravo da traže azil), kao i na ostala prava koja inače imaju prosječni građani.

Međunarodni advokati, uključujući i Paula Weisa, koji su i sami imali iskustvo progona i raseljenosti, također su pokazivali suosjećanje. Kao što se moglo i očekivati, vlade su insistirale na svom pravu da odrede koje izbjeglice imaju validan slučaj, i ovaj utopijski trenutak je prošao.

James Read, prvi zamjenik visokog komesara, je ipak konvenciju opisao kao „Magnu Cartu za izbjeglice“. Osamsto godina nakon originalne Velike povelje sloboda, vrijedi prisjetiti se ove težnje.

Postratne institucije su se oblikovale godinama i proizvod su ozbiljnih pregovora. I jedna i druga su se prilagođavale izmijenjenim okolnostima. Konvencija o statusu izbjeglica, kao i Evropska unija, daleko su od savršenstva. Ali, treba oživjeti ovu vizionarsku crtu u postratnom razmišljanju, postratnoj rekonstrukciji i napretku i insistiranje na tome da izbjeglice zaslužuju i zaštitu i siguran život.

A, kada smo kod teme liderstva i kreativnog razmišljanja, zašto ne bismo osigurali da se i izbjeglicama da prilika da kažu svoj stav? Ipak su njihovi životi na kocki.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera