Festival bh. filma po 15. put u New Yorku

Jubilarno izdanje Bosanskohercegovačkog filmskog festivala (BHFF), koji već 15 godina promoviše ne samo bh. kinematografiju, već i kulturu, umjetnost i tradiciju Bosne i Hercegovine, održat će se u New Yorku od 11. do 14. aprila. Na taj način Festival služi kao svojevrsno utočište za bh. dijasporu u SAD-u i sve Bosance i Hercegovce koji se, uprkos fizičkom napuštanju rodne zemlje, ne žele odreći svoga nacionalnog identiteta.

Tim povodom, sa dijelom ekipe BHFF-a smo ragovarali o ideji za osnivanje ovoga Festivala, njegovim ciljevima, programima, gostima, ali i bh. dijaspori te njenom životu u dalekom New Yorku, koji obiluje poslovnim, akademskim i umjetničkim uspjesima, ali i novim poznanstvima, prijateljstvima te ljubavnim vezama.

Danisov ‘Oscar’ kao stimulacija

Ove godine BHFF, dakle, obilježava 15 godina postojanja, a pokrenut je sasvim slučajno, nedugo nakon što je Danis Tanović osvojio prvog Oscara za BiH.

“Ideja za Festival je došla sasvim slučajno, dolaskom režisera Benjamina Filipovića u New York 2003. godine sa malim brojem filmova na 35mm i beta trakama. Svrha tog inicijalnog Festivala je bila da se pokuša stvoriti neki zajednički pozitivni sadržilac za tadašnju bh. dijasporu. Danisov ‘Oscar’ je dao svojevrsnu stimulaciju timu koji se zatim latio ovoga projekta, ali i kompletnoj bh. zajednici da gleda na pozitivne stvari u našem tada još uvijek svježe postratnom životu, 15 godina kasnije BHFF je prerastao u nešto još veće i značajnije, a ta ista pozitivna energija se još uvijek osjeća u timu i široj filmskoj zajednici u New Yorku te nastavlja da gura ovaj projekat još dalje”, kaže Damir Pozderac, direktor BHFF-a, dodajući da je prvobitni cilj Festivala ispunjen.

“Kad smo počinjali 2003. godine, nismo ni slutili da bi BHFF mogao da traje ovoliko dugo. Također, kao potpuni laici u to vrijeme, nismo sasvim znali u šta se upuštamo, pa samim tim nismo ni imali dugoročne ciljeve. Nismo ulazili u riskantne avanture zarad dalekih ciljeva, već smo Festival razvijali postepeno i strpljivo, svake godine učeći na uspjesima i greškama i polako razvijajući dugoročnu viziju i svrhu Festivala. Ciljevi BHFF-a se svake godine dodatno razvijaju i nadopunjuju, što nam je pomoglo da očuvamo fleksibilnost i na koncu, potrajemo 15 godina. BHFF nije grandiozan projekat, već dosljedan, strpljiv i filigranski rad, koji i dan danas zbog svoje jednostavnosti privlači volontere. Ako je cilj bio da održimo Festival ovoliko dugo, onda možemo reći da smo uspjeli, ali se nadam i da će uvijek postojati novi ciljevi s kojima ćemo ići još dalje”, navodi Pozderac.

Na pitanje šta simbolizira Zlatna jabuka, nagrada Festivala, odgovara – New York.

“Kad smo osmišljali koncept nagrade, u vidu je uvijek bilo da bi ona trebala biti vrlo specifična za lokaciju gdje se BHFF održava, a kompletan proces organizacije Festivala se zasniva na našem životnom iskustvu u New Yorku. New York nosi taj kolokvijalni nadimak ‘Big Apple’, a ‘jabuku’ kao simbol grada koriste i mnoge zvanične gradske institucije, pa je bilo logično da ga i mi koristimo. Naš logotip koji je isto u obliku jabuke, to još dodatno nadopunjuje, implicirajući da je zlatni bh. trokutić na jabuci samo jedan od više dijelova koji čine ovaj grad, ali je i dio koji ovu jabuku čini zlatnom”, kaže Pozderac.

Mjesto susreta bh. dijaspore

BHFF je u međuvremenu postao svojevrsno “utočište” za jedan dio Bosanaca i Hercegovaca koji žive u Americi, ali koji se nisu odrekli svoje kulture, umjetnosti i tradicije, a time i identiteta. Također, Festival danas predstavlja mjesto susreta za bh. dijasporu koja je u Americi uvezana “uglavnom preko društvenih mreža”.

“BHFF je jedan od događaja koji ljude iz naših krajeva spaja kroz direktnu osobnu komunikaciju na društvenom mjestu u gradu. Uostalom imamo i nekoliko slučajeva gdje su se parovi upravo upoznavali na BHFF-u. Jedan od naših organizatora je kroz BHFF upoznao svoju buduću suprugu sa kojom danas ima i malu bebu. Šire gledajući, dijaspora u Americi je prešla iz svoje inicijalne faze iz ‘90-ih godina kao imigrantska grupa i riješila je bitna ekonomska pitanja svog života kao što su zaposlenje ili ekonomska stabilnost te ostvarila poslovne ili akademske uspjehe. Ta dijaspora danas broji oko 300.000 ljudi i nalazi se u fazi kad ima potrebu da konzumira umjetnost i kulturu, koje nadopunjuju njihov duhovni razvoj, osjećaj identiteta i pripadnosti društvenoj grupi koja ima slične poglede i životni put”, kaže Pozderac koji smatra da je BHFF više u službi dijaspore, nego obratno.

“Puno se priča o tome kako je dijaspora veliki potencijal za ekonomski razvoj BiH, a veoma malo o tome da li ona uopšte ima ambicije da se više veže sa BiH. S jedne strane, imate glomaznu administraciju i birokratiju u BiH koja 20 godina radi vrlo malo da popravi politički i ekonomski ambijent u državi, a samim tim olakša i uvezivanje i privlačenje interesa i investicija iz dijaspore. S druge strane, imate dijasporu koja kroz nove generacije, prirodno i vremenski, gubi interes za BiH. Upravo ovu drugu stranu BHFF pokušava da poboljša, tj. da popravi imidž BiH kroz prezentaciju filmske umjetnost. Mi pokušavamo da ponovo sastavimo taj razbijeni kredibilitet BiH, da vratimo ljudima vjeru u identitet i da time možda održimo ambiciju kako su i BiH možda promjene moguće”, dodaje Pozderac.

Od izbjeglice do doktorice u New Yorku

Da je svijet prepun uspješnih Bosanaca i Hercegovaca dokazuje upravo jedan dio tima BHFF-a. Jedna od njih je i Sanida Luković koja je u New York izbjegla iz Zavidovića 1995. godine.

“Zahvaljujući upornim roditeljima i raznim stipendijama, školovala sam se na privatnim institucijama i uspjela upisati medicinu na Stony Brook Univerzitetu u New Yorku 2014. godine. Za dva mjeseca ću diplomirati i početi specijalizaciju iz urgentne medicine sa fokusom na globalno zdravstvo. Trenutno radim praksu i istraživanje u Državnoj bolnici Kenije u Nairobiju.

Iako je često bilo teško spremati ispite za medicinu, putovati po svijetu i istovremeno ulagati veliki trud za pripreme BHFF-a, nikada nisam imala srca odustati od ovog projekta jer ga smatram neophodnim kulturnim događajem za našu dijasporu i ljubitelje filma širom svijeta. Mi smo svi volonteri koji tokom dana radimo u našim izabranim strukama, među kojima su mašinsko inžinjerstvo, arhitektura, stomatologija, pedagogija i akademski rad u raznim poljima”, priča Luković.

Dvostruka uloga BHFF-a

Značaj BHFF-a u New Yorku i ostatku SAD-a, raste iz godine u godinu, a prošlogodišnji Festival je oborio rekord za najposjećeniji od osnivanja BHFF-a. Nešto što je, dakle, pokrenuto s ciljem okupljanja dijaspore na jednom mjestu, s vremenom je postalo izrazito reprezentativan filmski i kulturni događaj s velikim značajem za bh. filmske autore rasute po cijelom svijetu, ali i cjelokupnu bh. kinematografiju.

“Iako je stvaranje i okupljanje zajednice i dalje jedan od ključnih ciljeva, BHFF je godinama širio svoje okvire i trenutno privlači daleko širi dijapazon publike. Pored tzv. dijaspore, Festival sve više posjećuju ljudi iz filmske industrije, distributeri, kulturni i humanitarni radnici, kao i akademici i studenti koji se bave filmom ili studijama o BiH i regionu. Publika je postala brojnija i raznovrsnija, što je Festivalu dalo novi karakter i samim tim ga učinilo vidljivijim i važnijim kako za filmske autore tako i za cjelokupnu bh. kinematografiju.

Meni je posebno drago vidjeti da BHFF rezonira te pozitivne osobine New Yorka kao dinamičnog i multikulturalnog mjesta gdje susrećete različite ljude i različita mišljenja. Kad sve saberemo, BHFF daje priliku generaciji filmskih stvaralaca u BiH, kao i onima u dijaspori, da plasiraju određene teme u javni forum i prezentiraju svoj rad u jednom od najdinamičnijih i najvećih gradova svijeta”, izjavio je ko-direktor programa BHFF-a, Amir Husak.

Najraznovrsniji program do sada

Uprkos činjenici da se u BiH na godišnjem niovu snimi tek nekoliko filmskih ostvarenja, ekipa BHFF je ponovno uspjela sklopiti izrazito respektabilan program koji se ove godine nameće kao tematski, žanrovski i rodovski, najraznovrsnijim do sada, uz većinski broj debitanskih ostvarenja.

“Jako smo uzbuđeni zbog ovogodišnjeg programa koji je, kako ste i sami primijetili, vrlo raznovrstan na nekoliko bitnih nivoa. Pored već etabliranih filmskih imena kao što su Aida Begić ili Emir Hadžihafizbegović, u ovogodišnjem programu imamo i neka nova imena kao što su Amir Karagić, Aleksandra Odić i Ado Hasanović koji je 2013. godine osvojio nagradu za najbolji kratki film Mama, a koji se ove godine ponovno takmiči sa ostvarenjem Pink Elephant.

Također, tu je i Alen Drljević, čiji debitantski igrani film Muškarci ne plaču predstavlja, po mom mišljenju, jedan od najoriginalnijih i najdirljivijih filmskih uradaka iz našeg regiona u zadnjih nekoliko godina. Ovaj film, kao i Žaba Elmira Jukića, bavi se pitanjem muške ratne traume i posljedicama PTSP-a, što je donedavno bila tabu tema u našem društvu. Još jedna stvar koju bih željela napomenuti je zavidan broj režiserki koje predstavljamo svake godine na Festivalu, pa tako i ove, kada ih ima čak devet. Ovo je jako bitno za naglasiti, jer su žene, generalno govoreći, u svim filmskim industrijama zastupljene iza kamere u puno manjem broju nego muškarci, a takva nejednakost se neće promijeniti bez svjesne podrške i podsticaja filmskih radnica i njihovih dostignuća”, rekla je ko-direktorica programa, Dijana Jelača.

Ipak, osim filma, BHFF svake godine promoviše i bh. kulturu, tradiciju, jezik, te čak i bh. kuhinju.

“BHFF je od svog osnivanja nastojao da služi kao platforma za bh. kulturu u svim njenim oblicima. Prošle godine smo, naprimjer, služili tradicionalna bh. predjela i poslastice posjetiocima, a u januaru ove godine smo organizovali koncert sevdaha u umjetničkoj galeriji gdje slikari i fotografi iz našeg regiona češto izlažu svoje radove”, dodaje PR menadžerica Festivala, Sanida Luković.

O budućnosti…

Bh. kinematografija se trenutno nalazi u najtežem položaju od rata, a toga su svjesni i članovi tima BHFF-a. Kakav je trenutno status bh. filma u svijetu, s obzirom da upravo od njega zavisi i budućnost BHFF-a, pitali smo ko-direktoricu programa, Dijanu Jelaču.

“Sveobuhvatna ekonomska kriza koja vlada u BiH se naravno negativno odražava na kulturu, pa tako i na filmsku industriju, a izvjesna je i doza političke nemotiviranosti da se nađe načina da se u film ulažu veća sredstva. Zbog toga se filmovi najviše rade u regionalnim koprodukcijama, što samim time i komplikuje naznaku nacionalnog filma. Još jedna stvar koja komplikuje tu naznaku je činjenica da mnogi filmski radnici našeg porijekla, a čiji radovi pristižu i na adresu BHFF-a, više ne žive u Bosni i Hercegovini, te prave filmove koji bi se najbolje mogli označiti kao ‘dijasporični’.

Jedan takav primjer je prošlogodišnji film Moja tetka iz Sarajeva režisera Gorana Kapetanovića koji živi i radi u Švedskoj, a koji je sa puno uspjeha prikazan na našem festivalu. Tematiku dijaspore ove godine na zanimljiv način obrađuje, na primjer, i film Timura Makareviča Ništa, samo vjetar. Sve ovo zajedno je ipak dokaz da je bh. film i dalje veoma vitalan, uprkos svim gorućim problemima. Svakako, nadamo se da će naš Festival rasti po broju filmova koje prikazujemo, kao i po pitanju utjecaja, s obzirom da je BHFF često jedini prostor da se u New Yorku prikažu radovi naših filmskih umjetnika, što je veoma bitna stvar”.

Izvor: Al Jazeera