Evropski mozaik za balkanski reljef

Vanjskopolitički vrhunac kampanje Aleksandra Vučiča bio je posjeta njemačkoj kancelarki Angeli Merkel (EPA)

Temeljite političke promjene uglavnom ne počinju jednim događajem, nego se za njih dugo pripremaju preduvjeti, a onda se neki događaj označi prekretnicom i početkom novog političkog razdoblja.

Malo je vjerojatno da će itko predsjedničke izbore u Srbiji, na kojima će gotovo sigurno pobijediti Aleksandar Vučić, označiti kao tu prekretnicu u regionalnim odnosima, od koje počinje nova epoha, ali je sigurno da ono što se događa vezano uz te izbore, a u Vučićevoj kampanji se prelamaju i odnos snaga na domaćem političkom terenu, ali i onaj u Europskoj uniji i globalnoj politici, u budućnosti determinirati ne samo regionalne odnose na Balkanu.

Na unutarnjem planu Vučić pokazuje kako, nakon pet godina vlasti, predvođene njegovim naprednjacima, nije ostao kamen na kamenu od moći Borisa Tadića i Demokratske stranke, koji su prije prošlih predsjedničkih izbora bili najsnažnija politička opcija. Dominacija Srpske napredne stranke uspostavljena je još na prošlim parlamentarnim izborima, u travnju prošle godine, kad je Vučićeva stranka osvojila većinu mandata, ali i tek postotak manje od apsolutnog broja glasova u Srbiji.

Pobjeda u stranačkom ratu

Unatoč tome, Vučićeva je Vlada ostala koalicijska, što je samo vodilo prema uspostavljanju sustava jedne dominantne političke stranke, u kome se oko dominantne stranke uspostavlja prsten vazalnih organizacija, koje za opstanak u političkoj areni i orbiti vlasti pristaju obavljati određene poslove u korist vođe i njegove stranke.

Vučićevi protivnici, prije svega, oni u njegovoj stranci, ocjenjivali su da bi trenutak raspisivanja predsjedničkih izbora mogao biti za nj nepovoljan politički trenutak i da bi upravo u tom trenutku bilo moguće oslabiti vođu ili mu posve oteti moć iz ruku. Dosadašnji predsjednik Tomislav Nikolić smatrao je da je to trenutak u kome bi on mogao vratiti dominantni položaj unutar stranke, a iako se odavno bio pomirio s time da neće trčati utrku za drugi predsjednički mandat, računao je na to da bi mogao u trku gurnuti Vučića i pritom ga oslabiti.

Njegov uvjet za povlačenje iz utrke i otvaranje puta Vučiću bio je, naime, da ovaj učini ono što je Nikolić sam napravio pred pet godina, kad je postao predsjednikom – da se povuče s mjesta predsjednika SNS-a. Pogrešno je, pritom, procijenio da još uvijek kontrolira možda i trećinu organizacije SNS-a i da Vučiću može zaprijetiti raskolom u stranci. Kad ga je Vučić nadigrao unutar stranke, sve je postalo jednostavno – Nikoliću je preostalo samo da pekunijarno naplati povlačenje iz politike, a svi znamo da se političari u naletu radije odriču (javnog) novca nego li svoje moći.

Pobjeda u stranačkom ratu nad Nikolićem definitivno je pokazala da ne postoji „duumvirat“ unutar stranke, nego da je Vučić neprijeporni vođa. Sve priče o tome kako će se SNS raskoliti pokazale su se promašenima, ali se pokazalo i to da ne postoji ograničenje političkoj ambiciji Vučića unutar njegove stranke. Kombinacija nepostojanja ograničenja, decimirane opozicije i nepostojanja aktera koji bi bio spreman pokušati ograničiti moć dominantnog vođe u nekonsolidiranoj demokraciji mora biti zvono na uzbunu – očito je da se postepeno uspostavlja autoritarni poredak, a da politička arena ostaje tek prividno pluralistička.

Signal za autoritarni poredak

Zanimljivo je da međunarodna zajednica posve mirno promatra uspostavljanje autoritarnog poretka u Srbiji, a predsjednički izbori pokazuju da mu zapravo daje i potporu. Kampanju je Vučić započeo posjetom austrijskog kancelara Christiana Kerna Beogradu, a Kern je bio prvi član Europskog vijeća kome je predstavio svoj projekt o preuređenju odnosa na Balkanu – projekt carinske unije država zapadnog Balkana.

Prije toga Vučić je, doduše, o tome razgovarao s Edijem Ramom, albanskim premijerom, i Denisom Zvizdićem, predsjedavajućim Vijeća ministara Bosne i Hercegovine. Vrlo brzo – od veljače u Beogradu do sredine ožujka u Sarajevu, na summitu država zapadnog Balkana – ovaj se prijedlog pretvorio od Vučićeva koncepta u prijedlog europskog komesara za proširenje Johannesa Hahna.

S Vučićeve pozicije koncept carinske unije optimalan je za Srbiju. Srpska je privreda najveća u regiji, a carinskom unijom dobila bi dominantan položaj na balkanskom tržištu i zaštitu od konkurencije, koja je tradicionalno bila utjecajna na tim tržištima. Očito je da je proces pregovaranja o članstvu u Europskoj uniji u slijepoj ulici, jer je Srbija otvorila samo osam od 35 pregovaračkih poglavlja. Carinska unija uspostavila bi se kroz koju godinu i trajala barem desetljeće, a tada bi se eventualno raspravljalo o njenom kolektivnom pristupanju Uniji.

Dakle, pričom o carinskoj uniji Vučić s dnevnog reda skida pristupni neuspjeh, a svojim prijedlogom stječe simpatije u Uniji, koja je zasićena proširenjem. Unija u Rimu ionako raspravlja o konceptu „više brzina“ – drugim riječima, o formalnoj marginalizaciji rubnih država – i nitko niti ne pomišlja na to da bi u narednih manje od deset godina moglo doći do zamjene Velike Britanije nekom novom članicom s europskog jugoistoka.

Carinska unija i asimetrični odnosi

Za to da koncept carinske unije postane europskim, a ne više samo prijedlogom Srbije, ključan je bio drugi vanjskopolitički vrhunac Vučićeve kampanje – njegov posjet njemačkoj kancelarki Angeli Merkel. Nakon potpore Merkel i teatralno najavljenih njenih poruka Hahnu, koje Vučić treba prenijeti, i nakon što je Hahn preuzeo Vučićev koncept carinske unije i „zaboravio“ na svoj prijedlog okupljanja izvoznih potencijala država zapadnog Balkana, što ga je bio najavio istovremeno kad i Vučić carinsku uniju, u Sarajevu je bio trasiran put za uspostavu „asimetričnih odnosa“ unutar zapadnobalkanske inicijative.

Uspostavljanje dominantne pozicije, praćeno i ponekim povišenim glasom na formalnoj svečanoj večeri, za Vučića je bio i dio domaće predizborne kampanje, a to što je „vikao na kosovskog premijera Isu Mustafu – zašto otimaš srpsku imovinu“, sigurno nije bilo izvan konteksta predizborne kampanje u Srbiji.

Nakon dvaju „europskih“ naglasaka njegove kampanje te jednog „regionalnog“, uslijedio je, međutim, i snažan euroazijski ton. Konceptom odgođene europeizacije, koju Unija podupire, iako donosi povratak autoritarizma na političku scenu Srbije, Vučić osigurava manevarski prostor za ostvarivanje modela „neutralnosti“ kakvu podrazumijevaju u Srbiji, a koja se zasniva na skepsi i jedva prikrivenom neprijateljstvu prema NATO savezu i snažnom oslanjanju na Rusiju. Ne treba pritom zaboraviti da je upravo u Beogradu početkom godine ruski ministar Sergej Lavrov predstavio njihov koncept stvaranja bloka četiriju „neutralnih“ država, kojem bi kičmu predstavljala Srbija, s njenim tipom neutralnosti.

Gdje su EU, Amerika i Turska?

Kao što dio lidera Europske unije nalazi svoj interes u jačanju Vučića, jer on garantira odlaganje suočavanja s pitanjem statusa zapadnog Balkana u odnosu na Uniju i „obećanja iz Porto Carrasa“ o perspektivi članstva u Uniji za sve balkanske države, tako i ruski predsjednik Vladimir Putin, kojem Vučić sigurno nije „prvi izbor“ u Srbiji, nalazi snažan interes u konsolidaciji autoritarnog modela vladavine što ga je Vučić uspostavio.

Europska unija slabi, Amerika se polako odmiče od svojih europskih partnera i zanemaruje atlantizam te se povlači u izolaciju. Turska, koja je postajala sve snažnija sila na Balkanu, sukladno modelu neoosmanizma, što ga je za negdašnjeg premijera, a sadašnjeg predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana osmislio i provodio njegov dugogodišnji ministar vanjskih poslova, i poslije neko vrijeme premijer Ahmet Davutoglu, sada je zaokupljena sama sobom i sukobom s europskim liderima.

Rusija svojim utjecajem prodire na Balkan, a Srbija joj je logističko uporište. Pritom konsolidacija autoritarne vladavine Vučića, što će biti obavljena na predsjedničkim izborima, predstavlja samo djelić novog mozaika koji se uspostavlja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera