Evropski mozaik za balkanski reljef
Temeljite političke promjene uglavnom ne počinju jednim događajem, nego se za njih dugo pripremaju preduvjeti, a onda se neki događaj označi prekretnicom i početkom novog političkog razdoblja.
Malo je vjerojatno da će itko predsjedničke izbore u Srbiji, na kojima će gotovo sigurno pobijediti Aleksandar Vučić, označiti kao tu prekretnicu u regionalnim odnosima, od koje počinje nova epoha, ali je sigurno da ono što se događa vezano uz te izbore, a u Vučićevoj kampanji se prelamaju i odnos snaga na domaćem političkom terenu, ali i onaj u Europskoj uniji i globalnoj politici, u budućnosti determinirati ne samo regionalne odnose na Balkanu.
Na unutarnjem planu Vučić pokazuje kako, nakon pet godina vlasti, predvođene njegovim naprednjacima, nije ostao kamen na kamenu od moći Borisa Tadića i Demokratske stranke, koji su prije prošlih predsjedničkih izbora bili najsnažnija politička opcija. Dominacija Srpske napredne stranke uspostavljena je još na prošlim parlamentarnim izborima, u travnju prošle godine, kad je Vučićeva stranka osvojila većinu mandata, ali i tek postotak manje od apsolutnog broja glasova u Srbiji.
Pobjeda u stranačkom ratu
Unatoč tome, Vučićeva je Vlada ostala koalicijska, što je samo vodilo prema uspostavljanju sustava jedne dominantne političke stranke, u kome se oko dominantne stranke uspostavlja prsten vazalnih organizacija, koje za opstanak u političkoj areni i orbiti vlasti pristaju obavljati određene poslove u korist vođe i njegove stranke.
Vučićevi protivnici, prije svega, oni u njegovoj stranci, ocjenjivali su da bi trenutak raspisivanja predsjedničkih izbora mogao biti za nj nepovoljan politički trenutak i da bi upravo u tom trenutku bilo moguće oslabiti vođu ili mu posve oteti moć iz ruku. Dosadašnji predsjednik Tomislav Nikolić smatrao je da je to trenutak u kome bi on mogao vratiti dominantni položaj unutar stranke, a iako se odavno bio pomirio s time da neće trčati utrku za drugi predsjednički mandat, računao je na to da bi mogao u trku gurnuti Vučića i pritom ga oslabiti.
Njegov uvjet za povlačenje iz utrke i otvaranje puta Vučiću bio je, naime, da ovaj učini ono što je Nikolić sam napravio pred pet godina, kad je postao predsjednikom – da se povuče s mjesta predsjednika SNS-a. Pogrešno je, pritom, procijenio da još uvijek kontrolira možda i trećinu organizacije SNS-a i da Vučiću može zaprijetiti raskolom u stranci. Kad ga je Vučić nadigrao unutar stranke, sve je postalo jednostavno – Nikoliću je preostalo samo da pekunijarno naplati povlačenje iz politike, a svi znamo da se političari u naletu radije odriču (javnog) novca nego li svoje moći.
Pobjeda u stranačkom ratu nad Nikolićem definitivno je pokazala da ne postoji „duumvirat“ unutar stranke, nego da je Vučić neprijeporni vođa. Sve priče o tome kako će se SNS raskoliti pokazale su se promašenima, ali se pokazalo i to da ne postoji ograničenje političkoj ambiciji Vučića unutar njegove stranke. Kombinacija nepostojanja ograničenja, decimirane opozicije i nepostojanja aktera koji bi bio spreman pokušati ograničiti moć dominantnog vođe u nekonsolidiranoj demokraciji mora biti zvono na uzbunu – očito je da se postepeno uspostavlja autoritarni poredak, a da politička arena ostaje tek prividno pluralistička.
Signal za autoritarni poredak
Zanimljivo je da međunarodna zajednica posve mirno promatra uspostavljanje autoritarnog poretka u Srbiji, a predsjednički izbori pokazuju da mu zapravo daje i potporu. Kampanju je Vučić započeo posjetom austrijskog kancelara Christiana Kerna Beogradu, a Kern je bio prvi član Europskog vijeća kome je predstavio svoj projekt o preuređenju odnosa na Balkanu – projekt carinske unije država zapadnog Balkana.
Prije toga Vučić je, doduše, o tome razgovarao s Edijem Ramom, albanskim premijerom, i Denisom Zvizdićem, predsjedavajućim Vijeća ministara Bosne i Hercegovine. Vrlo brzo – od veljače u Beogradu do sredine ožujka u Sarajevu, na summitu država zapadnog Balkana – ovaj se prijedlog pretvorio od Vučićeva koncepta u prijedlog europskog komesara za proširenje Johannesa Hahna.
S Vučićeve pozicije koncept carinske unije optimalan je za Srbiju. Srpska je privreda najveća u regiji, a carinskom unijom dobila bi dominantan položaj na balkanskom tržištu i zaštitu od konkurencije, koja je tradicionalno bila utjecajna na tim tržištima. Očito je da je proces pregovaranja o članstvu u Europskoj uniji u slijepoj ulici, jer je Srbija otvorila samo osam od 35 pregovaračkih poglavlja. Carinska unija uspostavila bi se kroz koju godinu i trajala barem desetljeće, a tada bi se eventualno raspravljalo o njenom kolektivnom pristupanju Uniji.
Dakle, pričom o carinskoj uniji Vučić s dnevnog reda skida pristupni neuspjeh, a svojim prijedlogom stječe simpatije u Uniji, koja je zasićena proširenjem. Unija u Rimu ionako raspravlja o konceptu „više brzina“ – drugim riječima, o formalnoj marginalizaciji rubnih država – i nitko niti ne pomišlja na to da bi u narednih manje od deset godina moglo doći do zamjene Velike Britanije nekom novom članicom s europskog jugoistoka.
Carinska unija i asimetrični odnosi
Za to da koncept carinske unije postane europskim, a ne više samo prijedlogom Srbije, ključan je bio drugi vanjskopolitički vrhunac Vučićeve kampanje – njegov posjet njemačkoj kancelarki Angeli Merkel. Nakon potpore Merkel i teatralno najavljenih njenih poruka Hahnu, koje Vučić treba prenijeti, i nakon što je Hahn preuzeo Vučićev koncept carinske unije i „zaboravio“ na svoj prijedlog okupljanja izvoznih potencijala država zapadnog Balkana, što ga je bio najavio istovremeno kad i Vučić carinsku uniju, u Sarajevu je bio trasiran put za uspostavu „asimetričnih odnosa“ unutar zapadnobalkanske inicijative.
Uspostavljanje dominantne pozicije, praćeno i ponekim povišenim glasom na formalnoj svečanoj večeri, za Vučića je bio i dio domaće predizborne kampanje, a to što je „vikao na kosovskog premijera Isu Mustafu – zašto otimaš srpsku imovinu“, sigurno nije bilo izvan konteksta predizborne kampanje u Srbiji.
Nakon dvaju „europskih“ naglasaka njegove kampanje te jednog „regionalnog“, uslijedio je, međutim, i snažan euroazijski ton. Konceptom odgođene europeizacije, koju Unija podupire, iako donosi povratak autoritarizma na političku scenu Srbije, Vučić osigurava manevarski prostor za ostvarivanje modela „neutralnosti“ kakvu podrazumijevaju u Srbiji, a koja se zasniva na skepsi i jedva prikrivenom neprijateljstvu prema NATO savezu i snažnom oslanjanju na Rusiju. Ne treba pritom zaboraviti da je upravo u Beogradu početkom godine ruski ministar Sergej Lavrov predstavio njihov koncept stvaranja bloka četiriju „neutralnih“ država, kojem bi kičmu predstavljala Srbija, s njenim tipom neutralnosti.
Gdje su EU, Amerika i Turska?
Kao što dio lidera Europske unije nalazi svoj interes u jačanju Vučića, jer on garantira odlaganje suočavanja s pitanjem statusa zapadnog Balkana u odnosu na Uniju i „obećanja iz Porto Carrasa“ o perspektivi članstva u Uniji za sve balkanske države, tako i ruski predsjednik Vladimir Putin, kojem Vučić sigurno nije „prvi izbor“ u Srbiji, nalazi snažan interes u konsolidaciji autoritarnog modela vladavine što ga je Vučić uspostavio.
Europska unija slabi, Amerika se polako odmiče od svojih europskih partnera i zanemaruje atlantizam te se povlači u izolaciju. Turska, koja je postajala sve snažnija sila na Balkanu, sukladno modelu neoosmanizma, što ga je za negdašnjeg premijera, a sadašnjeg predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana osmislio i provodio njegov dugogodišnji ministar vanjskih poslova, i poslije neko vrijeme premijer Ahmet Davutoglu, sada je zaokupljena sama sobom i sukobom s europskim liderima.
Rusija svojim utjecajem prodire na Balkan, a Srbija joj je logističko uporište. Pritom konsolidacija autoritarne vladavine Vučića, što će biti obavljena na predsjedničkim izborima, predstavlja samo djelić novog mozaika koji se uspostavlja.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera